LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra

Srijeda, 27. svibnja 2026.

Dokumenti Drugog vatikanskog koncila. III. Konstitucija Sancrosanctum concilium. 2. Reforma liturgije: tradicija i razvoj

Čitanje: Rim 15, 4-6

„Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista“.

Draga braćo i sestre!

U enciklici Mediator Dei, časni Pio XII. napisao je da „Crkva je, o tome nema sumnje, živi sklop udova. I u onim stvarima koje se tiču svete liturgije Crkva raste, razvija se i napreduje, pa se upriličuje i prilagođuje potrebama i prilikama vremena, ali uvijek tako da njezina nauka ostane netaknuta i čitava“ (59).

U potpunom kontinuitetu s tim načelom, Drugi vatikanski koncil, u predgovoru Konstitucije Sacrosanctum concilium (SC), prepoznaje da „njemu na poseban način pripada i briga oko obnove i njegovanja liturgije“ (br. 1). Sveti sabor je, naime, sazvan s ovim ciljem: „iz dana u dan osnaživati kršćanski život među vjernicima, bolje prilagoditi potrebama našega doba one ustanove koje su podvrgnute promjenama, promicati sve što god može pridonijeti jedinstvu sviju koji vjeruju u Krista te pojačati sve ono što što pomaže da svi budu pozvani u krilo Crkve“ (isto).

U tom povijesnom času snažno se osjećala potreba za obnovom obrednih oblika kojima je Crkva stoljećima ostvarivala slavljenje Boga i posvećivanje kršćanskog naroda. Zahvaljujući liturgijskom pokretu, sazrelo je uvjerenje, koje će kasnije izraziti sveti Ivan Pavao II., da postoji „veoma tijesan i organski odnos između liturgijske obnove i obnove cjelokupnoga života Crkve. Crkva ne samo djeluje, već se izražava također u liturgiji i iz liturgije crpi snagu za život“ (Dominicae cenae, 13).

Da bi vjernicima olakšala pristup bogatstvu darova milosti koje razdjeljuje sveta liturgija, Konstitucija Sacrosanctum concilium vrlo djelotvornim izričajem ukazuje, dakle, na smjer kojim valja ići: „zadržati zdravu predaju, a ipak otvoriti put opravdanome napretku“ (usp. SC, 23).

Papa Benedikt XVI. u toj je izjavi prepoznao „program reforme“ koncilskih otaca, „u ravnoteži s velikom liturgijskom tradicijom iz prošlosti i liturgijskom tradicijom budućnosti“, ističući kako se „tradiciju i napredak nerijetko nespretno suprotstavlja“, dok se „zapravo to dvoje međusobno nadopunjuje: tradicija na neki način uključuje napredak. Drugim riječima, rijeka tradicije u sebi nosi također svoj izvor i struji prema ušću“ (Govor sudionicima konferencije o 50. obljetnici osnutka Papinskog liturgijskog instituta Svetog Anselma, 6. svibnja 2011.).

Koncil potvrđuje legitimnost tog napretka, ukorijenjenog u autentičnoj tradiciji, razlikujući unutar liturgije „nepromjenjivi, božanski ustanovljen dio“ i „dijelove koji su podvrgnuti promjenama; oni se tijekom vremena mogu ili čak moraju mijenjati, ako se u njih možda uvuklo ono što manje dobro odgovara unutrašnjoj naravi same liturgije ili je postalo manje prikladno“ (SC, 21). Takve promjene događale su se neprestano tijekom minulih stoljeća sa ciljem da se vjernicima omogući plodonosno sudjelovanje, kroz obredne čine, u Kristovom vazmenom otajstvu, tom temelju kršćanske vjere. Bogoštovlje Crkve utkalo se, dakle, u kulturne oblike svakog pojedinog razdoblja i bilo je sposobno utjecati na njih ili ih čak stubokom mijenjati. Liturgija je tako stoljećima bila pokretačka snaga evangelizacije. Danas tu snagu valja obnavljati u kontinuitetu s autentičnom i živom katoličkom tradicijom, to jest prema dinamici usmjerenoj k uvođenju vjernika u puninu istine.

Razumije se, dakle, zašto su koncilski oci preporučivali da se revizija obredâ, kada odgovara „pravoj i sigurnoj koristi Crkve“, uvijek provodi „uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika“ (SC, 23). Za dobrobit čitave Crkve, svakoj reformi uvijek mora „prethoditi brižljivo teološko, povijesno i pastoralno istraživanje“ (isto). Koncilsko učiteljstvo, na taj način, poziva da se izbjegava stvaranje konfuzije kod vjernikâ, odvraćajući sve od toga da, kad je o liturgiji riječ, po svom nahođenju išta dodaju, uklanjaju ili mijenjaju (usp. SC, 22). Napredak koji priziva ta koncilska konstitucija ni na koji način ne ugrožava crkveno zajedništvo: naprotiv, želi ga potvrditi i poticati.

Pozivam stoga sve one koji su pozvani pripremati slavljenje božanskih otajstava, posebno svećenike koji vrše službu liturgijskog predsjedanja, da uvijek paze na poštivanje tekstova i liturgijskih propisa, koje je plod unutarnjeg stava raspoloživosti i povjerenja u Boga, pokazujući poniznost pred njegovom veličinom i iskrenu vjernost crkvenom zajedništvu.

APEL

Sa zabrinutošću pratim rat u Ukrajini, koji se posljednjih dana znatno intenzivirao. Želim izraziti svoju blizinu onima koji pate zbog najnovijih napada, uključujući i one na civile.

Rat ne rješava probleme, već ih pogoršava; ne gradi sigurnost, već umnožava patnju i mržnju. Tamo gdje padaju rakete i dronovi, ruše se također nade, uništavaju se domovi i mjesta molitve, gube se nevini životi.

Povjeravam sve narode ranjene ratom zaštiti Djevice Marije, Kraljice mira!