LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Bazilika sv. Petra

Srijeda, 26. kolovoza 2026.

 Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila

II. Konstitucija Sacrosanctum concilium

 8. Razlozi liturgijske reforme

 Čitanje: Heb 10, 8-10

Draga braćo i sestre,

u ovoj posljednjoj katehezi o konstituciji Sacrosanctum concilium želim se danas zadržati na razlozima zbog kojih su koncilski oci željeli promicati reformu liturgije. U tom je smislu vrlo znakovito treće Pismo s Koncila, koje je kardinal Giovanni Battista Montini, tadašnji milanski nadbiskup, 28. listopada 1962. uputio vjernicima svoje Crkve. Liturgija je, pisao je, „iskren izraz i božanskoga i ljudskoga. Ona je jezik. S jedne je strane sredstvo božanske pouke, a s druge glas razgovora s Bogom. Jasno je da se ona ne može odreći svoje poučne zadaće i da vjeri i pobožnosti mora pružiti mogućnost da se izraze na spontano razumljiv način“.[1] Vođen tim uvjerenjima, budući papa sveti Pavao VI. ustvrdio je da vjernici „više ne mogu i ne smiju ostati nijemi i pasivni. Njihova fizička prisutnost ne može biti spojiva s njihovom duhovnom odsutnošću“.[2]

Očita je podudarnost tih riječi s onima koje će se pojaviti u broju 48 koncilske konstitucije: „Crkva se stoga brižno skrbi da vjernici ne bi tom otajstvu vjere pribivali kao tuđinci ili nijemi gledatelji, nego da ga po obredima i molitvama dobro razumiju te svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetom činu; da se poučavaju riječju Božjom; da se krijepe za stolom Gospodnjega tijela; da zahvaljuju Bogu; prinoseći neokaljanu žrtvu, ne samo po rukama svećenika nego i zajedno s njime, da nauče prinositi sami sebe te da se iz dana u dan, po Kristu Posredniku, usavršavaju u jedinstvu s Bogom i međusobno.“

U tim se riječima prepoznaje obnovljena svijest o vrijednosti liturgije. Po obrednim činima Crkve, dok se uprisutnjuje spomen-čin djela spasenja, pruža nam se mogućnost živjeti istinski odnos s Bogom, dolazeći u dodir sa spasenjskim događajem. Budući da su geste i riječi svete liturgije odlučujuće za ostvarenje toga iskustva, sudjelovanje vjernika ne može biti pasivno.

Koncilska reforma, stavljajući u središte ono što predstavlja srž crkvenoga iskustva, željela je učiniti da liturgija ponovno zasja kao „prvi izvor one božanske razmjene po kojoj nam se priopćuje Božji život“.[3] Iz toga je uvjerenja proizišla potreba da se svim vjernicima učini dostupnijim bogatstvo biblijskih tekstova i molitava te da se ustroj slavlja učini jednostavnijim i jasnijim u odnosu na onaj predviđen tada važećim liturgijskim knjigama.

Liturgija je, naime, živa stvarnost te je tijekom stoljeća uvijek prolazila kroz razvoj i promjene. Crkveno učiteljstvo prilagođavalo je njezine oblike potrebama različitih razdoblja. Stoga ne iznenađuje što je i Drugi vatikanski koncil, uz najveće poštovanje prema baštini predaje i upravo kako bi je učinio još dostupnijom, smatrao potrebnom obnovu liturgijskih knjiga.

Cilj koji su koncilski oci imali pred očima izričito je naveden u broju 21 konstitucije Sacrosanctum concilium: „Da bi kršćanski narod što sigurnije postizao obilje milosti koje sveta liturgija sadržava, sveta Majka Crkva želi brižno provesti opću obnovu same liturgije. Liturgija, naime, sadrži nepromjenjivi dio, jer je božanske ustanove, i dijelove koji su podložni promjenama, koji se tijekom vremena mogu ili čak moraju mijenjati ako su se u njih uvukli elementi koji manje odgovaraju unutarnjoj naravi same liturgije ili ako su ti dijelovi postali manje prikladni. U toj obnovi tekstovi i obredi trebaju biti tako uređeni da jasnije izražavaju svete stvarnosti koje označuju te da ih kršćanski narod, koliko je moguće, može lako shvatiti i u njima sudjelovati punim, djelatnim i zajedničarskim slavljem.“

Još u enciklici Mediator Dei pape Pija XII. nalazimo razlikovanje između božanskih, nepromjenjivih elemenata liturgije i ljudskih elemenata, koji, naprotiv, „mogu biti podvrgnuti različitim promjenama, koje odobrava sveta hijerarhija uz pomoć Duha Svetoga, prema potrebama vremena, prilika i duša“ (Acta Apostolicae Sedis 39, 1947., 541-542).

Uostalom, želja za „sveopćom obnovom“ nije nastala iznenada, nego se očitovala u djelovanju papa još od početka 20. stoljeća, u skladu s nastojanjima liturgijskog pokreta. Tvrdnja da vjernici ne smiju sudjelovati u slavljima „kao tuđinci ili nijemi gledatelji“ već se nalazila u apostolskoj konstituciji Divini Cultus pape Pija XI. Nadalje, možemo podsjetiti na zahvate Pija XII. u uređenje obreda Velikoga tjedna, koje je ponovno smjestio u vrijeme dana koje odgovara vazmenim događajima, nakon što su se stoljećima slavili unaprijed, u jutarnjim satima. Ne treba zaboraviti ni da je sveti Ivan XXIII. smatrao potrebnim pojednostavniti rubrike Časoslova i Misala, što je odobrio motuproprijem Rubricarum instructum od 25. srpnja 1960., u kojem je najavljenom ekumenskom koncilu prepustio utvrđivanje temeljnih načela liturgijske reforme.

Liturgijska reforma koju je promicao Drugi vatikanski koncil nalazi se, dakle, u tijeku žive predaje Crkve. Njezino ispravno razumijevanje omogućuje također odbacivanje zloporaba do kojih je u pojedinim dijelovima Crkve dolazilo u pokoncilskom razdoblju i koje se, nažalost, gdjekad događaju i danas, kada se neka od načela na kojima se reforma temeljila apsolutiziraju ili pogrešno razumiju.

U tom smislu vrijedi podsjetiti da koncilska konstitucija kaže kako „liturgijski čini nisu privatni čini, nego slavlja Crkve, koja je ‘sakrament jedinstva’, to jest sveti puk okupljen i uređen pod biskupima. Stoga ti čini pripadaju cijelomu Tijelu Crkve, očituju ga i uključuju“ (Sacrosanctum concilium, 26).

Stoga je osobita odgovornost pastira – biskupa, ali i svakoga pojedinog svećenika – čuvati i promicati liturgiju koja, poštujući liturgijske propise, sjaji plemenitom jednostavnošću (usp. br. 34) i tako očituje jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Takva će liturgija ujedno biti i temeljno sredstvo evangelizacije, sredstvo milosti po kojem ćemo, kako uči Koncil, moći naučiti prinositi sami sebe te ćemo, po Kristu Posredniku, biti usavršavani u jedinstvu s Bogom i međusobno (usp. br. 48).

[1] G. B. Montini, „Treće pismo s Koncila“, Rivista Diocesana Milanese 51 (1962.), 921-923: 922.

[2] Isto.

[3] Svečano zatvaranje II. zasjedanja Koncila, Nagovor Svetoga Oca Pavla VI. (4. prosinca 1963.).

Pozdravi

Srdačno pozdravljam hodočasnike francuskoga govornog područja, osobito vjernike međubiskupijskog hodočašća iz Senegala. Pozivam vas da otvorite svoja srca i umove otajstvu koje Crkva predstavlja u liturgiji te tako, svojim djelatnim sudjelovanjem, očitujete unutarnju preobrazbu koju ostvaruju obredi, geste, pjesme i tišina, koji svi zajedno otkrivaju živu Kristovu prisutnost. Od srca vas blagoslivljam!

Srdačno pozdravljam sve hodočasnike i posjetitelje engleskoga govornog područja koji sudjeluju na današnjoj audijenciji, osobito skupine s Malte, iz Senegala i Kanade. Poseban pozdrav upućujem onima koji djeluju u nacionalnim uredima Papinskih misijskih djela. Na vas i vaše obitelji zazivam radost i mir našega Gospodina Isusa Krista. Bog vas sve blagoslovio!

Dragi hodočasnici njemačkoga govornog područja, pozivam vas da u svetoj liturgiji sudjelujete sa sviješću da je ona vrhunac djelovanja Crkve i, ujedno, izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga. Na taj način usmjeravamo svoje živote prema trajnoj hvali Boga i pripravljamo se primiti milosti potrebne za naše posvećenje.

Srdačno pozdravljam hodočasnike španjolskoga govornog područja. Danas slavimo spomendan svete Terezije od Isusa Jornet e Ibars, španjolske redovnice i zaštitnice starijih osoba. Po njezinu zagovoru molimo Gospodina da blagoslovi sve starije osobe, kao i one koji se o njima brinu i prate ih. Bog vas blagoslovio. Hvala vam lijepa.

Srdačno pozdravljam osobe kineskoga govornog područja. Draga braćo i sestre, ustrajno tražite Boga i služite mu u svojem životu velikodušno i dosljedno. Od srca vas blagoslivljam.

Od srca pozdravljam hodočasnike portugalskoga govornog područja, osobito katehetsku skupinu iz Válege u Portugalu. Predragi, radujte se u Crkvi, Majci i Učiteljici, te sve djelatnije sudjelujte u liturgijskim slavljima, u kojima se obogaćujete božanskom poukom i hranite Tijelom Isusovim, koje nas čuva u jedinstvu. Bog vas blagoslovio!

Pozdravljam vjernike arapskoga govornog područja. Liturgija nije puka izvanjska prisutnost, nego živi susret s Bogom. Sudjelujmo stoga u njoj svjesno, pobožno i djelatno kako bismo rasli u vjeri. Gospodin vas sve blagoslovio i uvijek vas čuvao od svakoga zla!

Srdačno pozdravljam Poljake. Duhovno se pridružujem okupljenima u Częstochowi, gdje se danas, nakon 70 godina, obnavljaju „Jasnogorski zavjeti poljskoga naroda“, koje je kardinal Stefan Wyszyński sastavio tijekom svojega zatočeništva. Neka program moralne obnove društva sadržan u njima – zaštitom ljudskoga života, brigom za brak i obitelj te odgojem djece i mladih – i dalje nadahnjuje zauzimanje za izgradnju pravednosti i bratstva. Sve vas blagoslivljam!

Srdačnu dobrodošlicu upućujem hodočasnicima talijanskoga govornog područja. Posebno pozdravljam dijecezanske ravnatelje Papinskih misijskih djela, sudionike ljetnog susreta za bogoslove, goste Doma „Regina coelorum“ iz Santa Marinelle te različite župne skupine. Pozdravljam također krizmanike iz biskupije Chiavari, u pratnji njihova biskupa. Dragi mladi, u sakramentu potvrde primili ste najljepši dar, Duha Svetoga: on nije blago koje treba držati skrivenim, nego svjetlo kojemu trebate omogućiti da svakoga dana zasja.

Moje se misli na kraju upravljaju mladima, bolesnicima i mladencima. Sutra i prekosutra liturgija slavi spomendan dvaju velikih svetaca, svete Monike i svetog Augustina, koji su na zemlji bili povezani obiteljskim vezama, a na nebu istom sudbinom slave. Neka njihov primjer u svakome pobudi iskreno i gorljivo traženje evanđeoske Istine kako bismo je s radošću svjedočili u svakodnevnom životu.

Sve vas blagoslivljam!