Slavlju su se pridružili i nadbiskup u miru Ivan Devčić, brojni svećenici, ponajprije kolege iz doma za umirovljene svećenike, članovi kurije i katedralnog kaptola, rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu vlč. Marko Đurin te bliža rodbina i djelatnici Svećeničkog doma. Misu su predvoditelj i slavljenik namijenili molitvi za nova duhovna zvanja.

Nadbiskup Uzinić zahvalio je Bogu što je slavljenika uključio u veliko djelo i poslanje Crkve. „Uključio ga je kao svećenika koji je tijekom dugog života na različite načine služio općoj Crkvi, ali i našoj mjesnoj Crkvi. Njegov se život protegnuo kroz pontifikate brojnih papa, od Pija XII. sve do današnjega pape Lava XIV. Kao djelatnik Kongregacije za kler godinama je izravno služio Svetoj Stolici. Posebno je bio povezan sa služenjem Crkvi za pontifikata svetog Ivana Pavla II., dok je papama koji su došli poslije njega nastavio služiti svojom vjernošću i molitvom. Slično možemo reći i za našu mjesnu Crkvu. Monsinjor Milan pripada vremenu riječkih nadbiskupa Viktora Burića, Josipa Pavlišića, Antona Tamaruta i ovdje prisutnog Ivana Devčića, kojima je pomagao svojim savjetima i na druge načine. A i danas, i ja kao aktualni riječki nadbiskup mogu zahvaliti za njegovu blizinu i molitvu“, rekao je nadbiskup Uzinić.

Istaknuo je kako je mons. Simčića na cijelom životnom putu odlikovala svećenička vjernost. Citirao je nekoliko misli koje se odnose na prepoznavanje i vjernost svećeničkom pozivu iz autobiografske knjige slavljenika koja je prije dvije godine predstavljena u Nadbiskupskom domu u Rijeci. Nadbiskup je primijetio kako je iz primjera koje svjedoči autor moguće naučiti kako biti posrednici Božjeg poziva mladima koje Bog i danas zove. „To je osobito važno za našu Riječku nadbiskupiju koja trenutačno ima samo tri bogoslova“, rekao je nadbiskup.

Slavljenik u autobiografiji svjedoči da su na njegovu odluku za svećeništvo presudno utjecale majka i dvije bake svojom vjerom i molitvom, nepokretna susjeda svojim pripovijedanjem, patnjom i molitvom, mladomisnik radošću svećeništva te župnik primjerom svoga života i razboritim praćenjem mladog čovjeka. „Ne možemo proizvesti zvanje, darovati zvanje nekome. To je Božji dar“, rekao je nadbiskup. „Ali možemo stvarati prostor u kojemu će se taj Božji glas čuti. Možemo o vjeri govoriti s radošću. Možemo mladima pokazivati da je lijepo svoj život darovati Bogu i drugima. Možemo vjerno, predano, kao i monsinjor Milan, živjeti svoje svećeništvo. Možemo moliti“, protumačio je.

Nadbiskup je slavljeniku mons. Simčiću poželio da i dalje može služiti Gospodinu, dokle god bude volja njegova, sada osobito molitvom. „I neka vam i nakon stotinu godina ostane ono isto Pavlovo raspoloženje koje smo danas čuli u prvom čitanju: ‘Što je za mnom, zaboravljam. Za onim što je pred mnom, prežem, cilju hitim, k nagradi višeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.’ Možda je upravo to najljepša poruka u povodu jednog stotog rođendana: Dokle god živimo, naš poziv nije iza nas. On je i dalje pred nama“, zaključio je nadbiskup Uzinić.

Na kraju mise okupljenima se obratio i slavljenik, zahvalivši Bogu za dar svećeništva pozvao je na zajedništvo vjernika Katoličke Crve i uputio molitvu za nova svećenička zvanja. Prisjetio se svog rodnog kraja, djetinjstva i mladosti kada su tu živjeli Hrvati, Talijani i Nijemci. Drugi svjetski rat donio je sukobe među narodima, ali slavljenik je uputio poruku zajedništva vjernika i nadilaženja nacionalnih podjela. „Razlike u nacionalnosti ne znače ništa, pred Bogom smo svi jednaki. Biti vjeran Bogu, biti vjeran svojoj Crkvi, biti vjeran svojoj braći svećenicima, to su veliki i milosni darovi Božji“, rekao je mons. Simčić te izrazio želju da njegova stota obljetnica bude izvor i poticaj za nova svećenička zvanja.

Milan Simčić rođen je 1926. u Klani. U malom sjemeništu bio je u Rijeci i u Udinama gdje je i maturirao. Pred kraj rata partizani su ga mobilizirali te je sudjelovao u posljednjim ratnim operacijama. Nakon rata nastavio je teološki studij te ga je tadašnji riječki biskup Ugo Camozzo, s kolegom Josipom Uhačem poslao na studij u Rim. Tamo je završio teologiju, specijalizirao crkveno pravo, a 1956. na Papinskoj diplomatskoj akademiji licencirao iz međunarodnog diplomatskog prava.

Za svećenika je zaređen 1950. u bazilici sv. Ivana Lateranskog u Rimu, a stjecajem društvenih i političkih okolnosti svoj je svećenički vijek morao provesti u Vatikanu gdje je nakon nadbiskupa Josipa Uhača bio drugi Hrvat primljen u Papinsku diplomatsku akademiju u njezinoj tri stoljeća dugoj povijesti. Od 1960. pa do umirovljenja 1997. radio je u središnjim ustanovama Rimske kurije, deset godina u Kongregaciji za nauk vjere, a kasnije u Kongregaciji za kler. Važnu ulogu odigrao je, uz Uhača, tada nuncija u Njemačkoj, prilikom priznavanja Hrvatske kao neovisne države od strane Vatikana, Italije i Njemačke.

Kasnije, po uspostavi slobodne Hrvatske, uključio se i u rad svoje rodne Riječke nadbiskupije kao odvjetnik Ženidbenog suda Riječke metropolije i savjetnik riječkom nadbiskupu Ivanu Devčiću. Umirovljeničke dane provodio je u rodnoj Klani, a posljednjih godina u svećeničkom domu Riječke nadbiskupije, navodi se u izvještaju iz Riječke nadbiskupije.