Zahvaljujući pregovorima između Svete Stolice i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u veljači 1923. godine uspostavljena je Apostolska administratura, povjerena vodstvu nadbiskupa nove Beogradsko-smederevske nadbiskupije, koji je imajući sjedište u Beogradu samo prigodno posjećivao Banat. Ustvari, veličina teritorija njegove Nadbiskupije, skupa s Banatom, pokrivala je 2/3 tadašnje Srbije, zbog čega mu nije bilo moguće često susretati svoje svećenike i vjernike. Iz pastoralnih razloga Sveta je Stolica 22. prosinca 1971. godine odvojila Apostolsku administraturu od jurisdikcije beogradskoga nadbiskupa, te je prvim apostolskim upraviteljem u mjestu imenovala mons. Tamása Junga, sina ove mjesne Crkve.

Dopustimo sad da nas prosvijetli poruka Božje riječi, koju nam liturgija predlaže u ovim posljednjim danima liturgijske godine, kako bismo skupa razumjeli povijest ove Mjesne crkve. Ova poruka se da sažeti u tri vida: „velika tuga“ onih koji nemaju pouzdanja u Boga; uskrsnuće kao načelo dinamizma kršćanskog života; zahvalnost kao temelj bratstva i zajedništva.

„Velika tuga“ onih koji nemaju pouzdanja u Boga

U prvom smo čitanju čuli zgodu o jednom zemaljskom kralju, koji je u svom životu ispred svetog straha Božjega stavio svoju ograničenu volju za moći i želju za bogatstvom. Biblija tvrdi da je „počelo mudrosti strah Božji“ (Ps 111,10; Izr 1,7). O kakvom se strahu radi? Svakako ne o „strahu od Boga“, nego o nečemu što je puno dublje i plemenitije: to je iskreni osjećaj izlaganja sebe samih Bogu, pri čemu se u igru odgovornost života proživljenog u vjernosti Njegovu zakonu. Sveti strah Božji proizlazi iz svijesti da Bog svakoga od nas ljubi očinskom ljubavlju i, posljedično, svakomu od nas daje osjetiti onu sigurnost koju dijete ima u naručju svoje majke (Ps 130,2): onaj tko se boji Boga miran je i usred oluja, jer, kako nas je Isus objavio, Bog je Otac pun milosrđa i dobrote. Tko njega ljubi, ne plaši se! Dakle, vjernik se ne straši ni pred kakvom opasnošću, jer zna da je u rukama Božjim, zna da zlo nema posljednju riječ, nego da je jedini Gospodar svijeta i života Krist, koji nas je ljubio sve do polaganja svog života za nas.

Uskrsnuće kao načelo dinamizma kršćanskog života

Osnovna tema današnjeg evanđelja jest uskrsnuće, koje je načelo kršćanskog života. Upravo zato, kad im nedostaje jedan član koga treba izabrati namjesto Jude, apostoli se usmjeravaju prema nekomu tko je bio svjedokom uskrsnuća poput njih. Načelo dinamizma kršćanskog života, kako nas to podsjeća Poslanica Filipljanima, jest izgradnja života „u sili uskrsnuća“. Iz uskrsne radosti se rađa cijeli životni hod, rađa se dobro, rađa se hrabrost svjedočenja, rađa se želja za ljubavlju, rađa se snaga nade, rađa se Crkva kao zajednica onih koji znaju „da je život pobijedio“. Časni vijetnamski kardinal François Xavier Van Thuân u svojim spisima opisujući taj dinamizam tvrdeći slijedeće: „kršćanin je svjetlost u tami, on je sol svijetu korupcije, on je nada usred čovječanstva koje je izgubilo svaku nadu“ (Il cammino della Speranza, 950). Stoga, događaj uskrsnuća jest nešto što se tiče također i nas danas, sad, u ovom povijesnom trenutku. Problem nije toliko istraživati kako je Isus prije 2000 godina uskrsnuo, nego upravo imati hrabrosti susresti ga. I ako ti susretneš Uskrslog što činiš? Ako naiđeš na vodu, pokvasit ćeš se, ako naiđeš na vatru, zapalit ćeš se, ako susretneš Uskrsloga uskršavaš i cijeli tvoj život uskršava s njim. Naša vjera u uskrsnuće nije logička dedukcija, nego iskustvo prijateljstva i odnosa s Bogom. Kad smo Bogu bliski, tad naše postojanje nalazi smisla i postaje znakom nade.

Zahvalnost kao temelj bratstva i zajedništva

Puno puta nas papa Franjo podsjeća da je izvor svakog grijeha i svakoga zla usmjeravanje svega prema nama samima, jer ako sve usmjerim na sebe, onda prije mene nema ničega, a kad ja završim sve nestaje, i prema tomu vlastito postojanje će biti doživljeno poput praznine i tjeskobe. Ako pak znam da od Boga dolazim i da se Njemu vraćam, tad Bogu zahvaljujem što sam rođen, zahvaljujem Mu što živim i hodam, što učim ljubiti, zahvaljujem Bogu što se vraćam kući i zahvaljujem Bogu što sam dio kršćanske zajednice. Mi danas živimo u lutalačkom dobu te se više ne nalaze odgovori na temeljna pitanja: odakle dolazim? Kamo idem? Prigoda ovog večerašnjeg slavlja nam daje mogućnost ponuditi pravac, perspektivu i orijentir našem postojanju: dolazimo iz povijesti ljudi i žena koji su svoje živote utemeljili na vjeri u Boga, svjedočeći svojim životima ljepotu što su Crkva i što zajedno izgrađuju Božje kraljevstvo. Idemo prema Nebu hodeći ovom zemljom skupa s našom braćom i sestrama i, kako nas papa Franjo uči: „Bratstvo nije samo rezultat uvjeta poštovanja individualnih slobodâ, niti određenog pravila o pravednosti […], bratstvo ima nešto pozitivno za ponuditi slobodi i jednakosti“ (Fratelli tutti, br. 103).
Na kraju zazivam majčinski zagovor Blažene Djevice Marije. „Na ovaj dan, kada se spominjemo pedeset godina duge povijesti ispunjene tolikim naporima, žrtvama i zauzetošću za izgradnju istinske kršćanske zajednice, neka vam Gospa isprosi da u ovom našem vremenu možete ispisivati stranice svakidašnje i pučke svetosti, koje će se pridodati onim stranicama koje su tijekom proteklih desetljeća obilježile život zrenjaninske Crkve. Svakako, poteškoće, izazovi i problemi neće izostati, ali su također velike i nade i mogućnosti za naviještanje i svjedočenje Božje ljubavi. Duh uskrslog Gospodina neka vam otvori svoje horizonte nade i neka u vama krijepi misionarski polet prema širokim prostranstvima nove evangelizacije. Za to molimo, nastavljajući ovo euharistijsko slavlje.