Prvo predavanje trećega dana Teološko-pastoralnog seminara održao je doc. dr. sc. Jakov Rađa, svećenik Zagrebačke nadbiskupije i docent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, o temi „Trajna formacija svećenika između enciklike Magnifica humanitas i teologije Henrija de Lubaca“.

Predavač je promišljao o ulozi i važnosti trajne formacije svećenika u suvremenom društvu, polazeći od izazova koje pred Crkvu i čovjeka stavlja vrijeme obilježeno snažnim tehnološkim promjenama, osobito razvojem umjetne inteligencije. Istaknuo je potrebu za evanđeoskim pogledom na svijet, čovjeka i tehnologiju te naglasio kako evangelizacija danas uključuje i odgovorno oblikovanje života u digitalnom svijetu.

Govoreći o poslanju Crkve, dr. Rađa istaknuo je kako ono nije usmjereno samo na navještaj vječnoga života, nego uključuje i odgovornost za izgradnju društvenih odnosa utemeljenih na ljudskom dostojanstvu, zajedništvu i solidarnosti. Posebno je naglasio važnost sinodalnog pristupa, slušanja i suodgovornosti svih članova Crkve u ostvarivanju njezina poslanja.

Osvrnuo se na tri važna stava koje trajna formacija treba razvijati kod svećenika: stav jedinstva, stav katolištva i stav poslušnosti. Pritom je istaknuo kako svećenik treba biti čovjek zajedništva i pomirenja, sposoban graditi odnose te pridonositi jedinstvu Crkve.

Posebnu pozornost posvetio je teologiji Henrija de Lubaca, istaknuvši razumijevanje Crkve kao sakramenta Kristove prisutnosti i važnost euharistijske duhovnosti koja ne vodi individualizmu, nego zajedništvu i služenju drugima.

Zaključno je naglasio kako trajna formacija svećenika nije samo usvajanje novih znanja, nego trajni proces osobnog oblikovanja kroz susret s Bogom, ljudima i konkretnim životnim iskustvima. U središtu toga procesa nalazi se Božja riječ koja ne predstavlja samo sadržaj za proučavanje, nego prostor susreta i preobrazbe čovjeka.

Drugo predavanje trećega dana TPS-a 2026. održao je prof. dr. sc. Goran Kardum s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu o temi „Psihologijske odrednice poziva svećenika: identitet i/ili suobličenje“. Prof. Kardum je psiholog, doktor znanosti iz područja psihologije te autor brojnih znanstvenih radova, a u svom radu posebno se bavi i područjem psihologije religioznosti.

U uvodnom dijelu predavanja istaknuo je važnost promišljanja pojma identiteta u kontekstu svećeničkog poziva, postavljajući pitanja što je svećenički identitet, kako se on razvija te na koji se način može razumjeti iz perspektive psihološke struke. Posebno se osvrnuo na odnos identiteta, emocionalne zrelosti i oblikovanja osobe svećenika.

Govoreći o pojmu identiteta, prof. Kardum pojasnio je kako on označava jedinstvenost osobe, skup značajki koje pojedinca čine onim što jest, ali i njegovu sposobnost samosvijesti i razumijevanja vlastitoga postojanja. Naglasio je da identitet nije jednostavna kategorija koju je moguće mjeriti, nego složena i kvalitativna dimenzija osobe povezana s njezinim iskustvom, odnosima i životnim putem.

U nastavku je prikazao razvoj pojma identiteta u psihologiji te njegovu povezanost s razvojem suvremenih pojmova poput osobnosti, subjektivnosti i „selfa“. Istaknuo je kako su se tijekom 20. stoljeća ti pojmovi snažno razvijali, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, kada se u psihologiji pojavljuju teorije psihosocijalnog razvoja i pitanje krize identiteta.

Poseban dio izlaganja bio je posvećen odnosu psihologije, emocija i religioznosti. Prof. Kardum istaknuo je da su pojmovi poput emocija, osobnosti i identiteta snažno utjecali i na način na koji se danas govori o čovjeku, uključujući i crkveno područje. Pritom je upozorio na potrebu cjelovitog razumijevanja čovjeka koje ne zanemaruje njegovu duhovnu i metafizičku dimenziju.

Govoreći o suvremenim psihološkim pristupima usmjerenima prema „selfu“ i traženju vlastitog identiteta, predavač je istaknuo kako se kršćanska antropologija ne temelji na zatvorenosti u samoga sebe, nego na odnosu prema drugima i prema Bogu. Naglasio je važnost razumijevanja čovjeka kao bića odnosa, koji svoj puni identitet ne pronalazi isključivo u sebi, nego u odnosu prema Bogu, drugima i vlastitoj nutrini.

U završnom dijelu predavanja prof. Kardum posebno je govorio o važnosti molitve, tišine i unutarnjeg osluškivanja u životu svećenika. Istaknuo je kako je za duhovno razlučivanje potrebno bdjeti nad vlastitim mislima i prepoznavati njihove izvore, oslanjajući se na iskustvo kršćanske duhovne tradicije, osobito pustinjskih otaca i duhovnih učitelja poput sv. Terezije Avilske i sv. Ignacija Lojolskog.

Zaključujući izlaganje, predavač je istaknuo da cilj svećeničkog života nije poistovjećivanje sa Stvoriteljem, nego put preobraženja i suobličenja Kristu. Svećenik ostaje jedinstvena i neponovljiva osoba pozvana na rast u odnosu s Bogom, kroz molitvu, unutarnju obnovu i življenje vlastitoga poziva.

Završni dio trećega dana TPS-a 2026. bio je posvećen okruglom stolu kojim su objedinjene teme obrađivane tijekom trodnevnoga seminara. U raspravi su otvorena brojna pitanja povezana sa životom i poslanjem svećenika: od izazova življenja celibata i važnosti potpore zajednice, preko osobne molitve i potrebe za duhovnim praćenjem, do pitanja trajne formacije. Posebno je naglašena potreba stvaranja prostora u kojima svećenik može govoriti o vlastitim poteškoćama, slabostima i krizama te ponovno pronaći snagu za nastavak svoga poslanja. U završnim razmišljanjima istaknuta je važnost povezanosti početne i trajne formacije. Naglašeno je kako iskustva svećeničkog života donose nova pitanja na koja se ne može odgovoriti samo tijekom početne formacije, nego je potreban trajni rast, teološko produbljivanje i zajedničko promišljanje. Trajna formacija nije samo usvajanje praktičnih rješenja, nego prostor za dublje razumijevanje vlastitoga poziva i povezivanje evanđelja s konkretnim izazovima suvremenog čovjeka.