Suslavili su župnik vlč. Petar Šporčić, mons. Tomislav Šporčić, preč. Nikola Turkalj, preč. Herbert Berisha i vlč. Vitomir Glavaš.

U homiliji je biskup Medo podsjetio kako sv. Jakov među dvanaestoricom apostola zauzima posebno mjesto. Bio je sin Zebedejev, brat apostola Ivana, ribar iz Galileje te čovjek snažna karaktera i nagle naravi, zbog čega je Isus njega i njegova brata nazvao Boanerges – „sinovima groma“. Pripadao je užem krugu Isusovih učenika koji su svjedočili njegovu preobraženju na gori Tabor, bili s njime u Getsemanskom vrtu i pratili ga u važnim trenucima njegova zemaljskog života.

Biskup je istaknuo da Evanđelje ne skriva Jakovljeve slabosti. Poput ostalih učenika ni Jakov u početku nije potpuno razumio Isusovo poslanje. Očekivao je Mesiju koji će uspostaviti novo kraljevstvo i donijeti pobjedu, zbog čega njegova majka moli Isusa da njezini sinovi u njegovu kraljevstvu sjednu jedan zdesna, a drugi slijeva.

U toj se molbi, rekao je biskup, prepoznaje nešto duboko ljudsko jer svatko želi biti priznat, cijenjen i važan. Isus ipak Jakova ne odbacuje zbog njegove nezrelosti niti ga udaljava od sebe, nego ga strpljivo vodi prema istini. Umjesto o prvim mjestima govori mu o kaležu koji treba piti, umjesto o vlasti govori o služenju, a umjesto o uspjehu o darivanju vlastitoga života.

„Problem nije u tome što želiš nešto veliko; problem je u tome što još ne znaš gdje se nalazi prava veličina“, sažeo je biskup Isusovu pouku apostolu Jakovu.

Naglasio je da sv. Jakov nije postao svet zato što je bio bez mana, nego zato što je dopustio Kristu da ga mijenja. Upravo je to jedna od najljepših poruka njegova života: Bog ne bira savršene ljude, nego one koji su spremni dopustiti da ih njegova milost oblikuje.

Pozivajući se na misao pape Benedikta XVI., biskup je podsjetio kako kršćanstvo nije prije svega moralni sustav niti skup uzvišenih ideja, nego susret s osobom Isusa Krista. Taj je susret promijenio Jakovljev pogled na život. Ostao je isti čovjek, istoga temperamenta i životne povijesti, ali više nije gledao istim očima. Krist nije promijenio njegovu prošlost, nego njegovu budućnost. Nije mu oduzeo ljudsku narav, nego ju je pročistio i usmjerio prema ljubavi koja se daruje.

Govoreći o obraćenju, biskup je spomenuo Giovannija Papinija i njegovu „Povijest Kristovu“, istaknuvši kako su učenici dugo pokušavali Krista uklopiti u vlastite planove. Tek nakon križa i uskrsnuća shvatili su da Krist nije došao ostvariti njihove planove, nego njih uključiti u Božji plan spasenja. To je bio prijelomni trenutak i u Jakovljevu životu. Više nije pitao što Krist može učiniti za njega, nego što Krist želi učiniti po njemu. Dok čovjek Boga želi privesti svojim planovima, ostaje zatvoren u sebe, a kada svoj život stavi u Božje ruke, otkriva slobodu koju prije nije poznavao.

Osvrnuvši se na suvremeno društvo, predvoditelj je rekao da živimo u vremenu u kojem čovjek ima mnogo mogućnosti, ali često malo smisla. Podsjetio je na misao Viktora Frankla da čovjek može podnijeti gotovo svako trpljenje ako zna zašto živi.

„Najdublja kriza našega vremena nije kriza tehnologije, gospodarstva ili politike, nego kriza smisla. Ljudi imaju sredstva za život, ali često ne vide razlog zbog kojega bi živjeli. Zato toliko susrećemo umor, razočaranje, ravnodušnost i izgubljenost“, poručio je. Sv. Jakov smisao nije pronašao u uspjehu, položaju niti u ljudskom priznanju, nego u Kristu. Kada je pronašao Krista, pronašao je i sebe. Zato je mogao ostaviti mreže, sigurnost, obitelj i vlastite planove te na kraju dati i svoj život. Nije umro zato što je volio patnju, nego zato što je otkrio nešto vrjednije od vlastitoga života.

Poruka sv. Jakova, naglasio je biskup, osobito je važna za obitelji, mlade, svećenike i sve koji nose odgovornost u društvu. Roditelji djecu ne odgajaju samo riječima, nego ponajprije svjedočanstvom vlastitoga života. Mladi svoju budućnost neće pronaći samo u uspješnoj karijeri, nego u otkrivanju poziva koji im Bog daje. Svećenici neće biti vjerni zato što imaju manje poteškoća, nego zato što svakoga dana ponovno stavljaju Krista u središte svojega života. Isto vrijedi i za one koji nose društvenu odgovornost: nije presudno koliko moći čovjek ima, nego koliko je spreman služiti općemu dobru.

Biskup je objasnio kako se svetost ne događa odjednom, nego je put svakodnevnog dopuštanja Kristu da pročisti čovjekove misli, ambicije, odnose i srce. To je put na kojem čovjek postupno prestaje živjeti samo za sebe te počinje živjeti za Boga i za druge. Podsjetio je i na kratku rečenicu iz Djela apostolskih koja govori o završetku Jakovljeva života: „Herod pogubi mačem Jakova, brata Ivanova.“ Iza te kratke rečenice, istaknuo je, nalazi se dug put vjernosti – od ribarskih mreža na Galilejskom jezeru do mučeničke smrti, cijeli jedan život oblikovan Kristovom blizinom.

„Ne pitajmo danas jesmo li dovoljno sposobni, dovoljno jaki ili dovoljno sveti. Pitanje je samo jedno: dopuštamo li Kristu da nas mijenja? Jer svetost nije nagrada za savršene, nego plod srca koje se svaki dan iznova otvara Božjoj milosti“, poručio je biskup Medo.

Na kraju homilije pozvao je okupljene da po zagovoru svetoga Jakova ne traže prva mjesta, nego da iz dana u dan sve više traže Krista.

„Tko pronađe Krista, pronašao je smisao svojega života. A tko pronađe smisao u Kristu, taj može postati svjedok nade svijetu koji za njom toliko čezne“, zaključio je gospićko-senjski biskup.

U liturgijskom slavlju asistirao je bogoslov Marko Butković s ministrantima, a na misi je svirao i pjevao prof. Ivan Orešković, objavljeno je na mrežnoj stranici Gospićko-senjske biskupije.