„Danas se sjećamo 140. obljetnice posvete ove naše prvostolnice. Ona očituje nas kršćanski identitet i predstavlja simbol našega zdravog ponosa. Obnovimo svoju svijest da smo svi mi u svetom krštenju postali Isusova živa Crkva te da je naša katedrala vidljivi znak nas žive Crkve, koja se ostvaruje u srcima nas vjernika. Danas na godišnjicu njezine posvete otvaramo svoja bića da u njima djeluje Isus Krist u snazi svoga Svetoga Duha i da nas on suobliči sebi. Po tome sjedinjenju s Kristom materijalna zgrada ove naše katedrale postaje znak naše vjere i naše duhovne ljepote“, rekao je nadbiskup Hranić.

U homiliji nadbiskup je pojasnio kako postoje duboki crkveni i duhovni razlozi zašto cijela biskupija obilježava godišnjicu posvete svoje katedrale. Podsjetio je kako je u njezino središte stavljen veliki kameni oltar, koji je ‘srce’ svake crkve i predstavlja samoga Isusa. „Svećenik na početku i na završetku misnog slavlja uvijek ljubi oltar. To je izričaj ljubavi prema Isusu i svećenik to čini u ime cijele sabrane zajednice. Oltar u središtu crkve nas podsjeća da je Isus izvršio najveće djelo ljubavi. Kao čin poslanja Očeva podnio je za nas žrtvu ljubavi na oltaru križa kako bi nas oslobodio od ropstva i zla smrti… Oltar je napravljen od čvrstog materijala, od kamena, kao znak čvrstine Isusove božanske ljubavi“, rekao je nadbiskup, ističući umjetničke detalje i simboliku izrade oltara đakovačke prvostolnice.

Kao drugi znak u svetištu katedrale istaknuo je ambon, koji podsjeća na kamen odvaljen s Isusova groba i na anđele koji navještaju najveće Božje djelo: Pobjedu života nad smrću u Isusu Kristu, što Crkva čini naviještanjem Božje riječi s ovog mjesta u svakom svetom slavlju. Treći znak u svetištu je sedes, biskupova učiteljska stolica te stolice za njegove suradnike i predvoditelje euharistijskih slavlja, ukazao je nadbiskup, dodajući: „Oni ne djeluju u svoje ime, nego „in persona Christi capitis“, u ime Krista glave Crkve. Oltar, a potom sedes i ambon su znakovi koji svjedoče o veličini spasenjskih događaja koji se slave u posvećenoj crkvi i za koje je posebno uređen prostor, posvetom uzdignut na najvišu razinu liturgijskog dostojanstva.“

Nadbiskup se osvrnuo na liturgiju dana, odlomak iz Knjige Nehemijine, koji prikazuje prvo slavlje okupljenog izraelskog naroda nakon povratka iz babilonskog sužanjstva. „Narod se slušajući Božju riječ rasplakao! Božja riječ je takav govor da bi njezino naviještanje trebalo uvijek u nama vjernicima probuditi duh i pokrenuti nas na život u skladu sa zahtjevima Božje riječi. Mi slavimo godišnju posvete katedrale da si ne dopustimo da u nama zavlada ravnodušnost, nego da nas ispunja i nosi Božja Riječ. Kao što u prvom današnjem čitanju slušamo kako se narod poklonio nakon što je čuo zapis Knjige zakona, i mi smo pozvani reći Bogu svoj „Amen“ – „Tako je“, i pokloniti mu se cijelim svojim bićem, ne samo ustima, nego i životom, te zahvaljivati Bogu što nas se nije odrekao zbog naše grešnosti, nego nam se trajno daruje svojom ljubavlju u Isusu Kristu“, rekao je propovjednik.

Okupljenim vjernicima potom je posvijestio kako nas Isus uvjerava da je naš život, kao i cijela ljudska povijest u Božjim rukama, i da je on svojom mukom i uskrsnućem postao Gospodar povijesti i njezin dovršitelj. „Isusove riječi iz današnjeg evanđelja, koje najavljuju velike svemirske promjene, sunca koje će pomrčati, mjesec potamnjeti, zvijezde popadati i sile se nebeske poljuljati. No, to nije kraj svega postojećeg nego njegovo dovršenje, znak da dolazi Sin Čovječji koji je ključ svega stvorenog. Vjernik ne iščekuje kraj svijeta uzrokovan ljudskom nemoću, nego njegovo dovršenje Božjom moći, te je evanđeoski govor o spomenutim svemirskim zbivanjima radosna vijest za vjernike, jer ne iščekuju od ljudi da spase zemlju i svemir, nego od Onoga koji je sebe položio „da život imaju“. Ljubav koja je za nas išla na križ, ima zadnju riječ. Sin čovječji, pobjednik nad smrću, ključ je razumijevanja svemira i svega postojećeg“, zaključio je nadbiskup u homiliji, potaknuvši okupljene da se, slaveći godišnjicu posvete katedrale, utvrđuju u svijesti vjere te usred mnogih strahova očituju slobodu života kojega povjeravaju Bogu i njegovoj ljubavi jačoj od smrti.

Uz pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, koncelebrirala su još petorica svećenika, a slavlje je pjevanjem pratio Mješoviti katedralni zbor, pod vodstvom maestra Ivana Andrića i orguljašku pratnju maestra Vinka Sitarića. Osim vjernika domaće župe Svih svetih, na misi su se okupile brojne milosrdne sestre sv. Križa, kao i bogoslovi đakovačkog Sjemeništa.