Na početku propovijedi nadbiskup je poručio kako kršćani ne smiju biti zarobljeni prošlošću. Na to upućuje i svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije koja podsjeća na nešto što se dogodilo, ali i usmjeruje pogled prema budućnosti. U Mariji se već u punini ostvarilo ono što je Isusovim uskrsnućem obećano svakome čovjeku. „Svetkovina Uznesenja nas želi osloboditi od toga da budemo zarobljenici samo prošlosti, ali i od toga da budemo samo pasivni čekatelji budućnosti. Prošlost ne možemo promijeniti, ali iz nje možemo puno naučiti. Budućnost još ne posjedujemo, ali nam je u Kristu obećana. Ono što nam je dano jest sadašnjost. U toj sadašnjosti trebamo poput Marije slušati Božju riječ i čuvati je. Trebamo zaprljati svoje ruke, nastojeći da po nama ovaj naš svijet, naše društvo, naše obitelji i naša Crkva postanu barem malo više onakvi kakve ih Bog želi. Marija nam pokazuje da je to moguće“, protumačio je.

Nadbiskup je objasnio kako izraz iz dogme o Marijinu uznesenju dušom i tijelom govori da Bog ne spašava samo neki duhovni dio čovjeka. „Neće se samo naša duša spasiti. Mi nismo samo duša, mi smo i tijelo. Bog spašava cijelog čovjeka. Zato ni naša vjera ne smije ostati samo u jednoj sferi našeg života: u našim mislima, riječima, pobožnim osjećajima… Naša vjera treba dobiti tijelo, i treba postati djelo“, poručio je.

Istaknuo je da je Marija uzor kako vjeru pretočiti u djela. „Nije dovoljno, drage sestre i draga braćo, nazivati se kršćanima. Nije dovoljno pripadati Crkvi i čuvati običaje, pa čak ni samo primati sakramente. Sakramente koje primamo, osobito euharistiju kojom se hranimo, trebamo pretvarati sve više u život. Oni nas trebaju pretvarati u ljude koji slušaju Božju riječ i čuvaju je, odnosno ljude koji dopuštaju da ih ta riječ oblikuje. Da oblikuje njihove misli, ono što oni govore i što čine“, rekao je nadbiskup.

Pozvao je stoga vjernike da konkretno djeluju u sadašnjosti. „Vjera treba postati konkretno pružena ruka onome kome je potrebna naša ruka, udijeljen komad kruha onome kome je potreban naš komad kruha. Ona treba postati oproštena uvreda, posjet osamljenom… Treba postati zaštita slaboga, zalaganje za pravednost i mir. Ona treba biti naš doprinos dobru, naš doprinos boljem svijetu, boljem društvu“, istaknuo je.

Posebno je osjećaj blizine i zabrinutosti izrazio prema stradalima od požara kod Omiša. „U molitvi želimo biti blizu ozlijeđenima, evakuiranima i svima koji su ostali bez svojih domova, imovine i osjećaja sigurnosti. Zahvaljujemo vatrogascima, policajcima, medicinskom osoblju i svima drugima koji su cijelu noć, izlažući sebe opasnosti, spašavali ljude i njihovu imovinu. I želimo biti spremni pomoći onima kojima je ta naša pomoć potrebna. I to je vjera koja je dobila tijelo. To je Božja riječ koja nije samo saslušana, nego i sačuvana i pretvorena u djelo“, poručio je.

U molitvi vjernika jedan je zaziv bio posvećen stradalima u požaru, ali i potresima u Venezueli i Kolumbiji, kao i svima koji im izravno pomažu.

Središnja misa župne svetkovine najstarije riječke župe proslavljena je tako dan uoči svetkovine Uznesenja – Velike Gospe kako bi vjernici iz grada na samu svetkovinu Uznesenja BDM mogli hodočastiti u trsatsko svetište Majke Božje.

Župnik Sanjin Francetić podsjetio je okupljene na povijesnu i umjetničku vrijednost njihove crkve. Zbog toga i njezina obnova traje već desetljećima, a slijedi joj još nekoliko izazovnih zahvata. Nakon mise vjernici su obišli oko oltara sa slikom Blažene Djevice Marije, izvijestili su iz Riječke nadbiskupije.