Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) u jugoistočnoj Europi obuhvaća BiH, Hrvatsku, Srbiju i Kosovo te djeluje već 40 godina. Kako je napomenuo pater Stanko Perica, Bosna i Hercegovina je već četiri godine tzv. migrantski „hot spot”.

„U Bosni je trenutno oko 8 tisuća ljudi. Tri tisuće ih je u dva kampa u Sarajevu, pet tisuća u Bihaću, od kojih je dvije tisuće izvan samih kampova – u šumi, šatorima, napuštenim zgradama. Iščekuju prikladne vremenske uvjete kako bi pokušali prijeći granicu. Bihać i okolica, područje tik pred granicom EU, postaje simbol patnje i bespomoćnosti, jer udomljava toliko ljudi koji bi željeli napustiti to mjesto, ali su tamo zaglavljeni i žive u neljudskim uvjetima. Teško je uočiti kraj ove situacije jer je ostalih 8 tisuća migranata u Srbiji, koji također čekaju proljetno vrijeme kako bi ušli u Bosnu, a zatim nastavili prema Hrvatskoj”, poručio je ravnatelj.

Navodi kako pandemija to područje nije toliko snažno pogodilo kao ostatak svijeta. Pater Perica poručio je kako na tome području nije bilo zabilježenih smrtnih slučaja od covida-19 među migrantskom populacijom. Većina migranata su mladi, a samo se zdravi odvaže ići na tako dugo putovanje, stoga nisu među rizičnijim skupinama.

Međutim, zbog pandemije je pomoć migrantima značajno ograničena te je teško okupiti volontere i dobročinitelje o kojima ovisi rad s migrantima. Tako u Hrvatskoj zbog strogih epidemioloških mjera Isusovačka služba već godinu dana ne može pristupiti prihvatnim i pritvornim centrima, bez obzira koliko su spremni pridržati se mjera.

„Ta činjenica znatno smanjuje kvalitetu života izbjeglica i migranata. Ako je psihosocijalna pomoć ikad bila potrebna, to je za vrijeme pandemije. Drugi je problem taj povećane marginalizacije migranata, jer lokalno stanovništvo ima još jedan razlog za strah ili ih jednostavno izbjegava jer su potencijalni nositelji virusa. Imali smo neugodno iskustvo u Bosni prije nekoliko tjedana, kada je u dućanu dvojicu naših zaposlenika, odjeveni u jaknama Isusovačke službe, verbalno i fizički napao mještanin, bijesan zbog činjenice što pomažemo migrantima”, objasnio je.

Ipak, u takvim okolnostima JRS i dalje nastoji pratiti, služiti i zagovarati. „Kada je zbog covida-19 teže pronalaziti prilike za praćenje i služenje izbjeglicama, radimo na zagovaranju. Zahvalni smo crkvenim medijima koji prate naš rad te informiraju javnost o stvarnostima s kojima se suočavamo”, ističe pater Perica, napose kada na ovome području je pitanje izbjeglica pao u drugi plan.

„Budući da u Hrvatskoj nismo u mogućnosti doći do tražitelja azila i baviti se ranom integracijom kao što je to bilo prije pandemije, radimo na stvaranju humanitarnih koridora koji bi barem nekim izbjeglicama omogućili zakoniti dolazak u ovu zemlju. Također želimo raditi na integraciji stranih radnika u Hrvatskoj, čiji broj uvijek raste, posebno u području turizma i građevine. Prepreka je državna inertnost, koja omogućava nekim zaposlenicima da stvore sustav sličan zloglasnom sustavu kafale u zemljama Bliskog istoka. Bez državne integracijske politike, svjedočimo stvaranju prilika za iskorištavanje radnika”, naglasio je.

Ipak, dobra iskustva iz prakse se prenose na druge zemlje. Tako u Kosovu je u tijeku stvaranje integracijske politike kojom se polako otvaraju mogućnosti azila za pripadnike raznih nacionalnosti.

Pater Perica je zaključio kako je najizazovnija situacija u Bosni i Hercegovini. JRS tamo djeluje od 2018., kada je započela migrantska kriza te pružaju prevoditeljske usluge i prate osobe u dobivanju zdravstvene zaštite. Na kampovima provode razne aktivnosti te zajedno slave kršćanske i muslimanske blagdane. Poučavaju strane jezike te običaje u EU, a za katolike pružaju i duhovnu podršku putem sakramenata i razgovora.

Nažalost, broj migranata na tome području je sve više, a država teško vlada situacijom. Radom JRS-a na terenu, ističe Perica, nastoje biti bliski izbjeglicama i migrantima te pokazati „gostoljubivo lice Europe”.

„Ovdje se zaista živi poziv pape Franje da svi budu braća. Ova nesreća zbližava nas kršćane i muslimane. Ovdje zajedno molimo, zajedno slavimo tuđe blagdane, zaista se ne osjećamo ugroženima. Postoji jedno zanimljivo pravilo koje svakodnevno promatramo u Bosni: oni ljudi koji su bliski migrantima, koji ih upoznaju, koji im pomažu, ne boje ih se. Oni koji bježe od njih, oni koji ih ne podnose, tvrde da znaju stvarne namjere migranata i da ih se boje. Kada smo otvoreni prema strancu, strah nestaje. Za mene je to potvrda prispodobe o milosrdnom Samarijancu – samo onaj tko se angažira, postaje blizak”, zaključio je pater Stanko Perica.

Pater Stanko Perica o balkanskoj migrantskoj ruti na sastanku Migrantske sekcije Europske biskupske konferencije