Misnom slavlju prisustvovao je provincijalni poglavar Družbe Isusove Dalibor Renić, oci isusovci iz Zagreba, među kojima i rektor Kolegija Jordanovac, Blaženko Nikolić te isusovci iz osječke Rezidencije na čelu sa superiorom Ivanom Ikom Mandurićem. Prisutan je bio i ravnatelj Isusovačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Osijeku Sebastian Šujević, dekan Osječkog istočnog dekanata, preč. Ivan Jurić, domaći župnik Ivan Vidaković te ostali svećenici na službi u Osijeku. U asistenciji su bili franjevački bogoslovi te skolastici Družbe Isusove.

Mons. Hranić svima je uputio srdačan pozdrav, a s posebnom radošću i zahvalnošću pozdravio je roditelje i obitelj ređenika, njegovu rodbinu i sve prisutne župljane njegove rodne Župe sv. Nikole Tavelića iz Županje, na čelu sa župnikom Markom Peulićem. Pozdrav je uputio i domaćim te svim drugim vjernicima, kao i Mješovitom zboru ove župe koji je animirao liturgijsko pjevanje.

Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Hranić osvrnuo se na okolnosti u kojima se slavi ovo đakonsko ređenje te rekao: „Okupljeni smo na euharistijskom slavlju treće korizmene nedjelje, u specifičnim okolnostima u kojima je cijeli svijet zahvaćen prijetnjom pandemijske zaraze od koronavirusa. Zaraza je pokucala i na vrata naše Slavonije i ovoga grada. Okupljeni smo zato u molitvi za zdravlje oboljelih te da nas Gospodin poštedi od iskušenja i zla.“

Istaknuo je zatim i glavni razlog okupljanja: „Pred nama je jedan mladić, Hrvoje Juko, koji želi cjelovito spasenje i svoje, i Crkve i čitavoga svijeta. Izabrao je zajedno sa svojim redovničkim poglavarima iz Družbe Isusove da dođe u ovu baroknu crkvu, na izvore isusovačke prisutnosti u ovome gradu i u Istočnoj Slavoniji. I mi ćemo se uskoro pomoliti i na njega položiti ruke. Zaredit ćemo ga za đakona Hrvatske provincije Družbe Isusove.“

Trebamo biti vjerodostojni

U svojoj homiliji nadbiskup Hranić osvrnuo se na evanđeoski ulomak o susretu Isusa i Samarijanke – ističući kako je to „susret dviju žeđi: ljudske žeđi za životom u svijetu i Božje žeđi za čovjekom i njegovim spasenjem.“

Pojašnjavajući, između ostaloga, kako se Samarijanka prije nego je razumjela Isusa morala susresti sama sa sobom, đakovačko-osječki nadbiskup je rekao:
„Ona se nema či­me ponositi, ali nema niti što skrivati. Sramota nije manja ako od nje bježimo, i tek susret sa samim sobom omogućuje čovjeku da susretne druge i Boga. Od osobe koja izbjegava ljude, žena se pretvara u onu koja trči u svoje selo kako bi dugima kazala što je doživjela. Sigur­no je svjedočila iz dna duše i punine uvjerenja, jer su joj njezini sugrađani povjerovali unatoč svemu. Oni koji su je ra­nije prezirali, sada joj vjeruju. Poruka je to nama da najprije mi sami trebamo biti vjerodostojni i životom stajati iza onoga što dekla­rativno ispovijedamo. Jer kad smo vjerodostojni, onda čak i oni koji ne vjeruju kao mi, i drukčije misle, poštuju nas i naš stav. Ali kad smo nevjerodostojni, onda smo i nesigurni te neuvjerljivi, te kao i Samarijanka na početku razgovora s Isusom iz osobne nesigurnosti tražimo goru gdje se treba klanjati. Želimo nametnuti svima ono što ni sa­mi ne možemo nositi te želimo zakonom regulirati ono što ne uspijevamo prakticirati.“

Đakonat – Isusov dar

Nastavljajući homiliju, nadbiskup Đuro obratio se ređeniku i pojasnio da Bogu nije važno ono što on nama daje, njemu je važno ono što mi prepoznajemo kao njegov dar te je rekao:
„Dragi Hrvoje, Isusu je važno ono što ti prepoznaješ kao njegov dar tebi. A sada ćeš biti promaknut u red đakona. Sveti đakonski red je Isusov dar tebi.“

Podsjećajući na novozavjetno utemeljenje reda đakonata, nadbiskup Đuro je nastavio: „Isus, dragi Hrvoje, bira tebe da ti danas po ređenju za đakona povjeri dar služenja u ljubavi. Apostoli su na prve đakone u povijesti Crkve položili ruke kako bi se u ime Crkve brinuli za sirotinju i posluživali ju kod stolova. Simbol sirotinje u to vrijeme bile su žene koje su poslije smrti svojih muževa ostajale potpuno nezaštićene, bez ikakve imovine. Ti danas bivaš zaređen za đakona, kako bi se uime Crkve i tvoje Družbe brinuo za ugroženog i marginaliziranog čovjeka, za poštovanje Božje slike u njemu i za promicanje njegovih prava i njegova dostojanstva. To je danas Isusov dar tebi.”

U nastavku mons. Hranić je rekao: „Po ređenju koje će sada uslijediti i po đakonskoj službi koju ćeš primiti, pozvan si biti ne samo Samarijanka koja sluša Isusa, nego te Isus poziva da mu ti poput Samarijanke dadeš vode, samoga sebe, svoju slabost i svoju grešnost, kako bi te on napojio vodom živom, samim sobom. Isus želi i treba tvoje ljudsko siromaštvo kako bi te suobličio sebi darovanom u ljubavi za nas ljude, do kraja, do smrti na križu. On te suobličava sebi da bi po tvom služenju mogao Samarijankama i Samarijancima našega vremena nuditi vodu živu, sebe samoga, i kako bi ovi ljudi i čitav kršćanski puk, gledajući tebe, potaknut tvojim predanjem Isusu te tvojom velikodušnom ljubavlju i služenjem u ljubavi, poželio zajedno s tobom biti čist, i biti Bogu ugodan prinos.“

Zaključujući svoju homiliju, mons. Hranić je naglasio: „Ne dopusti, dragi Hrvoje, da ti se ukrade radost evangelizacije i služenja u ljubavi. Neka te Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, pomogne da svakodnevno, do kraja svoga života, budeš spreman ponavljati riječ svoga predanja Evo me…i svoj odlučni Hoću.“

Uslijedio je obred đakonskog ređenja. Kandidat je predstavljen te je izrazio svoju spremnost. Potvrdio je svoja obećanja i poslušnost. Svi prisutni molitvom su pratili pjevanje litanija Svih svetih i prostraciju ređenika. Nadbiskup je potom položio ruke na glavu ređenika, molio posvetnu molitvu te ređenika obukao u dalmatiku, odjeću đakona, koju mu je predao župnik ređenika, vlč. Peulić. Novozaređeni đakon iz ruku nadbiskupa potom je primio evanđelistar, pokazujući kako je naviještanje Božje riječi jedna od njegovih važnijih dužnosti. Obred ređenja zaključen je poljupcem mira.

Djelo evangelizacije

Nakon popričesne molitve prisutnima se obratio provincijalni poglavar Renić. U svoje ime i uime svih prisutnih čestitao je ređeniku te zahvalio dragom Bogu što ga je darovao Družbi Isusovoj. Nadbiskupu Hraniću zahvalio je što se rado odazvao zarediti novoga đakona, ali i što se očinski brine za mjesnu Crkvu i redovnike, pa i isusovce, koji djeluju u ovoj nadbiskupiji, ovdje u Osijeku, i što ih smatra suradnicima u projektu evangelizacije. Novi đakon, uime svih prisutnih vjernika, molio je zatim molitvu Gospi od zdravlja i sv. Roku koju su biskupi HBK-a preporučili da se moli tijekom širenja zaraze koronavirusom.

Na kraju mise čestitku ređeniku uputio je i nadbiskup Hranić. Još jednom istaknuo je radost što je ovo đakonsko ređenje održano baš u ovoj crkvi koja je osobiti simbol isusovačke prisutnosti u Osijeku i ovoj nadbiskupiji jer su je isusovci gradili, ali su se tijekom povijesnih nedaća morali iz nje povući. Izrazio je radost zbog novoga, mladog člana Hrvatske provincije Družbe Isusove, kao i zbog djela evangelizacije koje oci isusovci čine u Osijeku po djelovanju u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji i Rezidenciji Družbe Isusove koja, uz osječku konkatedralu, sve više postaje „ispovjedaonicom grada Osijeka“.