Nadbiskup Križić misu je slavio u suslavlju s riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem, hvarskim biskupom Rankom Vidovićem, splitsko-makarskim nadbiskupom u miru Marinom Barišićem, pastoralnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije don Edvardom Pundom, župnikom don Jurom Bjelišem te pedesetak svećenika.

U propovijedi je nadbiskup Križić istaknuo kako je život don Ante Čotića bio „snažno svjedočanstvo vjere, osobito u trenucima teške bolesti i trpljenja“. Okupljeni vjernici, naglasio je, ne opraštaju se samo u tuzi, nego i u zahvalnosti za život koji je bio dar Crkvi i narodu. Nadbiskup je nadalje naglasio kako smrt otvara brojna teška pitanja, no primjer pokojnog svećenika pokazuje snagu vjere koja nadilazi ljudsku slabost. Don Ante, koji je preminuo od raka gušterače, posljednje je mjesece života proveo u velikim bolovima, ali bez gorčine i očaja – ispunjen mirom i pouzdanjem u Boga. Nije samo propovijedao Krista raspetoga, nego ga je u vlastitoj patnji duboko živio, sjedinjujući svoj križ s Kristovim. Upravo je u toj tihoj, strpljivoj patnji dao možda i najsnažniju životnu propovijed, poručio je nadbiskup.

Podsjećajući na njegovo svećeničko djelovanje, naglasio je kako je don Ante tijekom života bio uz bolesne, umiruće i ožalošćene, donoseći im utjehu Evanđelja. Na kraju je i sam prošao putem kojim je druge vodio, pretvorivši vlastitu bolest u svjedočanstvo vjere. U vremenu kada mnogi gube nadu pred patnjom, njegov primjer pokazuje da se i kroz bol može zadržati mir i pouzdanje, te da smrt nema posljednju riječ. Nadbiskup Križić je podsjetio na Isusove riječi o uskrsnuću i životu, naglašavajući kršćansku nadu u vječni život. Zaključno je istaknuo kako pokojni don Ante ostavlja snažnu poruku: vjera nije teorija, nego oslonac u najtežim trenucima, a patnja sjedinjena s Kristom dobiva smisao. „Nama koji ostajemo on ostavlja snažnu poruku da vjera nije teorija nego oslonac; da svećeništvo nije samo služba nego darivanje sebe; da patnja, kada je sjedinjena s Kristom, nije besmislena nego otkupiteljska“, poručio je. Unatoč žalosti zbog rastanka, pozvao je vjernike na nadu u ponovni susret u „kući Očevoj“. 

Pjevanje su predvodili Pučki pivači iz Dubrave, a bogoslovi su ministrirali. Uz obitelj i rodbinu od Ante su se oprostili prijatelji i brojni vjernici. Prije blagoslova, nekrolog don Ante pročitao je pastoralni vikar don Edvard Punda. 

Od pokojnika se uime svećenika oprostio don Tomislav Ćubelić, istaknuvši da je don Anti smrt došla prerano, nakon teške patnje i bolesti, premda je volio život. Naglasio je kako je dobrotom i hrabrošću, svojim strpljivim nošenjem križa i dubokom vjerom svjedočio Kristovu poruku da se život ispunja u predanju i ljubavi, čak i usred trpljenja. Uime pokojnikovih suradnika i ispunjujući njegovu želju riječi oproštaja i zahvale uputio je don Vladimir Smoljo, nekadašnji kapelan don Anti u Solinu. Istaknuo je kako pokojnik nikada nije bio zavidan i uvijek se radovao uspjehu drugih. Biskup don Ranko Vidović, kojega je don Ante naslijedio kao župnik u Solinu, istaknuo je kako je pokojnik kroz život i svećeničku službu prošao čineći dobro, ostavljajući za sobom svijetao trag. Naglasio je da on ostaje trajna uspomena, ali i snažna opomena svima da promisle o vlastitom životu, žive život dostojan čovjeka i djeteta Božjega te budu spremni na trenutak odlaska s ovoga svijeta.

Uime obitelji riječi zahvale nadbiskupu i svima koji su pokojniku pružili podršku uputio je župnik don Jure Bjeliš. Sažalnice su, među ostalima, uputili dubrovački biskup Roko Glasnović i splitski gradonačelnik Tomislav Šuta. Nakon misnoga slavlja uslijedili su sprovodni obredi koje je predvodio don Jure Bjeliš, a potom su se vjernici uputili prema mjesnom groblju gdje je don Ante ukopan u obiteljsku grobnicu. 

Don Ante Čotić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, rođen je 10. svibnja 1962. u Dubravi, u brojnoj obitelji s devetero djece. Osnovnu školu pohađao je u rodnoj župi, a potom je ušao u splitsko Sjemenište. Nakon srednje škole studirao je teologiju u Splitu te je za svećenika zaređen 28. lipnja 1987. u Župi Gospe od Zdravlja u Splitu. Svećeničku službu započeo je kao župni pomoćnik u Podstrani, uz poseban pastoralni angažman u Strožancu, gdje se već tada osjećala potreba za osnivanjem nove župe. Godine 1995. imenovan je prvim župnikom novoosnovane Župe Gospe u Siti, kojoj je ostao vjeran gotovo dva desetljeća. Ondje je predvodio izgradnju crkve i pastoralnog centra – započetu 1996., a dovršenu posvetom crkve 2007. – te je s velikom predanošću gradio zajedništvo vjernika. Njegov pastoral bio je obilježen jednostavnošću, blizinom čovjeku i dubokom pobožnošću.

Od 2014. djelovao je kao župnik u Kaštel Gomilici, gdje je nastavio razvijati župni život, osobito rad s mladima, zborovima i vjeroučiteljima. Ujedno je vodio obnovu crkve i župnih objekata te je obnašao službu dekana Kaštelanskog dekanata. Godine 2021. preuzeo je službu župnika u Solinu i upravitelja Gospina prasvetišta, kao i dekana Solinskog dekanata. U toj zahtjevnoj službi brinuo se za župnu zajednicu, hodočasnike i velika liturgijska slavlja, a posebno se isticao kao mentor mlađim svećenicima i bogoslovima. Godine 2024. imenovan je župnikom u Vinišću.

Njegov život bio je obilježen i zdravstvenim poteškoćama, osobito s vidom, no to ga nije sprječavalo u pastoralnom radu. Nakon dijagnoze teške bolesti, nastojao je koliko je mogao ostati uz povjerene mu vjernike. U mirovinu je otišao 2025. godine. S bolešću se nosio u duhu vjere i pouzdanja u Boga, ostajući do kraja otvoren za susrete sa svećenicima i vjernicima kojima je bio izvor ohrabrenja. Preminuo je 13. svibnja 2026. u Svećeničkom domu u Mravincima, okružen obitelji i subraćom svećenicima, izvijestio je Tiskovni ured Splitsko-makarske nadbiskupije.