„Od traumatskog iskustva do duhovne snage“ bila je tema duhovnog susreta, a sudionici su govorili o ranama koje ostavlja rat, potisnutim traumama, suočavanju s njima te o tome kako spriječiti da se prenose na sljedeće generacije.

Na misi u župnoj crkvi, koju je predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić, te poslije na panel-raspravi u Gradskoj knjižnici okupili su se članovi Kluba 138. brigade Hrvatske vojske „Goranski risovi“ i njihove obitelji. Organizaciju susreta potpomogli su Ministarstvo hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Odsjek za pastoral branitelja Riječke nadbiskupije i Općina Mrkopalj.

Predavanja kao uvod u panel-raspravu održali su pater Mijo Nikić, Danijela Mihaljević i Šimo Đulić. Govorili su o suočavanju s traumama i oporavku, međugeneracijskom prijenosu trauma te o ljubavi prema bližnjemu, čiji je izvor u Bogu koji ljubi. Zajednička želja sudionika bila je prenijeti djeci i budućim generacijama poruku ljubavi i praštanja. Da bi se to postiglo, potrebno je priznati vlastite strahove i jasno osuditi ono što nije bilo dobro. Susret je moderirao novinar Marinko Krmpotić.

Izaslanik ministra, general Ivan Pokaz, na kraju okruglog stola izrazio je veliko zadovoljstvo programom i temom susreta te predložio planiranje budućih susreta duhovne i psihološke podrške braniteljima i njihovim obiteljima. I ovaj je susret pokazao da su neke rane Domovinskog rata još bolne te da se s oprostom i priznavanjem pogrešaka nije lako suočiti.

Upravo zato o njima treba razgovarati i promatrati ih u svjetlu ozdravljenja. Vjera u Boga koji se ne osvećuje i ne mrzi, nego oprašta i ljubi, pritom može biti od velike pomoći. Potvrdio je to i general Pokaz, istaknuvši važnost mise, biblijskih čitanja i propovijedi: „Svaka misa odgovara na niz pitanja koja se tiču i branitelja i ovoga o čemu danas razgovaramo.“

Nadbiskup Uzinić potaknuo je da se u razgovor uključe i oni koji nisu izravno svjedočili ratnim traumama, ali trpe njihove posljedice: „To su naši mladi koje doista trebamo, kako je govorio general Nojko Marinović, učiti ne mrziti, nego pamtiti. A pamćenjem koje nije ispunjeno mržnjom događa se i opraštanje.“

Nadbiskup je otvorio i temu priznavanja vlastitih pogrešaka: „Da bi se dogodilo istinsko ozdravljenje, glavno pitanje nisu zločini koji su počinjeni nad pripadnicima naše strane. Glavno pitanje za mogućnost pomirenja i za izlječenje trauma jest zločin koji su neki u naše ime počinili nad drugima. Mislim da je to bitna stavka s kojom se moramo suočiti ako želimo biti zdravo društvo i ne ponavljati u budućnosti pogreške koje se, nažalost, kako vidimo i kod nas i u svijetu, ponavljaju.“

Priznavanje zločina počinjenih u Domovinskom ratu nadbiskup je usporedio s priznavanjem pedofilije u Crkvi: „Mogu se ja kao svećenik opravdavati da ima pedofilije u drugim krugovima – ima je, ali to ne opravdava svećenike koji su to učinili. Tek kad smo se mi kao Crkva od toga ogradili i to osudili, možemo o tome početi iskreno razgovarati i vidjeti pogreške koje smo napravili. Zašto bih se ja morao stidjeti zato što su neki svećenici počinili ono što su počinili, izdajući svećenička načela? Isto vrijedi za branitelje. Zašto bi se svi hrvatski branitelji morali crvenjeti zbog onog što su neki među njima, izdajući načela, počinili?“ Ta je tema izazvala reakcije branitelja, koji su istaknuli da su rat vodili časno te zaključili da je onih koji su činili zločine s hrvatske strane bilo tek malen postotak.

Na to se nadovezao p. Mijo Nikić: „Isus je rekao jednu važnu rečenicu koja osvjetljava ovo o čemu govorimo: Istina će vas osloboditi. A istina, psihološki gledano, boli. No isto tako, gledano psihološki i duhovno, ono što te boli, to te i liječi. Upravo zato, priznati svoje pogreške ili zločine – to je bolno, ali i ozdraviteljski. Na to nas vjera uči i potiče. Što više budemo imali hrabrosti živjeti u istini, bit ćemo i Bogu bliži i zdraviji.“

Danijela Mihaljević, koja je u ratu izgubila supruga, govorila je iz vlastitog iskustva suočavanja s traumom i njezina prenošenja na kćer. Istaknula je važnost suočavanja s problemom kako se trauma ne bi prenosila na sljedeće generacije: „Mislim da samo tako svojoj djeci ostavljamo budućnost. Suoči se s činjenicama, budi svjestan tko si, ali nemoj poricati ono što nije bilo dobro. To ne znači da zbog toga manje vrijedimo ili da manje volimo svoju državu, samo se suočavamo s istinom na način da smo tu istinu izgovorili trezveno.“ Istaknula je da roditelji svoje traume prenose na djecu čak i kada o njima ne govore: „Moramo naći način kako ih osloboditi od mržnje i učiti ljubavi.“

Šimo Đulić govorio je o Božjoj ljubavi koja može zaliječiti ljudske rane: „Bog je otac koji nas može ispuniti ljubavlju koju nam roditelji nisu mogli savršeno dati.“ Objasnio je da se bez Boga nesavršena ljudska ljubav prenosi s generacije na generaciju, što dovodi do sukoba i mržnje. „A trebali bismo presjeći lanac mržnje“, rekao je Đulić.

Susret je započeo misom u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Delnicama, koju je predvodio nadbiskup Uzinić. Suslavili su župnik Ivan Milardović, vojni kapelan Željko Savić i kancelar Riječke nadbiskupije Miroslav Pergl.

„Važno je da pročistimo svoju prošlost. Važno je da oprostimo drugima. Nije to lako, ali je potrebno zbog nas. Jer neopraštanje je teret koji nosimo. Bog ne želi da odustanemo od ljubavi zato što će možda ljubav biti razočarana. On ne želi da odustanemo od dobra zato što će nam drugi odgovoriti zlom. On ne želi da odustanemo od oprosta zato što drugi nisu pitali oprost ili neće prihvatiti oprost. Ne želi da odustanemo od pomirenja zato što drugi ne žele pomirenje. Zato je važno razumjeti na pravi način današnje biblijske tekstove kao tekstove koji nam pomažu ostati realni, kako se u radosti ne bismo previše pouzdavali u sebe same, ali i u žalosti da se ne bismo predali očaju. U trenucima radosti i kušnje ostanimo usmjereni pravoj radosti, Bogu“, poručio je nadbiskup u propovijedi.

Duhovni susret branitelja u Delnicama završen je u večernjim satima koncertom Alana Hržice, izvijestila je Riječka nadbiskupija.