Program je počeo na ulazu u nekadašnji zatvor gdje je izraze dobrodošlice uputio načelnik Općine Stara Gradiška Velimir Paušić. Podsjetio je na povijest starogradiškog zatvora, čiji počeci sežu u vrijeme Austrougarske Monarhije a imao je posebno značenje u Kraljevini Jugoslaviji, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske te u vrijeme komunističke Jugoslavije kada su brojni ljudi u njem tamnovali zbog političkih, nacionalnih ili vjerskih razloga. Kazao je kako je zatvor smješten u nekadašnju vojnu tvrđavu, izgrađenu na granici prema Osmanlijama u Bosni i Hercegovini, da je ona spomenik nulte kategorije ali je nažalost prepuštena propadanju.

Biskup je zahvalio načelniku Paušiću, pozdravio poglavare Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa na čelu s rektorom Anđelkom Košćakom i bogoslove, te ih podsjetio kako je ovdje u komunističko doba među ostalim uznicima tamnovalo više od 250 svećenika i desetak bogoslova zbog svoje vjernosti Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Dodao je kako ruševna zatvorska zgrada na neki način svjedoči o sudbinama brojnih nedužnih ljudi, napose svećenika. Žrtva svećenika, bogoslova i drugih nevino utamničenih poziva nas, nastavio je biskup, na zahvalnost i poštovanje te čuvanje čistog spomena na njih, oslobođena mržnje, osvetničkih misli i osjećaja. Podsjetio je da su komunističke vlasti 1948. godine odredile rušenje starogradiške župne crkve sv. Mihaela Arkanđela, prisiljavajući utamničene svećenike da u tom sudjeluju. Stara Gradiška je kroz više od šezdeset godina bilo bez ikakva kršćanskog znaka, a za vjernička okupljanja služila je župna kuća u nedalekim Uskocima. Također je biskup podsjetio bogoslove da je 2010. prigodom Svećeničke godine izgrađena nova crkva Sv. Mihaela Arkanđela, a pokraj nje Memorijal svećeničkim žrtvama. Nakon pokorničkog čina procesija s bogoslovima, svećenicima i biskupom krenula je prema Memorijalu pokraj župne crkve. Tamo je biskup podsjetio na njegovo značenje, protumačivši veliki mozaik Uskrslog Krista od stakla, koji je na vanjskom dijelu crkvene apside izveo umjetnik Tihomir Lončar s prepoznatljivim licima određenih zatvorenika, među kojima i biskupa Josipa Salača, vicerektora, a potom dugogodišnjeg duhovnika te rektora Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.

Bio je uhićen 1950. zajedno sa skupinom bogoslova i osuđen na šest godina zatvora. Kazna mu je smanjena na četiri godine i tri mjeseca te je 29. studenoga 1953. izišao iz tamnice. Svi se oni na mozaiku klanjaju uskrslom Kristu u kojem je njihova patnja postigla smisao, ostvarena pobjeda i vraćeno dostojanstvo. U kompoziciji mozaika nalazi se i popis imena utamničenih svećenika, časne braće i bogoslova, uznika starogradiškog zatvora, a na suprotnoj strani mozaika stoji ploča koja podsjeća da je Požeška biskupija uz potporu hrvatskih biskupa i svećenika crkvu izgradila 2010. a memorijal podigla 2014. Svi nazočni bogoslovi i svećenici uputili su zatim Isusu Kristu molitvu za utamničene svećenike i bogoslove u ovom zatvoru. Procesija se potom uputila u crkvu gdje je biskup Škvorčević predvodio euharistijsko slavlje.

Započinjući homiliju biskup je ispripovjedio bogoslovima kako mu je neki dan za vrijeme kanonske vizitacije određene župe, dok je bio u pohodu mjesnoj školi pristupio jedan dječak i predao pismo u kojem je napisao: „Dragi biskupe, želim Vam reći da i ja želim postati svećenik i služiti Bogu i Isusu. Ja i ministriram u crkvi“. Ispod teksta je na jednoj strani nacrtao križ u kojem je srce, a na drugoj golub, simbol Duha Svetoga. Biskup je kazao da ga je obradovao dječakov hrabri čin, ali je brzo shvatio kako tu ipak nije riječ o dječakovoj nego o Božjoj inicijativi. Povezao je tu zgodu s naviještenim ulomkom iz Knjige Ponovljenog zakona, u kojem Bog na Mojsijeva usta tumači svojim sunarodnjacima da on ima inicijativu s obzirom na njih i želi s njima sklopiti savez. Biskup je podsjetio bogoslove da Zli tijekom različitih povijesnih razdoblja i na različitim mjestima – a Stara Gradiška je jedno takvo mjesto – poduzimao svoje inicijative kojima je neke ljude zavodio da progone i ponižavaju druge, napose one koji su razumjeli, prihvatili i slijedili Božju inicijativu u Isusu Kristu. Ustvrdio je kako je Bog u Isusu Kristu posvjedočio da on nije neko daleko i ravnodušno biće s obzirom na čovjeka, nego mu se svojom ljubavlju približio na način da je postao jednim od nas, preuzeo na sebe našu smrtnu sudbinu da bi je preobrazio u pobjedu.

Poručio je bogoslovima da Bog od njihova rođenja pa sve do poziva da pođu svećeničkim putem očituje kako su oni djelo njegove inicijative, što mogu otkriti kad u svom srcu pozorno osluškuju njegov glas. Biskup ih je potaknuo da budu čvrsti i ustrajni na započetom putu s velikim povjerenjem u Boga te da odbace sve ono što im Zli zavodnički sugerira u nastojanju da ih ukloni s puta svećeništva. Pozvao ih je da u prihvaćanju Božjih inicijativa slijede primjer svećenika utamničenih u starogradiškom zatvoru, koji je za njih bio „krvava kupelj“, kako je na ređenju 1945. godine novozaređenim svećenicima rekao bl. Alojzije Stepinac. Značajno je, naglasio je biskup, da se oni nisu prestrašili te krvave kupelji bezbožne komunističke ideologije i da se nisu priklonili inicijativama Zloga nego su predvođeni bl. Alojzijem Stepincem ostali vjerni svome pozivu i poslanju. Spomenuo im je kako je među brojnim svećenicima bio u Staroj Gradiški i Nikola Soldo, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, koji je – kako je posvjedočio – svakog dana tijekom šesnaest godina tamnovanja molio Gospodina za snagu da ga Zli ne slomi zlom koje su mu njegovi tamničari svakodnevno nanosili te da im može oprostiti.

Govoreći o naviještenom evanđeoskom ulomku iz Matejeva evanđelja, u kojem nas Isus božanskim autoritetom poziva da se izdignemo iznad starozavjetnog zakona odmazde „oko za oko, zub za zub“, i budemo savršeni kao što je savršen naš nebeski Otac, biskup je ustvrdio da ćemo moći postići tu savršenost samo ako ostanemo sjedinjeni s Isusom Kristom u vjernosti Ocu. Podsjetivši kako je Isus proglasio da treba ljubiti i neprijatelje, biskup je ustvrdio da ta ljubav nije slabost i nemoć, nego upravo moć koja je kadra zaustaviti i ubojitu neprijateljevu ruku, kako je tumačio papa Ivan Pavao II. u vrijeme kad je Sarajevo bilo svakodnevno razarano teškim oružjem. Ljubav prema neprijatelju polazi od činjenice da je i zločinac Božje stvorenje, koje on želi svojim milosrđem privesti u stanje za koje ga je pozvao u život. To su posvjedočili ovdje zatočeni svećenici, koji – premda su bili fizički zatvoreni – nisu bili u srcu zarobljeni zlom koje im je naneseno, nego su praštanjem ostali slobodni, te su veće žrtve bili oni koji su pokretani mržnjom progonili i ponižavali. Pozvao je bogoslove da se na starogradiškim svećeničkim uzničkim tragovima oduševe njihovom vjernošću Isusu Kristu i ljubavi jačoj od zla i smrti te da je nasljeduju.

Nakon popričesne molitve biskup je predvodio čin predanja Blaženoj Djevici Mariji. Zahvalio je bogoslovima na njihovoj molitvi i njegovanju spomena na svećenike i bogoslove koji su bili uznici starogradiškog zatvora te ih je pozvao da je ugrade u svoju duhovnost. Na kraju euharistijskog slavlja svi su zajedno otpjevali pjesmu „Ljiljane bijeli“ koju je skladao o. Anzelmo Canjuga, jedan od starogradiških zatvorenika, a koju je posebno volio bl. Alojzije Stepinac. Bogoslovi su se potom uputili u Požegu gdje ih je biskup pozvao za zajednički stol, nakon čega su imali mogućnost razgledati sakralnu povijesno-kulturnu baštinu Grada, napose starodrevnu crkvu Sv. Lovre, katedralu Sv. Terezije Avilske, Dijecezanski muzej i Riznicu požeške katedrale.