Suslavio je župnik fra Ante Čavka. Svečanost je počela krunicom u špilji Gospe Lurdske, a potom nastavljena u ophodu do crkve Blaženoga Alojzija Stepinca gdje je slijedilo misno slavlje

U propovijedi fra Miljenko je rekao da su se okupili na tome mjestu punom mnogobrojnih značenja. „Nekada davno tu smo se molili Bogu, živjeli svoj život, pa su onda nadošli povijesni vjetrovi i dobro nas prorešetali i otpuhali. Neki drugi zaposjeli su naša i slavlja. No, povijest je išla dalje i mi smo ponovno tu gdje su nam korijeni“, poručio je.

„Kome trebamo zahvaliti da danas ovdje stojimo ponosno i uzdignute glave? Svojim mišicama? Ne bih rekao. Židovski izabrani narod znao je tako misliti pa je doživio nevolje. Mi smo postupali drukčije. Molili smo se svome Bogu, on je bio s nama i zbog toga sada slobodno ispovijedamo svoju vjeru, slobodno slavimo svoju državotvornost, slobodno vijemo svoje zastave“, naglasio je.

„A da bi to tako i ostalo odbacit nam je grijeh i svaku našu pogrješku. Prljava srca ne mogu se postizati velike duhovne i domoljubne stvari…“, dodao je propovjednik.

„Marija i njezina rođakinja Elizabeta bile su žive kada su se susrele. No, taj njihov susret oživljuje ih na poseban način. Obje prepoznaju da su u njihovu životu dogodilo nešto veliko. Elizabeti je naviješteno da će roditi Mesijina preteču, a Mariji da će roditi toga Mesiju. Prihvatile su to, iako sve nije bilo lako prihvati. Zbog toga Marijin pohod svojoj rođakinji Elizabeti, kojega danas slavimo, spada u one susrete da se njime okoristimo, drugome u susret dolazimo da bismo zajednički shvatili što to Bog traži od nas. I tek tada smo sretni“, naglasio je.

„Vi koji sad živite u ovim krajevima došli ste u pohod ili susret. Ne bilo kome ili bilo s kim. Pohodili ste krajeve svoga naroda, susreli se s njegovom patnjom i svojom osobnom patnjom te se prepoznali. I odlučili ste ostati, ne kao Marija tri mjeseca, nego mnogo duže. Vi ovdje gradite svoj novi dom, puštate svoje korijene da biste zajedno s cijelokupnim svojim hrvatskim narodom ostali u njegovim povijesnim zemljama“, rekao je propovjednik.

Dodao je da je njihov najvažniji pohod ili susret ondje onaj sa svojim Bogom. „Vjerovali ste i prije, nastavili ste vjerovati i danas. Dolazili ste i dolazite na misu, molite se i osobno i u svojim obiteljima, jednostavno živite svoj osobni i svoj narodni život“, naglasio je.

„Kad ste došli ovamo, dočekao vas je kip Gospe Lurdske, odnosno ono što je ostalo od njega, Nije njoj uvijek bilo lako u ovim krajevima. Ali niste vi za to krivi. Neki su je drugi progonili, vi ste joj umili lice, previli rane.“ „Zbog svega toga Bog je na vašoj strani, Rečeno riječima proroka Sefanije iz današnjeg čitanja. „Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj!… Ne boj se više zla!“, napomenuo je.

„Koliko zaista vjerujemo ovakvim riječima? Lome li nas nevolje ili mi snagom koju nam daje Bog lomimo te nevolje? A znamo, imamo mi njih puno. Bojimo li se svega oko nas ili radosno kličemo opet u smislu današnjeg čitanja iz Knjige proroka Sefanije?

„Naši pređi vjerujem da nam sada iz dubine povijesti šapću da se ne bojimo. Trebamo samo vjerovati svome Bogu i hrabro nastaviti naprijed. Tek kada se budemo bojali, početi će nas stizati prave nevolje. Šapću nam i kako to postići“, rekao je.

Naglasio je da je prvi uvjet da gaje molitvu u svojim srcima i svojim obiteljima. „Molitva sve mijenja. Čisti ne samo naše srce, nego i našu pamet“, napomenuo je. „Drugi uvjet da naše obitelji i dalje budu bogate životom. Nemojmo se opijati trenutnom modom pa umjesto glasova djece slušati u svojim domovima lavež, mijaukanje i sl. Neće nas to usrećiti, neće nam to pomoći u životu… Zna nam se dogoditi da počnemo suditi krivim mjerilima. A jedno pravo mjerilo jest na kojoj smo zaista strani? Je li to strana našega Boga i našega naroda ili je to strana osobnog probitka bez obzira na sve?“

Fra Miljenko je naglasak stavio na Pastirsko pismo blaženog Stepinca, na sve mučenike, posebno širokobriješke, rekavši: „Onome kome je posvećene ova crkva, a to je blaženi Alojzije Stepinac, uvijek je znao na kojoj je strani. Bio je dijete svoga vremena i to ga nije odvelo na krivu stranu, nego je on svoje vrijeme stavio u službu Bogu i narodu. Postaje biskupom u mračno vrijeme Prve Jugoslavije. Mislili su da će biti na njihovoj strani. To se nije dogodilo jer je on uvijek razmišljao svojim glavom i svojim srcem. Došlo je vrijeme NDH, vrijeme Nijemaca, Talijana, partizana, četnika, ovih i onih. I tu je odolijevao popustiti trenutnim događajima. Pa je onda došlo vrijeme Druge Jugoslavije. Nije dopustio zločinačkoj zvijezdi petokraki da mu ona šapne tko je i što je, da ona upravi njegov život“, ustvrdio je fra Miljenko.

„Glasovito je ono Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. kada biskupi Crkve u Hrvata, s njim na čelu, doslovno stavljaju glavu na panj. U lice probisvijeta i čovjeka koji spada među deset najvećih suvremenih zločinaca rekoše glasno što mu pripada. Slijedile su tamnice, pogubljenja, ali oni, mnogobrojni svećenici i puk Božji ostaše na pravoj strani povijesti. Oni su zaslužili da smo konačno došli do slobode, Stepinac je postao blaženim i time osvijetlio žrtvu i svih drugih koji možda ne će stići do toga stupnja, iako su ga zaslužili. Bog ga je čudom po njegovu zagovoru proglasio i svetim što će i Crkva uskoro učiniti, jer Božja se ne pobija“, rekao je.

„Nama je se danas sjećati svojih žrtava, svojih mučenika ili jednostavno svojih veličina. Ne dopustimo da nas prevare i umjesto toga zaslijepe nas krivim vrijednostima i krivim veličinama. Bez obzira bili stari ili mlađi trsiti nam je se da se to ne dogodi. Zlo nikada ne miruje, ono uvijek želi pobijediti dobro“, poručio je.

„Stoga su, danas zastave na našim domovima i ustanovama, ili bi to trebalo biti. Slavimo, sjećamo se da smo nakon dugih stoljeća konačno dobili državu, okvir za ovozemaljsko postojanje. Nije ponekada onakva kakvom bismo je htjeli imati, ali ona je tu, izgrađivat ćemo ju i bit će zacijelo bolja“, zaključio je predslavitelj.

Nakon mise uslijedio je kulturni dio programa na kojem je i predstavljena knjiga Mate Rajčića „Zagora, sol i svijetlo naše“ . U knjizi su sabrane povijesne i gospodarske prilike Nevesta, Unešića, Drniša i šire, od prapovijesti te vremena kada je Unešićki prostor pripadao Petrovoj Gori do danas. Knjiga donosi duhovne i političke teme vezane za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, širi sliku na ubijene širokobriješke mučenike i sve prognane, osvrće se i daje pregled novijeg doba, vrijeme Domovinskog rata i stvaranja Hrvatske, ujedno u knjizi pokušava sačuvati od zaborava običaje tog dinarskoga kraja, izvijestila je Župa.