Tim povodom misno slavlje u večernjim satima u novosagrađenoj plehanskoj crkvi uz domaćeg gvardijana fra Antu Tomasa i fra Ivana Ćurića predvodio je samostanski vikar fra Franjo Dalibor Stjepanović. Znakovita su bila i prigodno odabrana misna čitanja koja su progovarala i o patnji i stradanjima, ali i o radostima susreta s Gospodinom o čemu je u svojoj homiliji promišljao propovjednik Stjepanović. Naglasivši kako je narod toga kraja prepoznatljiv kao narod koji se zna veseliti, radovati on je ustvrdio da izvor njihove radosti izvire iz preživjelog simbola kojeg nose u svojim srcima. „Danas na ovoj misi u novosagrađenoj plehanskoj ljepotici s ponosom možemo reći da simbol – ono što znači vjera, u nama i dalje živi. Gradnjom crkve napravljeno je mjesto da se ponovo možemo susretati s Gospodinom. Nemojmo dopustiti da nam isti oni koji su se radovali rušenju Plehana stanu na put kako on ne bi ponovno zasjao u svojoj duhovnoj slavi. Duhovna ljepota i snaga koju Plehan nosi ostaje ovdje i ona je izvorište simbola u našim srcima. Ta snaga dolazi iz našeg susreta s Gospodinom na oltaru, u ispovijedi… Sve ono što gradimo samo su mjesta koja nam pomažu u susretu s Gospodinom. Upravo zbog toga danas na dan stradanja plehanske ljepotice trebamo u sebi ojačati vjeru da vrijeme žalosti polako prolazi. Ne dopustimo silama zla, koje su rušile Plehan, da nam priječe da dođemo na ovo sveto mjesto susreta s Gospodinom, koje nam omogućava da se naša srca iskreno raduju“, rekao je, među ostalim, fra Franjo Dalibor.

Tom prigodom gvardijan Tomas svečano je pred malim stadom svojih povratnika potpisao ugovor s Antom Jurišićem, direktorom tvrtke Stanogradnja d.o.o Odžak, koji će graditi plehanski samostan, čije će gradilište i kamen temeljac blagosloviti u ponedjeljak, 8. srpnja vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Misno slavlje započinje u 18 sati.

Velebnu franjevačku crkvu sv. Marka na Plehanu srpska je vojska, nakon što je zauzela Plehan, 2. srpnja 1992. minirala s dvije tone eksploziva. Prilikom miniranja stradao je i franjevački samostan, a u narednim danima u potpunosti su razoreni i devastirani ostaci samostana i svih popratnih zgrada, kao i sve kuće katoličkog puka, koji je pred ratnim strahotama morao u izbjeglištvo. Nakon povratka franjevaca na Plehan, svake godine 2. srpnja, u večernjim satima misnim slavljem spominju se te velike tragedije, za koju još nitko nije odgovarao, mole da Gospodin iscijeli sve rane koji je puk toga kraja doživio i još doživljava.

U Plehanskoj župi prije rata živjelo 8 120 Hrvata katolika, a danas ih je ondje ostalo tek devedesetak, uglavnom starijih i nemoćnih osoba.