Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Vukšić pozdravio je biskupa Relotu te tajnika Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini mons. Javiera Camañes-Forésa, zatim svećenike i narod Božji okupljen u katedrali. Istaknuo je da se na Veliki četvrtak osobito svećenici s dubokom zahvalnošću prisjećaju i zahvaljuju Gospodinu Bogu za ustanovu Svetoga Reda.

Propovijedao je biskup Relota koji je izrazio radost što kao vojni biskup u BiH zajedno s okupljenim vjernicima ulazi „u otajstvo koje stoji u samom središtu naše vjere – otajstvo ljubavi koja se daruje do kraja“.

Podsjetivši da na Veliki četvrtak Crkva započinje sveto Vazmeno trodnevlje rekao je kako taj dan „nije samo spomen na nešto što se dogodilo davno; to je živa stvarnost koja se događa sada, među nama“.

Rekavši kako u misnim čitanjima Velikog četvrtka Crkva vjernike vodi u dublje razumijevanje euharistije, služenja i ljubavi osvrnuo se na Prvo čitanje iz Knjige Izlaska koje govori o Pashi – noći kada je Bog izbavio svoj narod iz egipatskog ropstva. „To nije bila obična noć. Bila je to noć prijelaza, noć oslobođenja. Krv jaganjca na dovratnicima bila je znak spasenja. Bog prolazi i spašava. Taj događaj postaje temelj identiteta Izraela: narod koji pamti da ga je Bog oslobodio“, istaknuo je biskup Relota. Posvijestio je da se ono, što je tada bilo slika i nagovještaj, pod misom Večere gospodnje ispunja u punini: „Isus Krist postaje Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Njegova krv nije više samo znak na vratima, nego krv koja se izlijeva za život svijeta“.

Promišljajući o Drugom čitanju u kojem sveti Pavao podsjeća Korinćane – kao i današnje vjernike – na ono što je primio i predao: „Ovo je tijelo moje… Ovo je čaša krvi moje“, istaknuo je kako „to nisu samo riječi, nego stvarnost. Svaki put kad slavimo euharistiju, mi ne samo da se sjećamo Posljednje večere, nego sudjelujemo u njoj. Krist se daruje iznova, za nas i za naše spasenje.“

Protumačio je da pročitani odlomak iz Evanđelja po Ivanu ne donosi riječi ustanovljenja euharistije već nešto što se može činiti jednostavnim, „ali je zapravo duboko potresno: Isus pere noge svojim učenicima“. Potaknuo je stoga vjernike da sebi u misli prizovu taj prizor: „Učitelj i Gospodin ustaje od stola, skida gornju haljinu, uzima ručnik i saginje se pred svoje učenike. Pere im noge – posao koji je inače bio rezerviran za sluge. To je skandal ljubavi. Bog koji se saginje. Bog koji služi“. Primijetio je da vjernici danas, baš poput Petra, često ne mogu prihvatiti da njihov Gospodin čini nešto tako ponizno jer „lakše nam je prihvatiti Boga koji je moćan, uzvišen, nego Boga koji kleči pred nama i služi nam“. Podsjetio je stoga na Isusove riječi: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom” te nazočne potaknuo da dopuste da ih ljubav „dotakne u njihovoj slabosti“ jer „ako ne dopustiš da te Bog služi – ne možeš razumjeti ni što znači slijediti ga.“

Istaknuvši kako su euharistija i služenje nerazdvojivi podsjetio je na riječi pape Franje prema kojima „Euharistija nije nagrada za savršene, nego lijek za slabe” te pojasnio kako ona vjernike „ne odvaja od svijeta, nego nas šalje u svijet“. Potaknuo je okupljene da promisle jesu li spremni dopustiti Kristu da opere njihove noge, da dotakne njihove slabosti i rane kao i da mole za dar svećeništva na koji Veliki četvrtak podsjeća.

Nakon pričesti Sveto Otajstvo je preneseno u bočnu lađu katedrale gdje će na Veliki petak i na Veliku subotu vjernici dolaziti i moliti u tišini.

Na misi su sudjelovale brojne redovnice i vjernici. Ceremonijar je bio rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Ivan Rako, a asistirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Evanđelje je navijestio vicerektor VBS-a vlč. Ljubo Zadrić, a pjevao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.