Nijedna psihička rana nikada ne može izbrisati dostojanstvo ljudske osobe. To je prva poruka koju Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja želi uputiti na Svjetski dan mentalnoga zdravlja 2026. godine. Kako papa Lav XIV. podsjeća u dokumentu Dilexi Te, Krist „svojom ljubavlju izlivenom do kraja“ potvrđuje „dostojanstvo svakoga ljudskog bića, osobito kada je ono slabo, prezreno ili trpi“.[1]

Briga za mentalno zdravlje sastavni je dio cjelovitoga ljudskog razvoja, koji teži dobru svake osobe i osobe u njezinoj cjelovitosti.[2] Drugi vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes uči da razvoj mora služiti cijeloj osobi, vodeći računa ne samo o materijalnim potrebama već i o intelektualnom, moralnom, duhovnom i vjerskom životu.[3] Razvoj koji zaboravlja um i srce nije cjelovit razvoj.

Papa Lav XIV. jasno je imenovao taj problem. U Barceloni je mladima rekao da je mentalno zdravlje „sve više ugroženo u društvima koja sebe smatraju naprednima“, što je znak da „nešto duboko nije u redu s određenim poimanjem napretka“.[4] Diljem svijeta, čak i u „naprednim“ regijama, ograničeno shvaćanje napretka često je dovelo do toga da ljudi nisu svjesni mentalne dobrobiti drugih, pa čak i da su prema njoj ravnodušni.

Danas unutarnje, emocionalne i međuljudske teškoće predstavljaju jednu od najdubljih dimenzija ljudske patnje. Župe, škole, redovničke zajednice i male crkvene zajednice često su mjesta na koja ljudi dolaze sa svojom patnjom tražeći nekoga tko će ih saslušati, osobnu pratnju i potporu u trenutcima psihičke ranjivosti. Stoga mentalno zdravlje u mnogim mjesnim Crkvama postaje jedan od najžurnijih pastoralnih izazova. Dvije situacije zahtijevaju osobitu pozornost. Prva se odnosi na ljude koji proživljavaju humanitarne krize – ratove, prisilne migracije, političku nestabilnost, ekološke katastrofe i strukturno siromaštvo – koje ostavljaju duboke traume u pojedincima i zajednicama. Druga se odnosi na mlade koji se suočavaju s novim oblicima emocionalne ranjivosti povezanima s društvenim pritiskom, ekonomskom neizvjesnošću i izolacijom. Situacije su različite, ali korijen je isti: osoba postaje ranjiva kada joj nedostaju sigurnost, odnosi, smisao i nada.

Svima koji trpe, Crkva poručuje: Niste sami i Bog vas nije napustio. U Barceloni je, nakon što je saslušao mladu ženu koja je govorila o svojoj depresiji, Sveti Otac podsjetio na Joba: kada se čini da je Bog odsutan, možemo mu povjeriti svoje terete, „čak i vapijući k njemu, čak i prosvjedujući poput Joba, s pouzdanjem da je on na neki način prisutan i blizu čak i kada se čini da šuti“.[5] Među pacijentima psihijatrijske bolnice u Malabu jednostavno je rekao: „Bog nas ljubi takve kakvi jesmo. […] Bog nas želi ozdraviti.“[6] U času svoje tjeskobe, Krist je na sebe preuzeo tjeskobu cijeloga čovječanstva.[7] Vjera ne zamjenjuje zdravstvenu skrb, nego ju prati i daje joj nadu.

Nitko ne ozdravlja sâm. „Ne možemo to učiniti sami“, rekao je Papa mladima u Barceloni. Potreban nam je netko „tko nas može pratiti s diskrecijom, ne žureći se objasniti tu bol“.[8] To odražava temu ovogodišnjega Svjetskog dana mentalnoga zdravlja: Saslušana osobna iskustva: stvarni glasovi, stvarna promjena (Lived Experiences Heard: Real Voices, Real Change). Ozdravljenje često počinje u trenutku kada se osoba osjeti doista saslušanom.

Slušanje mora postati djelovanje. Crkva se ne može ograničiti na povremene ili samo reaktivne odgovore. Kao kršćani, pozvani smo razvijati sustavno, stručno, suosjećajno i preventivno pastoralno djelovanje koje obuhvaća osobu u njezinoj cjelovitosti: tijelo, um i duh. To zahtijeva osposobljene pastoralne djelatnike, suradnju sa zdravstvenim stručnjacima, jasno utvrđene postupke upućivanja osoba na odgovarajuću stručnu pomoć, pozornost posvećenu prevenciji samoubojstava, potporu obiteljima i brigu za mladež. Dikasterij također poziva sve ljude dobre volje da se smisleno uključe u pružanje potpore osobama koje se suočavaju s teškoćama mentalnoga zdravlja, te da zajedno s Crkvom i drugim ustanovama rade na oblikovanju smjerova, usluga i odluka. Osobe koje proživljavaju psihičku patnju nisu samo korisnici skrbi: one su aktivni sudionici puta prema napretku, a njihovi glasovi moraju pomoći u oblikovanju odgovora na njihove potrebe. Briga za njih nije sporedna briga. Ona pripada samomu srcu poslanja Crkve.

Povjeravamo se Mariji, Salus infirmorum (Zdravlju bolesnih), da bi svaka osoba, čak i u najtežim kušnjama, mogla ponovno otkriti radost spoznaje da je ljubljena, priznata i praćena na svojem ljudskom i duhovnom putu.

s. Alessandra Smerilli, FMA

[1] Lav XIV., Apostolska pobudnica Dilexi Te (4. listopada 2025.), br. 2. https://www.vatican.va/content/leo-xiv/en/apost_exhortations/documents/20251004-dilexi-te.html

[2] Usp. Pavao VI., Enciklika Populorum progressio (26. ožujka 1967.), br. 14.

[3] Usp. Drugi vatikanski ekumenski sabor, pastoralna konstitucija Gaudium et spes (7. prosinca 1965.), br. 64.

[4] Lav XIV., Apostolsko putovanje u Španjolsku, molitveno bdijenje na Olimpijskom stadionu Lluís Companys u Barceloni (9. lipnja 2026.), br. 2. https://www.vatican.va/content/leo-xiv/en/speeches/2026/giugno /documents/20260609-spagna-veglia.html

[5] Lav XIV., Molitveno bdjenje u Barceloni, br. 2.

[6] Lav XIV., Posjet osoblju i pacijentima Psihijatrijske bolnice Jean Pierre Olie u Malabu (21. travnja 2026.). https://www.vatican.va/content/leo-xiv/en/speeches/2026/april/documents/20260421-guinea-eq-ospedale.html

[7] Usp. Lav XIV., Molitveno bdjenje u Barceloni, br. 2.

[8] Isto.

Rim: Objavljen vodič „Mentalno zdravlje i pastoralna pratnja u humanitarnim kontekstima“