Proslava je započela je okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u župnoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Zadru, u kojoj djeluju franjevci.

Osobitost ovogodišnje jubilejske proslave bila je procesija s kipom sv. Franje i deset relikvija franjevačkih svetaca, koja je prvi put održana u Zadru. Jednosatni hod vodio je od Voštarnice do gradskoga poluotoka, preko gradskoga mosta, Kalelargom i rivom do crkve sv. Frane, gdje je nadbiskup Zgrablić nakon procesije predvodio misno slavlje.

Na početku je u crkvi Presvetoga Srca Isusova fra Bojan Rizvan, župnik te župe i suorganizator proslave, rekao da procesija ima osobito značenje za Zadar jer je, prema predaji Tome Čelanskoga, Franjo na putu prema Svetoj Zemlji zbog protivnoga vjetra došao u Zadar. Od tada franjevci stoljećima duhovno i pastoralno djeluju u gradu.

„Zato je naš hod i spomen na Franjin dolazak u Zadar. Kao što je on, nošen protivnim vjetrom, stigao na ove obale, i mi želimo dopustiti da nas Duh Sveti povede kamo nas Gospodin šalje“, rekao je fra Bojan, izražavajući zahvalnost Bogu za dar sv. Franje i sve što je njegov evanđeoski duh tijekom osam stoljeća donio Crkvi. Potom je nadbiskup Zgrablić u molitvi potaknuo okupljene da, noseći relikvije i kip sv. Franje, „ne ostanemo samo promatrači svetosti, nego da se i sami otvorimo pozivu na svet život“.

Nadbiskup Zgrablić u procesiji je nosio relikviju sv. Franje, a svećenici, redovnice i vjernik laik nosili su relikvije Ante Padovanskoga, Klare Asiške, Jakova Zadranina, Bernardina Sijenskoga, Jakova Markijskoga, Jeronima, Ivana Kapistrana, Bonaventure i Marije Propetoga Petković.

Procesija se zaustavila kod Morskih orgulja na rivi, gdje je naviješteno Evanđelje po Luki i izrečena zahvalna molbenica. Potom je nadbiskup izrekao prigodnu molitvu. Podsjetivši da je sv. Franjo krenuo prema jednom odredištu, a protivni ga je vjetar doveo drugamo, rekao je da je Bog ono što je izgledalo kao zapreka pretvorio u put svoje providnosti. Potaknuo je okupljene da to ne zaborave ni u vlastitom životu.

„Kada nas zaustave protivni vjetrovi, daj nam pouzdanje. Kada se naši planovi ne ostvare, daj nam vjeru. Kada nas pozoveš na novi put, daj nam hrabrost da pođemo za tobom. Daj da poput sv. Franje ne tražimo svoje putove, nego tvoju svetu volju i da budemo spremni poći kamo nas ti pozoveš“, molio je nadbiskup Zgrablić, zazivajući blagoslov na cijelu Crkvu i franjevačku zajednicu. Tijekom procesije fra Pavle Ivić predvodio je molitvu i pjevanje.

U homiliji je nadbiskup rekao da slavlje sv. Franje u drevnom samostanu sv. Frane ima osobito značenje jer samostan čuva dragocjenu bulu koju mu je papa Grgur IX. uputio 8. srpnja 1228. godine. Istaknuo je da to pokazuje kako je samostan već tada imao važnu ulogu među franjevcima i da je osnovan još za života sv. Franje.

Dodao je da je riječ o najstarijem franjevačkom samostanu u Hrvatskoj, koji čuva i najstariji sačuvani pisani dokument o sv. Franji u Hrvatskoj, nastao samo dvadesetak mjeseci nakon njegove smrti. Tom bulom papa Grgur IX. obavještava biskupe i crkvene prelate u Istri, Dalmaciji i Slavoniji da Franjo Asiški treba biti uvršten u popis svetaca te određuje da se njegov blagdan svečano slavi 4. listopada.

Ta bula nije samo vrijedan povijesni dokument, nego „svjedoči da je svjetlo Franjina života vrlo rano došlo do Zadra i naših predaka. Osam stoljeća poslije to svjetlo i sada svijetli“, rekao je nadbiskup Zgrablić. Istaknuo je da je bit Franjina života sažeta u njegovoj kratkoj molitvi „Bog moj i sve moje“, koju je često izricao provodeći cijele noći u molitvi.

„Nije ta Franjina molitva bila naučeni obrazac koji je ponavljao, nego otkucaji vjere i ljubavi njegova srca i duše prema Bogu. Ta molitva vodila ga je kroz siromaštvo, susrete s gubavcima, radost zbog svega stvorenoga, ljubav prema raspetom Kristu, vjernost Crkvi i potpunu predanost Božjoj volji“, rekao je nadbiskup. Dodao je da često mislimo kako su potrebne mnoge i duge molitve, a sv. Franjo pokazuje da „nekoliko riječi, izgovorenih iz dubine srca, može sadržavati cijelo evanđelje i sav ljudski život“.

Franjo o Bogu ne govori kao o bezličnoj sili, neodređenoj energiji, dalekom Stvoritelju koji ravnodušno promatra svijet ili strogom sucu koji vreba naše pogreške, „nego o Bogu Stvoritelju i Ocu koji ga poznaje po imenu, bezuvjetno ljubi i kojemu je Franjo potpuno predao svoj život. Franjo je shvatio da Bog nije suparnik našoj sreći, nego njezin izvor. Što više pripadamo Bogu, to postajemo slobodniji i radosniji“, rekao je nadbiskup.

Upozorio je da često mislimo kako ćemo postati ispunjeniji i sretniji dodamo li svojem životu nešto materijalno, uspjeh, priznanje ili neku sigurnost, a sv. Franjo pokazuje drukčiji put.

„On ne govori o gomilanju materijalnoga, nego o oslobađanju. Poziva nas da oslobodimo ruke kako bismo ih ispružili prema Bogu i da očistimo srce od prolaznoga, kako bi u njemu bilo više prostora za Boga. Čovjek koji grčevito drži što posjeduje nema slobodne ruke kojima bi zagrlio Krista. Srce ispunjeno materijalnim i prolaznim dobrima lako ostaje bez prostora za Boga i vječno“, upozorio je nadbiskup. Istaknuo je da je sv. Franjo upravo zato što nije bio zarobljen stvorenim dobrima mogao istinski voljeti ta dobra.

„Franjo nije obožavao stvorenje, nego je u stvorenju prepoznavao trag Stvoritelja. Sve što je susretao postajalo je prozor prema Bogu. Mi često činimo suprotno: zaustavljamo se na darovima, a zaboravljamo Darivatelja. Divimo se ljepoti svijeta, ali zaboravljamo zahvaliti Onomu od kojega sva ta ljepota dolazi“, upozorio je nadbiskup. Rekao je da nas sv. Franjo vraća zahvalnosti i uči da nijedna materijalna stvar, naši planovi ni naša vlastita volja ne smiju zauzeti mjesto koje pripada Bogu.

Često smo podijeljeni između različitih želja, ambicija i strahova, a srce se umara kada pokušava služiti Bogu i drugim gospodarima.

„Sv. Franjo svoje je srce stavio u Boga. Zato ga ništa drugo nije moglo zarobiti. Kad Bog postane naše najveće dobro, možemo koristiti materijalna dobra, ali im ne robovati; raditi marljivo, bez pohlepe; služiti ljudima bez traženja isprazne slave i priznanja; ljubiti bližnje bez posesivnosti. Tada možemo prihvatiti i križ bez očaja jer znamo da naša konačna baština nije na zemlji, nego u Bogu“, poručio je nadbiskup.

Naglasio je da posljednji dani sv. Franje nisu bili obilježeni razočaranjem, nego zahvalnošću.

„Bio je bolestan i gotovo slijep, a na svojem tijelu nosio je Kristove rane. Ipak, njegovo srce ostalo je ispunjeno mirom. Čovjek koji je cijeloga života molio ‘Bog moj i sve moje’ mogao je mirno predati svoj duh Ocu jer je već na zemlji pronašao ono što mnogi uzalud traže cijeloga života“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Poželio je da nam riječi sv. Franje „Bog moj i sve moje“ „ne budu samo pobožna izreka koju mehanički ponavljamo, nego čin vjere, povjerenja i ljubavi kojim Boga stavljamo u središte života“. Čovjek koji je pronašao Boga nije izgubio ništa, nego je pronašao sve: svjetlo, mir i vječni dom.

Na kraju mise nadbiskup je blagoslovio vjernike relikvijom sv. Franje Asiškoga.

Fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane, istaknuo je da je gostovanje trojice provincijala iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine tijekom devetnice sv. Franji u Zadru pokazalo njihovu svijest o tome da se upravo iz zadarskoga samostana sv. Frane franjevački duh širio Hrvatskom i drugdje. Rekao je da je sv. Franjo 1212. godine prenoćio u crkvici sv. Jeronima u Zadru te da je potom osnovan zadarski samostan.

Istaknuo je da je zadarski franjevac Jeronim Masci iz toga samostana, kasniji papa Nikola IV. i prvi papa franjevac, crkvu sv. Frane u Zadru 1280. godine proglasio bazilikom. Dodao je da je tada u cijelom svijetu bilo samo šest bazilika, što govori o značenju zadarske franjevačke crkve i samostana u duhovnoj baštini sv. Franje, izvijestila je Zadarska nadbiskupija.

FOTO Zadar: Nadbiskup Zgrablić predvodio proslavu 800. obljetnice preminuća sv. Franje