Na Čistu srijedu ili Pepelnicu, koja ove godine pada na 26. veljače, započinje korizma (četrdesetodnevnica) kao posebno milosno vrijeme u kojemu svaki vjernik produbljuje i učvršćuje svoju vjeru, i istinski se pripravlja da može biti dionik slavlja Kristova uskrsnuća – Uskrsa. I ove godine ovom porukom želim pomoći sve članove naše mjesne Crkve u hodu kroz ovo milosno vrijeme, kojega promatram u svjetlu priprave za održavanje prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije pod geslom „SVE OBNOVITI U KRISTU“. Neka stoga ova korizma bude dodatna prigoda da što bolje upoznamo Krista, osobno i kao zajednica, produbimo svijest vjere i osvježimo nanovo našu nadu u Božju ljubav prema svakom čovjeku. Tada ćemo biti postojaniji u svjedočenju i ispovijedanju naše opredijeljenosti za Krista, ponašati se i živjeti dostojno evanđelja Kristova. To je ujedno način da s Kristom pobijedimo zlo i grijeh.

U tome od pomoći mogu biti korizmene pobožnosti, koje jednako obilježavaju osobnu, obiteljsku i župsku pripravu za susret s uskrslim Kristom.

Molitva i pobožnost Križnog puta. U vrijeme korizme, vjernici s posebnom pobožnošću sudjeluju u molitvi Križnog puta. Čine to u crkvi svakog petka, a mnogi i u svojim obiteljima i privatno. Dok razmatraju Kristov križni put i muku, mole utjehu i hrabrost da svoj vlastiti križ mogu nositi poput Isusa, s više nade i pouzdanja u Božju pomoć, vjerno i do kraja. Svoje patnje sjedinjuju s Kristovim patnjama, postaju slični Kristu, i u Kristu patniku nalaze duhovnu utjehu. O tome sv. Pavao piše: „Sada se u patnjama radujem za vas i dopunjujem na svome tijelu ono što nedostaje Kristovoj muci za njegovo tijelo koje je Crkva“ (Kol 1,24). Svatko od nas nosi nekakve rane na duši i tijelu. One su prisutne i u ovo korizmeno vrijeme. Ali, ne klonimo duhom. Razmatranje Kristove muke može izliječiti naše rane, koje svoj smisao nalaze upravo u Kristovom križu. Uživimo se u Kristovu muku žrtvu kako bismo ojačali naš duh u borbi protiv zlih sklonosti, postali hrabriji u borbi protiv napasti, te tako sve obnovili u Kristu.

Molitva i razmatranje krunice – žalosna otajstva. Molitvu krunice možemo radosno doživjeti na svakom mjestu i u svako vrijeme. U vrijeme korizme, posebno je dragocjena molitva krunica u obitelji. Tu je praksu itekako potrebno vratiti u naše obitelji. Ona je, naime, od prevelike važnosti upravo zato jer u središte obitelji stavlja Isusa. Gdje je Isus, tu je mir i ljubav, uz pomoć kojih se izgrađuje svaka ljudska obitelj, kao i cijelo društvo. Krunica je evanđelje u malom i tko ju moli s pobožnošću i vjerom obnavlja svoje srce i daje svoj doprinos obnovi obiteljske i župske zajednice, opet u Kristu.

Čitanje i razmatranje Božje Riječi. Teško je vjerovati da postoji obitelj koja nema Bibliju ili barem Sveto pismo Novog zavjeta. U vrijeme korizme, potrebno je posegnuti za tom Knjigom koja je izvor života, kako bismo Krista što bolje upoznali, u svoj ga život prihvatili i slijedili ga svojim životnim stavovima i dobrim nakanama. Svoju Majku Mariju, Isus je proglasio blaženom jer je riječ Božju slušala i vršila (usp. Lk 11,28). Štoviše, sve one koji to isto čine smatra svojim najbližima: „Evo moje majke i moje braće! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka“ (Mk 3,34-35). Neka, stoga, i ova korizma bude vrijeme koje ćemo posvetiti čitanju i razmatranju Svetog pisma, riječi Božje preko koje Bog progovara svakom čovjek svih vremena – pa tako i svatkome od nas.

Uskrsna ispovijed. Razmatranje Kristove muke i križa budi u nama svijest o našoj grešnosti kao i osjećaj skrušenosti. To je jedan od razloga da u vrijeme korizme vjernici češće odlaze na ispovijed, a posebno pred Uskrs. U tome se prepoznaje njihova odluka da se odreknu grijeha, otvorenost iskrenom kajanju i prihvaćanje pokore za učinjene grijehe. Zbog svega toga, korizmene ispovijedi su, na neki način, temeljitije i potpunije. Neka vjernici svakoga staleža i dobi nastave njegovati ovu prelijepu praksu kao izvor mnogih duhovnih milosti. Vjernike koji iz bilo kojeg razloga ne mogu pristupiti svetoj ispovijedi potičem da u sebi stvore raspoloženje kajanja i predanja u volju Božju, i nastave neizmjerno se pouzdavati u milosrđe Božje.

Osobna pokora. Uz ispovijed grijeha i kajanje, potrebno je također steći sposobnost odricanja od loših i negativnih navika. Upravo je korizmeno vrijeme vjernicima drago i dragocjeno jer uz pomoć pokore koju si sami odaberu mogu okončati neke loše navike koje im u životu smetaju i pogoduju grijehu. U toj odluci o odricanju i izbjegavanju onoga što je zlo, kao i u odluci o činjenju onoga što je dobro, treba prepoznati čežnju za tim da budemo bliže Bogu, koji je izvor svakog dobra i blagoslova. Svrha bilo kojeg oblika osobne pokore nije u tome da mučimo same sebe, nego da rastemo u nesebičnoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A to je najbolji put postojanosti u vjernom činjenju dobra.

Praštanje i pomirenje. U ispovijedi, mi se predajemo Božjem milosrđu, ali u molitvi „Oče naš“ Isus od nas traži da i „mi jedni drugima praštamo“. Korizma je, dakle, posebno milosno vrijeme u kojemu mi od Boga oprost tražimo, i ujedno jedni drugima pružamo ruku oproštenja. Isusova molitva Bogu Ocu s križa za one koji su ga razapeli, snažan je poticaj da i mi smognemo snage jedni drugima praštati i tako izgrađivati mir i pomirenje, povjerenje i spremnost na suradnju. To je posebno važno u Crkvi u malom, odnosno u obitelji, u kojoj je prevažno trajno obnavljati ljubav i spremnost na žrtvu jednih za druge. Iz takvog obiteljskog ozračja moguće je širiti ljubav i sebedarje prema onoj većoj obitelji, a to je Crkva.

Nedjelja – dan Gospodnji. Svojim uskrsnućem Isus je pobijedio zlo i grijeh i donio nam je nadu, koja daje smisao našem životu. Obnovio je cjelokupno čovječanstvo i otpočeo je vrijeme u kojemu možemo biti bliže Bogu i trajno sudjelovati u proslavi uskrsnog događaja. Taj se događaj obnavlja u svakoj svetoj misi, nedjeljnoj i u onoj koja se slavi tijekom tjedna. U tim euharistijskim slavljima, mi ugrađujemo „Radosnu vijest Kristova Uskrsnuća u svagdanji život ovog društva, kako bi naši sunarodnjaci i drugi sugrađani otkrivali istinski smisao života u ljubavi prema Bogu i bližnjima te u čuvanju svega stvorenoga na zajedničko dobro“(Molitva za Sinodu).

Isus umire pod imenom Nazarećanin. Isus se utjelovio u Mariji po Duhu Svetog u gradu Nazaretu. U tom istom gradu je odrastao i u njemu je započeo svoje poslanje spasenja. Na križ na kojemu je bio razapet i umro, postavili su natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ (Iv 19,19). Nazaret je bio Isusov rodni kraj, i zauvijek ostaje dio Isusovog identiteta. U vrijeme korizme, pozvati smo, na neki način, i o tome razmišljati, tim više jer s tugom promatramo da se naša braća i sestre odriču svojih korijena i olako zaboravljaju gdje su nikli i stasali. Slika Krista koji je bio razapet pod imenom Nazarećanin, neka i nama bude poticaj da znamo svoje korijenje voljeti, čuvati i predati budućim pokoljenjima. Naša je gruda natopljena krvlju mučenika, znojem i suzama naših predaka: savjest nas obvezuje to cijeniti i voljeti!

Neka ova poruka za korizmu 2020. bude dodatni poticaj da se još više zauzmemo oko obnove svega u Kristu. Neka svaki vjernik, bez obzira kojega staleža i dobi, poraste u vjeri u uskrslog Krista, hrabro svjedoči svoj kršćanski identitet i bude gorljivi evangelizator na ovim prostorima i u ovim vremenima.

Na sve zazivam obilje Božje blagoslova i predajući vas zagovoru i zaštiti naše nebeske Majke i sv. Josipa, iskreno vas pozdravljam!

Kardinal Vinko Puljić,
nadbiskup metropolit vrhbosanski