Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića i pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, koncelebrirali su svećenici iz središnjih nadbiskupijskih ustanova i umirovljeni svećenici – stanari novoga doma.

U svojoj homiliji nadbiskup je tumačio liturgijska čitanja te naviješten ulomak Lukina Evanđelja o Gospodinovu uzašašću na nebo, rekavši među ostalim kako su svetkovina Uskrsa i svetkovina Uzašašća dvije strane jedne te iste medalje, dva naglaska u čijem je središtu isto otajstvo uskrsne proslave Isusa Krista. „Svetkovina Uskrsnuća naglašava dimenziju nadvladavanja onoga što čovjeka smrtno ugrožava, a Uzašašće pak ističe onaj vid Božjeg uskrsnog zahvata kojim Isusovo čovještvo biva ravnopravno uključeno u život Presvetoga Trojstva. Uskrsli Krist je uzašao k Ocu kao Glava svoga tijela – Crkve, kao prvi među nama. Njegovim uzašašćem Ocu, i naše čovještvo (i ljudska narav) sudjeluje na Božjem Trojstvenom životu. Uzašašće k Ocu i dioništvo na životu Presvetoga Trojstva je stoga i naša budućnost“, istaknuo je nadbiskup Hranić.

Dodao je kako sv. Luka, govoreći o Uzašašću, daje i teološki odgovor na pitanje o značenju ljudske povijesti u svjetlu vjere u Isusovo uskrsnuće jer „već ovdje na zemlji počinjemo živjeti buduću stvarnost i vrednote neba kojima se nadamo. I to je ona eshatološka napetost našega kršćanskoga života između ‘već i još ne’. Ako uistinu gledamo u nebo, onda smo i jako zauzeti na zemlji. U svoj životni ambijent unosimo vrednote Kraljevstva Božjega te tako ljudsku povijest pretvaramo u povijest spasenja“.

Obraćajući se umirovljenim svećenicima, nadbiskup je rekao kako su oni kroz čitav svoj svećenički život i aktivnu svećeničku službu bili s Isusom, propovijedali, pozivali na obraćenje i činili znamenja u snazi njegova Svetoga Duha. „I sada se na kraju svoje svećeničke službe i vi vraćate u Jeruzalem, poput apostola, koji su se – kako kaže današnji evanđeoski tekst – poslije hoda s Isusom, njegova uskrsnuća i uzašašća, vratili u Jeruzalem te ‘sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga’. Sada kad su vas pritisnule godine, popustile snage i kad je narušeno zdravlje, vraćate se u Jeruzalem, odakle ste sa svećeničkog ređenja otišli u svećeničku pastoralnu službu…

Nakon godina svjedočenja za Isusa u svećeničkoj službi, koja vas je vodila na različite strane, danas ovdje u Jeruzalemu, u Svećeničkom domu uz našu katedralu blagoslivljamo ovaj Hram, ovu kapelu, i posvećujemo njezin oltar da biste vi ovdje mogli u sve vrijeme svoje zaslužene mirovine blagoslivljati Boga i zahvaljivati mu što vas je po milosti svoga svetoga poziva i po daru svećeništva učinio svojim apostolima i dao vam udjela u svome poslanju i u svojoj službi proroka i navjestitelja, kralja i služitelja te svećenika i posvetitelja njegova svetog Božjeg naroda“, rekao je nadbiskup stanarima novoga doma.

Kazavši kako će u oltar biti ugrađene moći blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskup je naglasio: „On je na najsnažniji način za Krista posvjedočio onda kad više nije mogao aktivno djelovati, nego je zatvoren i nemoćan, u hramu svoje zatvorske ćelije u Lepoglavi i u kućnom pritvoru u Krašiću ‘sve vrijeme blagoslivljao Boga’ i sebe samoga te svoju osobnu žrtvu prinosio kao Bogu ugodan prinos. Tako i naš svećenički život nije plodan samo onda kad u punoj životnoj snazi propovijedamo, katehiziramo, posvećujemo i upravljamo, nego i onda kad se u svojoj slabosti i nemoći, zajedno sa svojom molitvom i žrtvom, poput tamjana s oltara kojega danas posvećujemo, velikodušno prinosimo i uzdižemo k Bogu; kad ne naša djela, nego kad mi sami postajemo Bogu ugodan prinos.“

Zaključujući homiliju, nadbiskup je rekao: „Ovdje u Svećeničkom domu si posvješćujemo da smo mi sami hram; naš život, tjelesna slabost i nemoć postaju prinos na oltaru; a naše molitve, trpljenja i žrtve postaju blagoslivljanje Boga i duhovno bogoslužje – njemu ugodan prinos po kojemu se suobličavamo Kristu raspetom i uskrslom te nadopunjujemo ono što nedostaje mukama Kristovim.“

Nakon homilije i Ispovijedi vjere, uslijedio je središnji dio posvete oltara. Najprije su otpjevane Litanije svih svetih, a potom je preč. Mato Gašparović pročitao Povelju blagoslova kapele i posvete oltara, koju je nadbiskup Hranić, zajedno s moćima bl. Alojzija Stepinca, pohranio u novi oltar.

Nadbiskup je potom molio posvetnu molitvu te je krizmanim uljem pomazao ploču novoga oltara. Nakon kađenja oltara upaljene su svijeće, znak Krista – Svjetla na prosvjetljenje naroda, a biskupi i svi prisutni svećenici novoposvećenom su oltaru iskazali počast poljupcem.

Na kraju misnog slavlja nadbiskup je uputio posebnu zahvalu ravnatelju Ustanove za uzdržavanje klera, preč. Gašparoviću, koji je bio predsjednik Komisije za izgradnju Svećeničkog doma, rekavši kako se on uistinu poistovjetio s novim domom, moleći za njega Božji blagoslov da ga vodi i snaži, te da ostvari još puno dobrih projekata. Ovom prigodom nadbiskup je zahvalio i ravnatelju Doma vlč. Peri Vidoviću te mu uručio Statut Svećeničkog doma Đakovačko-osječke nadbiskupije.