Sestre milosrdnice djeluju u Zadarskoj nadbiskupiji 152 godine. Desetljećima služe zadarskom nadbiskupu u Nadbiskupskom domu te umirovljenim svećenicima u Svećeničkom domu, a nekada su djelovale i u Općoj bolnici Zadar te u župama Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskup je istaknuo da sestre već dugi niz godina konkretnim služenjem čine Kristovu ljubav vidljivom. Služile su bolesnima u bolnicama i obiteljima, prognanicima tijekom Domovinskoga rata, siromašnima, djeci, starijima i napuštenima. Poučavale su u vrtićima i školama, njegovale bolesne, tješile, organizirale pomoć i bile blizu onima kojima je najpotrebnija.

„U vašim rukama, koracima i riječima nastavlja se poslanje sv. Vinka. Svaki vaš odlazak bolesniku, svaki zavoj, obrok, sati bdjenja i noću uz bolesnika, pouka, utjeha i molitva odgovor su na Isusov poticaj: Gospodine, idem u tvoj vinograd“, rekao je nadbiskup milosrdnicama.

Naglasio je da se zbog njihove dobi i zdravstvenih poteškoća oblik služenja promijenio, ali njihovo poslanje nije prestalo.

„Gospodin vas i sada poziva u svoj vinograd, ali na drukčiji način. Nekad ste mu služile snagom svojih ruku i mnoštvom poslova; sada mu možete još više služiti molitvom, žrtvom, strpljivošću, zahvalnošću i prikazivanjem vlastite slabosti. Vaše poslanje nije manje vrijedno zato što je manje primjetno u javnosti. Možda sada i same trebate prihvatiti pomoć koju ste nekad pružale drugima. To nije lako. Ali i primiti pomoć može biti čin poniznosti i ljubavi. Dopuštajući drugima da vam služe, dajete im priliku da žive karizmu sv. Vinka. Tako se u zajednici izmjenjuju darivanje i primanje. Nitko nije samo onaj koji daje niti samo onaj koji prima. Svi smo siromašni pred Bogom i svi smo obdareni njegovom milošću“, rekao je nadbiskup.

Dodao je da umirovljenički dani mogu biti osobito plodno vrijeme duhovnoga majčinstva.
„Svijet mjeri vrijednost čovjeka njegovom učinkovitošću, zdravljem i količinom obavljenoga posla. Bog ne mjeri tako. Pred njim su dragocjeni srce koje ljubi, molitva, patnja koja se sjedinjuje s Kristovim križem, blagost i strpljivost koja čuva zajedništvo. Ponekad je strpljivo prihvaćanje vlastitih ograničenja zahtjevniji oblik služenja od mnogih izvanjskih djela“, rekao je nadbiskup.

Podsjetio je da sv. Pavao poziva vjernike na slogu, uzajamnu ljubav i poniznost.

„To je osobito važno u redovničkoj zajednici. Djelotvorna ljubav ne pokazuje se samo u velikim ustanovama i izvanrednim pothvatima. Ona se svakodnevno živi u načinu na koji razgovaramo, slušamo, praštamo, podnosimo različitosti, svoje i tuđe slabosti te primjećujemo potrebe sestre pokraj sebe. Ponekad je najbliži siromah upravo osoba koja s nama živi: sestra kojoj nedostaje razgovor i druženje, kojoj je potrebna naša pomoć, strpljenje, ohrabrenje ili samo lijepa riječ i osmijeh“, poručio je nadbiskup. Dodao je da sestre i u starijoj dobi plodno služe Crkvi.

Prema njegovim riječima, blagdan sv. Vinka poziva na povezivanje onoga što se ne smije razdvojiti: molitve i služenja, ljubavi prema Bogu i siromašnima te riječi i djela.

„Bez molitve naše služenje može postati iscrpljujući posao. Bez služenja naša molitva može ostati zatvorena u sebe. U zajedništvu s Kristom primamo ljubav koju darujemo drugima, a u licima siromašnih ponovno susrećemo Krista kojemu smo se molili“, rekao je nadbiskup. Potaknuo je na molitvu za poniznost da Gospodina prepoznamo u malenima i bližnjima, otvorenost da prihvatimo put kojim nas vodi njegova providnost te hrabrost da uvijek iznova pođemo u njegov vinograd.

Sestrama je poželio mir i blagoslov za sve godine darovanoga života. „Neka svaka vaša molitva, žrtva, riječ dobrote i strpljivo prihvaćena slabost postanu djelotvorna ljubav koja izvire iz Kristova srca, služi čovjeku i ne prestaje donositi mnogo roda“, poručio je.

Tumačeći Božju riječ, nadbiskup je rekao da sv. Pavao opisuje put Božjega silaska: od slave prema poniznosti, od veličine prema malenosti, od gospodstva prema služenju i od života zatvorenoga za sebe prema životu darovanom drugima.

„Tim Kristovim putem išao je sv. Vinko. Njegova ljubav prema siromašnima rodila se iz susreta s Kristom. Što je dublje upoznavao Krista koji je uzeo lik sluge, to je jasnije prepoznavao da ni sam ne može živjeti drukčije nego služeći najpotrebnijima. Ljubav prema ljudima nije ga udaljila od Boga. Naprotiv, upravo ga je ljubav prema Bogu poslala ljudima, osobito siromašnima, bolesnima, napuštenima i zaboravljenima“, rekao je.

Dodao je da sv. Vinko u siromašnima nije vidio samo nevolju koju treba ublažiti nego je u njima prepoznavao samu Kristovu prisutnost.

„Zato je siromašne nazivao našim ‘gospodarima i učiteljima’. Mi obično mislimo da je onaj koji pomaže bogatiji, sposobniji i jači, a da siromah samo prima pomoć. Sv. Vinko okreće tu logiku. Siromah nije samo onaj kojemu nešto dajemo nego osoba pred kojom se trebamo pokloniti jer u sebi nosi dostojanstvo Božjega djeteta. Siromah nas poučava poniznosti, strpljivosti, zahvalnosti i istinskoj ljubavi. U malenima i onima koji trpe često se kriju darovi koje nemaju oni koje svijet smatra velikima i uspješnima“, poručio je nadbiskup. Rekao je da se to može razumjeti u svjetlu Kristova poniženja.

„Ako je Sin Božji uzeo lik sluge, tada služenje nije poniženje čovjeka, nego put njegova suobličenja s Kristom. Ako se Krist poistovjetio s gladnima, bolesnima, strancima i napuštenima, susret sa siromašnima može postati susret sa samim Gospodinom“, naglasio je nadbiskup. Podsjetio je pritom na Isusove riječi: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40).

„Vjernost Bogu ne mjeri se samo riječima, dobrim namjerama i lijepim obećanjima. Odlučujuće je ono što čovjek doista učini. Ljubav koja ostane samo osjećaj ili riječ još nije dosegnula svoju puninu. Ljubav mora dobiti ruke koje pomažu, noge koje prilaze, oči koje primjećuju, vrijeme koje se daruje i srce koje ostaje uz čovjeka. Sv. Vinko upravo je tako razumio ljubav“, istaknuo je nadbiskup.

Rekao je da sv. Vinko nije bio samo dirnut ljudskom nevoljom nego je poticao vjernike da onima u potrebi pomognu. „Sv. Vinko shvatio je da siromašnima nije dovoljna samo povremena i spontana pomoć, koliko god velikodušna bila. Kad su vjernici donijeli obilje hrane bolesnoj obitelji, uvidio je da će dio pomoći ostati neiskorišten, a obitelj će sljedećih dana opet oskudijevati. Zaključio je da kršćanska ljubav treba biti dobro organizirana: treba upoznati stvarne potrebe, podijeliti odgovornosti, uskladiti služenje i osigurati njegovu trajnost. Tako dobrota pojedinaca postaje uređeno i pouzdano zajedničko služenje“, poručio je nadbiskup.

Istaknuo je da je sv. Vinko razumio kako nije dovoljno činiti dobro samo u trenutku oduševljenja. Potrebno je omogućiti da se dobro čini promišljeno i ustrajno, i kada prvotni osjećaj suosjećanja oslabi. U tom je kontekstu nadbiskup podsjetio na riječi sv. Pavla koje je sv. Vinko čuo i živio: „Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih“ (Fil 2,4), izvijestila je Zadarska nadbiskupija.