„Sa zahvalnošću se spominjemo onih koji su prije nas živjeli svoju vjeru, nosili odgovornost za mjesnu Crkvu i darovali svoje snage služenju Bogu i Crkvi. Njihovi životi pripadaju povijesti Zadarske nadbiskupije, naših župa i redovničkih zajednica. Tragovi njihovog života i služenja ostali su i u srcima ljudi: u vjeri koju su u njima pomogli probuditi, u utjesi koju su im pružili, u dobroti kojom su nekoga pridigli“, rekao je mons. Zgrablić, izrazivši zahvalnost za dobro koje je Bog po njima učinio.

Pokojnici su u misi povjereni Božjem milosrđu, uz molitvu da im Bog oprosti grijehe i očisti ih od svega što im još priječi ući u puno zajedništvo s Bogom.

„Njihove službe nosile su veliku odgovornost. Svakomu od njih bilo je potrebno obraćenje, oproštenje i milost. Stoga ih s ljubavlju predajemo Gospodinu, moleći da oprosti sve čime su povrijedili njega i bližnje, izliječi posljedice njihovih slabosti i dovrši u njima djelo svoje ljubavi“, poručio je nadbiskup. Istaknuo je da „prije svih službi, zaduženja i odgovornosti, stoji dar Božjega posinstva. Prije nego što je netko bio biskup ili svećenik, prije nego što je položio redovničke zavjete, u krštenju je postao Božje dijete. Iz tog odnosa s Ocem trebala je rasti njegova molitva, njegovo služenje i predanje“.

Upozorio je kako se „lako dogodi da vlastiti život poistovjetimo s poslovima koje obavljamo i s odgovornostima koje nosimo. Puno vremena oduzmu nam planovi, odluke, obveze i brige za sadašnjost i budućnost. Sveti Pavao nas poziva da se usred svega toga vratimo nebeskom Ocu. Naš život ima svoje najdublje uporište u njegovoj ljubavi. Njemu pripadamo i kad smo snažni i kad možemo raditi, ali i kada nas bolest, starost ili nemoć liše mogućnosti da činimo što smo nekad činili“, poručio je mons. Zgrablić.

Rekao je da pred smrću osjećamo nemoć, a Duh Sveti upravo u toj nemoći uči naše srce povjerenju. „Omogućuje nam da se Bogu obratimo kao Ocu, da pred njega donesemo svoj strah i krhkost, svoju prolaznost i raspadljivost tijela, vjerujući njegovoj ljubavi“, rekao je nadbiskup, dodavši da su pokojne Bogu posvećene osobe molile i slavile sakramente za brojne ljude te da su im bile povjerene mnoge brige i prošnje za ljude kojima su bile poslane. Sada ih Crkva kojoj su služile prati svojom molitvom.

„U središtu naše nade stoji zajedništvo s Kristom. On je prošao kroz patnju i smrt te nam je svojim uskrsnućem otvorio put života. Njemu smo pridruženi po krštenju, njime se hranimo u euharistiji. Svećenički i posvećeni život imaju smisao u povezanosti s Gospodinom: dopustiti da njegova ljubav oblikuje naše odluke, djelovanje i služenje“, naglasio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da predanje Gospodinu poprima vrlo konkretne oblike. „Ono se živi u strpljivom slušanju Duha koji nas nadahnjuje u srcu i savjesti, u pripremanju navještaja Božje riječi, u raspoloživosti za sakramente, u odgoju djece i mladih, u brizi za siromašne i bolesne. Živi se i u zajedničkoj molitvi, u svakodnevnim poslovima nadbiskupije, župe, samostana, brizi za dobro Crkve.

Uz to dolaze i križevi: umor, nerazumijevanje, osamljenost, razočaranje, bolest, svijest o vlastitoj nedostatnosti. Čovjek koji je druge hrabrio i sâm treba ohrabrenje. Onaj koji je druge pratio kroz bolest i umiranje, jednom treba prihvatiti da ga drugi prate. Vjera sazrijeva u poniznosti kojom se dopušta drugima da pomognu i u pouzdanju kojim se vlastiti život predaje Gospodinu“, poručio je nadbiskup.

Istaknuvši kako buduća slava znači da patnja i smrt nemaju posljednju riječ nad životom, nego ona pripada Bogu koji uskrisuje, nadbiskup je rekao da „Bog vidi bol koju drugi nisu zapazili i poznaje težinu koju je netko jedva podnosio“. Apostol Pavao kaže da čitavo stvorenje „zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima“. „U tom uzdisanju prepoznajemo i vlastiti život. Uzdišemo zbog rastanaka, zbog praznine koju ostavlja smrt, zbog tolikih rana svijeta. Uzdišemo i zbog onoga što je u nama ostalo nedovršeno: zbog ljubavi kojoj je ponestalo strpljenja, zbog dobra koje smo odgodili, zbog pomirenja za koje nismo pronašli hrabrosti.

Sveti Pavao to uzdisanje povezuje s porođajnim bolima i time otvara pogled prema životu koji dolazi od Boga. Usred boli postoji obećanje budućnosti. Vjera nam dopušta žalovati i istodobno se nadati, plakati i istodobno moliti, osjećati težinu rastanka i vjerovati da nas Božja ljubav vodi prema punini zajedništva“, rekao je nadbiskup. Naglasio je da smo „već djeca Božja, a još čekamo da se punina toga dara očituje u nama. Već smo primili Duha Svetoga, a još osjećamo slabost i smrtnost. U tom prostoru između primljenog dara i njegovog dovršenja odvija se naš zemaljski hod“.

„Iščekujemo otkupljenje svoga tijela. Vjerujemo u uskrsnuće mrtvih, u Božje djelo koje obuhvaća cijelog čovjeka. Tijelo je sudjelovalo u našoj molitvi i radu, u služenju i ljubavi. Ruke su podizale, hranile, njegovale i blagoslivljale. Glas je naviještao Božju riječ i izgovarao riječi utjehe. Koraci su vodili prema bližnjemu i čovjeku u potrebi. Tijelo koje je oslabilo, trpjelo i koje je položeno u zemlju, obuhvaćeno je Kristovim obećanjem uskrsnuća“, poručio je mons. Zgrablić.

Nakon mise nadbiskup je u pratnji svećenika izmolio odrješenje za pokojne kod grobnice zadarskih nadbiskupa u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale, gdje su pokopani zadarski nadbiskupi Mate Garković, Marijan Oblak i Ivan Prenđa, izvijestila je Zadarska nadbiskupija.