Apostolsko putovanje Njegove Svetosti pape Lava XIV. u Urugvaj, Argentinu i Peru

(6. – 17. studenoga 2026.)

Susret sa svijetom odgoja i obrazovanja na Katoličkom sveučilištu u Urugvaju

7. studenoga 2026.

Pozdrav Svetoga Oca

Draga braćo i sestre,

vrlo sam radostan što mogu biti zajedno s vama koji, po uzoru na Isusa, božanskoga Učitelja, posvećujete svoj život služenju odgoju i obrazovanju. Pozdravljam kardinala Daniela Sturlu, SDB, velikoga kancelara ovoga Katoličkog sveučilišta. Pozdravljam gospodu biskupe, rektora, p. Julija Fernándeza Techeru, DI, i sve građanske vlasti. Poseban pozdrav upućujem nastavnicima i studentima, pristiglima iz mnogih odgojno-obrazovnih ustanova ove zemlje.

Prije nešto više od trideset osam godina sveti Ivan Pavao II. posjetio je ovu kuću studija koja je tada tek činila prve korake. Danas, nakon toliko godina, od srca vam zahvaljujem za odgojno-obrazovno djelo koje ste ostvarili i koje nastavljate ostvarivati u zajednicama odgoja i poučavanja, na svim razinama i u svim dobnim razdobljima ljudskoga života. Ta postojanost pokazuje da je katolički odgoj u Urugvaju postao „konkretan oblik po kojem se Evanđelje pretvara u odgojnu gestu, odnos, kulturu“. Ona nam također potvrđuje da „Evanđelje ne stari, nego ‘sve čini novo’ (Otk 21,5). Svaki ga naraštaj sluša kao novost koja preobražava. Svaki naraštaj [otkriva] njegovu plodnu i umnažajuću snagu“ (usp. Apostolsko pismo Crtati nove zemljovide nade, Proslov, 1.1).

Cilj pastoralnoga poslanja na odgojno-obrazovnom području jest da učenik, nastavnik i uprava škole čuju, vide, okuse, dodirnu, omirišu Radosnu vijest, da ona obasja osjetila, kao što to čine živopisni murali ovoga sveučilišnog kampusa, kako bi oni koji pripadaju odgojno-obrazovnoj zajednici rasli i učvršćivali svoje neotuđivo dostojanstvo ljudske osobe. Isto vrijedi i u izvannastavnim i neformalnim odgojnim okružjima, u odgojnim zajednicama te zajednicama socijalne ili terapijske reintegracije, gdje su, još više od riječi, važni pozorna prisutnost i životno svjedočanstvo vjerodostojnih, stručnih i međusobno suradljivih odraslih osoba.

Da bi se taj cilj postigao, smatram potrebnim, pred stvarnošću svijeta u kojem živimo, „prevladati dualistička viđenja: ljudsko je biće ‘jedinstvo tijela i duše’. Svođenje tijela na ‘predmet’ kojim se može proizvoljno raspolagati uvijek je nijekanje dostojanstva osobe“ (usp. Gaudium et spes, 14; opća audijencija, 9. rujna 2026.).

Stoga vas pozivam na kratku „šetnju“ kroz naših pet osjetila kako bismo, promišljajući o njima, ponovno otkrili ljepotu Evanđelja i veličanstvenost naše ljudskosti.

Počnimo tumačeći redak iz jednog psalma: „Kad gledam nebesa tvoja“ (Ps 8,4). Psalmist nas vodi prema jednoj od najuzvišenijih radnji naših očiju: kontemplaciji. Kontemplirati danas znači gledati pozorno, gotovo sa zadivljenošću, nešto duhovno ili materijalno. „Iz promatranja stvorenoga i iz susreta sa Stvoriteljem rađa se svijest o našem posebnom mjestu u čudesnom Božjem naumu i o našoj osobnoj i zajedničkoj odgovornosti za očuvanje izvorne sklada“ (Homilija, 1. rujna 2026.). To možemo uočiti i na dvanaest zgrada kampusa koje se skladno stapaju s okruženjem ove četvrti.

Kontemplirati znači evangelizirati u onom spoznajnom procesu koji je sve teži: pozornosti. Kada se raste u tom procesu, naša djeca i mladi postižu dubinu za kojom čeznu, stječu prostore šutnje i razlučivanja, rastu u prisnosti dijaloga sa savješću i s Bogom (usp. Apostolsko pismo Crtati nove zemljovide nade, 10.3). Molim vas da u vašem odgojno-obrazovnom radu kontemplacija zauzme povlašteno mjesto.

Kao drugo, psalmist, govoreći „djelo prstiju tvojih“ (Ps 8,4), nastavlja svoju kontemplaciju do te mjere da uspijeva vidjeti Božje prste poput umjetnikovih, koji u stvaranju raspoređuju svjetla, anđele, živa bića što se kreću na nebu, na zemlji i u vodama. Od svih tih bića jedino će čovjek imati prste koji će, sjedinjeni u njegovim rukama, obrađivati zemlju, donositi plodove, pozdravljati bližnje, milovati, grliti. Ipak, ne smijemo zaboraviti da ljudski prsti danas proizvode i najstrašnije od svih „ljudskih djela“: rat (usp. Govor u sjedištu UNESCO-a, 25. rujna 2026.).

Katolički odgoj koji vi provodite pozvan je pomoći odgojno-obrazovnoj zajednici i onima koji odgajaju da otkriju važnost dodira, ruku i prstiju u promicanju mira. Ako naši učenici osjete krsni zagrljaj koji nam je Otac dao kad smo bili mali, poželjet će onaj drugi zagrljaj, zagrljaj milosrdnoga Oca koji nas čeka u slavi. Učiniti da se naša djeca i naši mladi osjećaju kao da su između ta dva zagrljaja težak je, ali lijep zadatak onoga tko naviješta Evanđelje (usp. Franjo, Evangelii gaudium, 144). Tko se osjeća zagrljenim od Oca, neizbježno postaje graditelj mira.

Na putu kojim idemo apostol Petar usmjerava nas prema osjetu okusa govoreći: „okušali ste kako je dobar Gospodin“ (1 Pt 2,3). Taj osjet doziva u pamet okus, mudrost koja proizlazi iz iskustva, razmatranja i kušanja. Govorim o mudrosti koja nas približava Božjoj dobroti, o mudrosti koja nas čini braćom, o mudrosti koja nas čini svetima. Kušati ne znači samo prepoznavati okuse, razvrstavati namirnice i grupirati hranu. Isto tako, ne može se mudrim smatrati onaj koji skuplja informacije bez razlučivanja, bez promišljanja i bez poznavanja konteksta.

Stoga je žurno da naše školsko i sveučilišno obrazovanje pridonosi „mudroj uporabi tehnologija i umjetne inteligencije, stavljajući osobu ispred algoritma i usklađujući tehničku, emocionalnu, društvenu, duhovnu i ekološku inteligenciju“ (usp. Apostolsko pismo Crtati nove zemljovide nade, 10.3). Neka naša djeca i naši mladi kušaju „što je dobro, što je milo, što je savršeno“ (Rim 12,2).

Za razmišljanje o njuhu možemo se osvrnuti na prizor pomazanja u Betaniji, koji donosi evanđelist Ivan: „I sva se kuća napuni mirisom pomasti“ (Iv 12,3). „Svijet se ispunio dobrim glasom, jer dobar je glas dobar miris“, podsjeća nas sveti Augustin (Tumačenje Evanđelja po Ivanu, Govor 50, br. 7). Glas današnjega čovjeka pretrpio je bezbrojne udarce, do te mjere da su odbacivanje, isključivanje i prezir postali zadah koji zaudara, a ipak ga je naš njuh prihvatio.

Proces dehumanizacije koji živimo predstavlja izazov za naše škole i sveučilišta. „Paradoks postaje sve očitiji: dok se računalnim sustavima pripisuje ‘inteligencija’, mučimo se prepoznati neotuđivo dostojanstvo osoba, čiji se životi prosuđuju prema kriteriju učinkovitosti te se, kada se drži da više nisu produktivni, odbacuju i isključuju“ (Govor u sjedištu UNESCO-a, 25. rujna 2026.).

Neophodno je da branimo dobar miris ljudske osobe, utemeljujući se na dobrom mirisu Mesije. Moramo ponovno naviještati da ljudski život valja poštovati u svim njegovim fazama i u svim njegovim stanjima. Nitko ne zaslužuje biti odbačen.

Zaključimo naš hod s osjetom sluha, navodeći evanđelista Mateja koji kaže: „Tko ima uši, neka čuje!“ (Mt 13,9). Završimo ovdje u nadi da će ono o čemu smo promišljali u ovoj kući studija biti ne samo slušano nego i saslušano u vašim odgojno-obrazovnim ustanovama. Istančati sluh važno je u današnjem svijetu. Razlučiti ono što slušamo čini razliku. „Sveti Augustin, ucjepljujući biblijsku mudrost u grčko-rimsku tradiciju, shvatio je da pravi učitelj budi želju za istinom, odgaja za slobodu čitanja znakova i osluškivanja nutarnjega glasa“ (Apostolsko pismo Crtati nove zemljovide nade, 2.2).

Naš katolički odgoj ne može biti zatvoren u uski krug. Naprotiv, mora se privikavati slušati obitelji, civilno društvo, političke i upravne vlasti, kao i predstavnike proizvodnih sektora i radnih kategorija. Danas naša djeca i naši mladi „slušaju“ kada sudjeluju u iskustvima volontiranja, misija ili u zajedničkim projektima. Tko sluša, prepoznaje drugoga kao dobro, a ne kao prijetnju. U Svetome pismu slušati Gospodina smatra se činom mudrosti, razboritosti i pravednosti (usp. Izr 1,2-5; 2,1-9). Te tri kreposti moraju resiti naše odgojno-obrazovne projekte, imajući na umu da se naraštaji mijenjaju mnogo brže nego nekoć te da držati korak s vremenom, a da se ne napusti zdrava predaja, predstavlja pravi izazov.

Draga braćo i sestre, molim vas da nastavite hoditi, evangelizirajući i promatrajući osobu u njezinoj cjelovitosti: „tijelo i dušu, srce i savjest, razum i volju“ (Gaudium et spes, 3). Nije nam dopušteno stati. Nastavimo hoditi u Onome koji je postao Put, Istina i Život. Još jednom vam zahvaljujem za odgojno-obrazovno djelo koje vršite i, povjeravajući ga zaštiti Blažene Djevice Marije, Prijestolja Mudrosti, od srca vam podjeljujem apostolski blagoslov.

Improvizirani pozdrav Svetoga Oca tijekom pohoda Katoličkom sveučilištu u Urugvaju

Hvala! Dobra večer svima i hvala vam što ste ovdje.

Reći ću vam da u srcu nosim veliku želju: da oduševljenje koje danas živite pronađete svakoga dana i da upravo vi budete onaj glas koji je Urugvaju potreban kako bi uistinu otkrio koliko je važna vjera u Boga, koliko je dragocjen ljudski život i koliku vrijednost ima život svakoga od vas. Nastavite živjeti s tim oduševljenjem, s tom radošću! Radost vam naviješta veliki Dar. Hvala! Neka vas Bog blagoslovi.