Slavlje je započelo roditeljskim blagoslovom pred obiteljskim domom. Neposredno prije blagoslova mladomisnika, svećenike i okupljene vjernike pozdravio je domaći župnik Franjo Nemet. Nakon roditeljskog blagoslova svi sudionici su se uputili u župnu crkvu gdje je mladomisnik po prvi put predvodio misu. Kao mladomisničko geslo izabrao je redak iz Knjige Sirahove: „Gospodin mi je uvijek vjeran prijatelj“.

Na početku slavlja mladomisniku je u ime župljana čestitku uputila Marijana Fridl. Potom je župnik Franjo Nemet pozdravio mladomisnika Antonija Kljajića, okupljene svećenike, članove njegove obitelji i rodbine te brojne vjernike. Izrazio je radost što Župa sv. Josipa u Đurđenovcu može proslaviti mladu misu svoga župljanina.

Propovijed je uputio vlč. Tomislav Šagud, župnik u Sesvetskim Selima, koji se osvrnuo na Isusovu prispodobu o sijaču. Istaknuo je kako nije dovoljno samo čuti Božju riječ, nego ju je potrebno primiti srcem, razumjeti i dopustiti joj da oblikuje čovjekov život. Pojasnio je kako četiri vrste tla iz evanđelja predstavljaju različite načine na koje ljudi primaju Božju riječ, pri čemu jedino dobra zemlja donosi plod. Naglasio je da pravo razumijevanje ne znači tek intelektualno shvaćanje, nego duboko povezivanje Božje riječi sa srcem, iz čega proizlazi obraćenje i novi način života.

Posebno se zadržao na slici utabane zemlje uz put, koja simbolizira tvrdo ljudsko srce. Istaknuo je kako takvo srce nastaje postupno, ponajprije zbog duhovne rutine, kada čovjek izgubi prvotno oduševljenje vjerom i navikne se na svetu stvarnost. Upozorio je da redovito sudjelovanje u liturgiji ili drugim pobožnostima samo po sebi nije jamstvo duhovnog rasta ako čovjek ostane zatvoren za Božje djelovanje. Spomenuo je i opasnost životne udobnosti zbog koje čovjek često smatra da se Božja riječ odnosi na druge, a ne na njega osobno.

Govoreći o uzrocima tvrdoće srca, propovjednik je upozorio na rastresenost suvremenoga života, užurbanost i preveliku opterećenost svakodnevnim obvezama, zbog kojih čovjek više nema vremena za tišinu i molitvu. Osvrnuo se i na životne rane koje čovjeka mogu zatvoriti u sebe kako više ne bi bio povrijeđen. Takvo srce, rekao je, ostaje površno te Božja riječ ne uspijeva prodrijeti u njegovu dubinu i donijeti plodove obraćenja. Posebno je upozorio da je najveća opasnost upravo u tome što čovjek često ni ne primjećuje kako je postao duhovno mlak i ravnodušan.

Tumačeći kako ponovno postati „dobra zemlja“, propovjednik Šagud je istaknuo da je potrebno dopustiti Bogu da „preore“ ljudsko srce. Podsjetio je kako tome pridonose šutnja, molitva, post, duhovne obnove, hodočašća, djela milosrđa i druga iskustva koja čovjeka izvode iz duhovne uljuljanosti i otvaraju ga Božjoj riječi. Naglasio je da upravo Božja riječ ima snagu razbiti tvrdoću srca te čovjeka ponovno učiniti plodnim za Božje djelovanje.

Obraćajući se posebno mladomisniku Kljajiću, propovjednik Šagud je naglasio kako se sve navedeno na osobit način odnosi na svećenike koji svakodnevno žive u blizini svetih otajstava. Upozorio je na opasnost da se i svećenik navikne na svetinje te da brojne pastoralne obveze potisnu njegov osobni odnos s Kristom. Podsjetio je na riječi pape Benedikta XVI. kako je molitva temeljni prioritet svećeničkoga života te da je prvo poslanje svakoga svećenika biti s Kristom, a tek potom naviještati evanđelje.

Istaknuo je zatim kako je mladomisnik po sakramentu svetoga reda postao ne samo slušatelj nego i sijač Božje riječi. Naglasio je da svećenik svojim naviještanjem nastavlja Kristovo poslanje te da snaga njegova propovijedanja ne proizlazi ponajprije iz ljudskih sposobnosti, nego iz sakramenta koji je primio i iz dubine njegova zajedništva s Kristom.

Na kraju je propovjednik Šagud protumačio lik sijača koji velikodušno sije sjeme i na tlo za koje se čini da neće donijeti ploda. Istaknuo je kako je upravo takva Božja velikodušnost uzor svakom svećeniku, koji je pozvan ustrajno naviještati evanđelje bez obzira na vidljive rezultate svoga rada. Ohrabrio je mladomisnika da ga ne obeshrabre trenuci kada plodovi njegova služenja budu malobrojni ili skriveni, nego da uvijek ostane vjeran Kristu i njegovoj riječi. Zaključio je riječima pape Benedikta XVI. kako „nema ništa ljepše nego biti iznenađen Evanđeljem, susretom s Kristom“, poželjevši mladomisniku da upravo taj susret svakoga dana bude izvor njegova svećeničkog života i služenja.

U svom govoru, mladomisnik Kljajić je zahvalio svojim roditeljima te bližoj i daljoj rodbini za sve što je od njih primio i s njima proživio. Istaknuo je kako mu je posebna čast zahvaliti svećenicima koji su ga pratili od djetinjstva u rodnoj župi do svršetka formacije i đakonskog praktikuma. Zahvalio je zatim bogoslovima i svima drugima, posebno župljanima koju su podnijeli veliki teret u pripremi mlade mise. Nakon završnog misnog blagoslova mladomisnik je nazočnim svećenicima i svim sudionicima slavlja udijelio pojedinačni mladomisnički blagoslov, prenosi Ured za odnose s javnošću, pisanu baštinu i tisak Požeške biskupije.