Predraga braćo svećenici!

Na dan u kojem Crkva promatra probodeno Srce svoga Gospodina, iz kojeg izvire neiscrpni izvor mira i jedinstva za sav ljudski rod, upućujem prije svega samom sebi, a zatim i svima vama riječi koje je Bog uputio izraelskom narodu: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!“ (Lev 19, 2; usp. 1 Pt 1, 16). Taj Božji poziv razliježe se kroz čitavu povijest i danas snažno odjekuje za svakog vjernika i, na posebno zahtjevan način, za nas svećenike. Svetost nije jedna od mnogih opcija, niti neki apstraktni ideal: ona se tiče samog identiteta svakog onog koji želi biti dionikom života Uskrslog.

Svetost je dioništvo u Kristovu otajstvu

Bog nas poziva da sudjelujemo u njegovoj svetosti. Kada nas poziva da budemo sveti jer je On svet, pokazuje nam put do tog cilja, koji se sastoji u tome da dopustimo da se oblikujemo po njegovu Srcu. A za nas, predraga braćo, taj je poziv posebno radikalan. Gospodin je obećao: „dat ću vam pastire po srcu svojemu koji će vas pasti razumno i mudro“ (Jr 3, 15). Svetost koja se od nas traži jest predanje Bogu s potpunim povjerenjem, dopuštajući da nas njegov Duh Sveti preobrazi. No, upravo tu izbija na vidjelo veliki paradoks našeg svećeničkog života: pozvani smo sudjelovati u samoj Božjoj svetosti, a ipak to blago nosimo u glinenim posudama (usp. 2 Kor 4 ,7), ograničeni smo i nesavršeni, često obilježeni slabostima i umorom, a ponekad i ranama. Kako ljudsko srce, tako krhko i ranjivo, može odgovoriti na tako uzvišen poziv!? Svećenik živi u toj napetosti, ali zna gdje će naći mir: u otvorenom boku Gospodina Isusa.

Put sjedinjenja

Sjedinjenje našeg srca s Kristovim nije iskustvo pridržano za malobrojne odabrane, već sakramentalni, euharistijski put, koji se ostvaruje u svakodnevnom životu. Predraga braćo, ređenjem smo suobličeni Kristu, ali trebamo uvijek iznova u sebi oživljavati dar milosti svakodnevnim slavljenjem euharistije, molitvom, razmatranjem Božje riječi i poniznim služenjem braći i sestrama. Ostanimo sjedinjeni s Kristom u svemu: u svom radu i svemu onome što nam se događa u našoj svakodnevici. Tada će se svetost, koju je uzalud tražiti u izoliranim naporima, pokazati onakvom kakva zapravo jest: odgovor na milost koja nam prethodi, podržava nas i preobražava, jer u našoj ljudskosti nema odvojenih prostora. Molitva, služenje, odnosi, umor, radosti i neuspjesi, čak i naizgled izgubljeno vrijeme ili ljubav koja se čini potraćenom – sve to postaje povlašteno mjesto za objavu Boga i njegove beskonačne ljubavi.

Svećenik neporočna, jednostavna i čista srce je kontemplativan čovjek usred djelovanja, milosrdan, vjeran u kušnji i radostan u sebedarju. Svijetu su silno potrebni pastiri koji nude ne samo riječi ili programe, već živo svjedočanstvo pomirenog srca, koje širi miomiris Kristove svetosti. Postojan svećenički život, suobličen Srcu Isusovu, vjerodostojan je znak jedinstva, mira i milosrđa. Tako, u vremenu obilježenom podjelama i tjeskobama, možemo biti mirotvorci, svjedoci nježnosti Dobrog Pastira, koji zna sabirati raspršene i liječiti ranjene. Tada naša revnost nije aktivizam već preobilje ljubavi, koja je „zanos, izlaz, dar i susret“ (Papa Franjo, Enc. Dilexit nos, 28).

Srce Kristovo je srce svetaca

Odgovor na poziv na svetost ne sastoji se prvenstveno u naporu oko askeze i savršenstva, ma kako nužan bio, već u zaufanom prianjanju uz ljubav objavljenu u probodenom Srcu Isusovu. Apostol Ivan poziva nas razmatrati otvorenu ranu na boku Raspetoga Krista (usp. Iv 19, 34), u kojoj Bog na konačan način otkriva u čemu se sastoji Božja svetost: ne u nedokučivoj distanciranosti nekog izoliranog savršenstva, već u ljubavi koja se daje do te mjere da dopušta da bude ranjena te tako može postati izvorom milosrđa i života. Presveto Srce Isusovo je slika Božje ljubavi u pravom smislu riječi: svemoćne ljubavi upravo zato što je sposobna postati ranjiva, pretvoriti bol u milost i patnju u nadu.

To blagoslovljeno Srce je, dakle, „mjesto“ gdje se svetost otkriva kao prisnost i nježnost. Svetost svećenika tako se može očitovati u poniznoj i hrabroj blizini, u tome da svećenik bude za sve i blizu svima, držeći vrata ovčinjaka otvorenima kako bi mnogi mogli ući i pronaći pašu i spokoj (usp. Iv 10, 9). Zato se od nas traži odnos s Bogom koji nas ne udaljava od ljudi, već nas čini bližnjima svima; odnos koji oblikuje srca koja su strpljiva, nježna, puna ljubavi, sposobna za blizinu, suosjećanje i slušanje. Tako se, sjedinjenjem našeg nesavršenog srca s probodenim Srcem Isusovim, ostvaruje naš put do svetosti. Ne živimo više mi, nego Krist živi u nama (usp. Gal 2, 20). Takva se svetost ne živi u odvojenosti od drugih. Njegujte svećeničko bratstvo: budite u kontaktu jedni s drugima, slušajte i podržavajte jedni druge. Svećenik koji se izolira polako izgara, dok svećenik koji hoda sa svojom braćom raste. I sveti Augustin nas na to podsjeća: „Kako pobjeći od tame? Tako da ljubimo svoju braću. Kako ćemo pokazati da volimo svoju braću? Tako da ne prekidamo jedinstvo i da čuvamo ljubav“ (In Epist. Io. ad Parthos II, 3).

Predragi svećenici, obnavljajte svaki dan svoj „evo me“ pred probodenim Srcem Kristovim. Potpuno mu se predajte, da biste mogli ljubiti njegov narod istom ljubavlju kojom ih On ljubi. I s radošću se sjetite onoga što sveti Arški župnik volio ponavljati: „svećeništvo je ljubav Srca Isusova“ (usp. Benedikt XVI., Pismo povodom početka Svećeničke godine [16. lipnja 2009.]: AAS101 [2009.], str. 569). Ta ljubav je zalog i jamstvo da ništa od nas neće biti izgubljeno ako mu se predamo i sve njemu prikažemo. Povjeravam sve vas Djevici Mariji, Majci svećenikâ. Neka nas ona, koja je u svom srcu čuvala otajstvo svoga Sina, nauči čuvati i izmoli nam da u nama Srce Krista, Spasitelja svijeta.

12. lipnja 2026., svetkovina Presvetog Srca Isusova.

PAPA LAV XIV.