U organizaciji Metropolitanskog pastoralnog instituta (MPI) seminar, namijenjen, svećenicima, vjeroučiteljima i pastoralnim djelatnicima, ponudio je pet predavanja psihološke i duhovne tematike s ciljem boljeg pastoralnog djelovanja u župama u kojima su župnici i njihovi suradnici vjernicima često primjer odnosa Boga prema čovjeku.

Ravnatelj MPI don Mario Gerić podsjetio je kako je i vatikanski Dikasterij za cjeloviti ljudski razvoj objavio poruku povodom Svjetskoga dana mentalnoga zdravlja, 10. ovoga mjeseca, u kojoj potiče na edukaciju o ravnoteži i prožimanju duhovnosti i psihologije. „Cilj crkvenoga djelovanja i svih pastoralnih nastojanja je izgradnja zrele vjere, koja ne znači odsutnost onoga ljudskoga elementa, nego je zrela vjera ona koja je svjesna ljudske ograničenosti i ranjivosti ljudske osobe“, protumačio je. Istaknuo je kako zrela vjere svakog svećenika ponaosob pomaže u pastoralu i pokazuje put vjernicima kako doći do toga.

Riječki nadbiskup Mate Uzinić istaknuo je da premda psihologija i vjera imaju različita polazišta i postavljaju različita pitanja, one se međusobno mogu obogatiti. „Ali potrebno je da pritom svatko poštuje svoje vlastito područje. I potrebno je da im je zajednički cilj, a to bi trebala biti dobrobit i cjeloviti razvoj ljudske osobe“, pojasnio je.

Upozorio je kako svećenici u pastoralnom djelovanju lako upadnu u dvije krajnosti. „Prva je da duhovno tumačimo ono što zahtijeva ljudsku pažnju i stručnu pomoć, misleći da mi možemo s duhovne strane dati odgovore i na ta pitanja; ali s druge strane, da mislimo da je sve u ljudskoj pažnji i stručnoj pomoći pa da zanemarimo duhovnu dimenziju osobe. Naš je poziv pratiti čovjeka u njegovoj cjelovitosti. To traži otvorenost za međusobnu suradnju, spremnost na učenje i poniznost da prepoznamo granice vlastite kompetencije“, rekao je nadbiskup.

Generalni vikar Mario Tomljanović istaknuo je da ravnoteža duhovnosti i pastoralnog djelovanja nije u kvalitetnoj raspodjeli obaveza nego u jedinstvu života. „Kako uskladiti molitvu, pastoralne obveze, administraciju, susrete s ljudima, osobni odmor i vrijeme potrebno za sebe. Pastoral teško da se može urediti prema idealnom rasporedu, on po svojoj naravi uključuje nepredvidivost. Bolest, smrt, obiteljska tragedija, čovjek koji treba razgovor, krizna situacija u zajednici, ne ravnaju se prema našem kalendaru. Bilo bi zabrinjavajuće kad bismo pastoralnu ljubav toliko racionalizirali da u našem rasporedu više nema mjesta za čovjeka koji nam dolazi neplanirano“, rekao je Tomljanović.

„Ravnoteža ne znači da svaki dio života mora dobiti jednaku količinu vremena. Ona znači unutarnje jedinstvo života. Zato pravo pitanje nije samo koliko radim, pitanje je iz kojeg izvora radim ono što radim. Da molitva i pastoral, kontemplacija i djelovanje, služenje drugima i odgovor na brigu o sebi, samoća i zajedništvo te naše sposobnosti i granice ne postanu odvojeni svjetovi, nego ostanu povezani u jednoj osobi i jednom pozivu. Da ono što jesmo i ono što činimo ostane sjedinjeno u Kristu“, protumačio je.

Prof. don Nikola Vranješ govorio je razlučivanju psiholoških i duhovnih dimenzija u čovjeku. Istaknuo je kako se Crkva u pastoralnom djelovanju sve više usmjeruje na suradnju s psihologijom. Upozorio je tu na opasnost da nepoznavanje psihologije i ne prepoznavanje onoga što na nju spada, od strane svećenika može dovesti čovjeka koji im se obraća u zabludu i otvara mogućnosti manipulacije.

„Pastoralna pomoć usmjerena je na to da čovjeku otkrije ljepotu i smisao života. Stručnjaci dakle prepoznaju važnost pozitivnog doprinosa religije dobrobiti i životu osoba, a to znači i naše pastoralne prakse. Ali moramo biti svjesni da moramo poštovati granice, razlikovati, razlučivati, kritički vrednovati, znati svoje mjesto i, čini mi se, u budućnosti sve više surađivati s psihologijom i psihoterapijskom strukom“, zaključio je dr. Vranješ.

Dr. Drago Jerebic govorio je o privrženosti i sigurnosti, osjećajima koji oblikuju način kako doživljavamo sebe, druge oko nas i svijet. U konačnici oni određuju i kakvu sliku Boga čovjek ima. Istaknuo je kako su svećenici često odgovorni za sliku Boga koju će drugi imati. Iz susreta sa svećenikom čovjek dobiva iskustvo Boga. Važno je stoga da svećenici vjernicima daju osjećaj sigurnog utočišta jer i Bog je takav. „Konkretne geste prihvaćanja, slušanja i praćenja mogu pomoći osobi da lakše otkrije Boga kao milosrdnog Oca“, pojasnio je.

Dr. Sanda Smoljo Dobrovoljski govorila je o problemima s kojima se svećenici susreću i nužnosti da o njima svjesno razgovaraju s osobama od povjerenja. „Emocionalno zdravlje znači suočavanje s problemima. Duhovno zdravlje znači u tom suočavanju hoditi s Bogom“, navela je. Istaknula je kako čovjek prirodno teži za nečim što ga lako i brzo smiruje, no često je to prečac kojim ne valja ići. „Ono što nas smiruje treba tražiti na izvoru, u Bogu, a to zahtjeva truda. To ide sporo i teško“, poručila je dr. Smoljo Dobrovoljski te dodala kako je za takve promjene potrebna snažna odluka i motivacija.

U posljednjem predavanju don Ivan Seletković govorio je o psihosocijalnim izazovima novih crkvenih pokreta, društava i zajednica koji u suvremenim okolnostima mogu imati pozitivnu ulogu u oblikovanju vjerničkog identiteta i djelovanja u svijetu, ali i skrivati opasnost da se pripadnošću zajednici ograničava sloboda i odnos prema svijetu. „Potrebno je razvijati svijest da pojedina zajednica ne može zamijeniti sve odnose, obitelj, svijet oko nas. Zdrava zajednica ili pokret su oni koji mogu čovjeka osposobiti da gradi zdrave odnose s drugima“, rekao je Seletković.

Svećenici su o temama koje su slušali imali priliku razgovarati u manjim skupinama te zatim iznijeti i svoja razmišljanja, navodi se u izvještaju iz Riječke nadbiskupije.