Okupljene je na početku pozdravio Josip Miletić, zamjenik župana osječko-baranjskog Ivana Anušića. Pozdravljajući uime župana i u svoje osobno ime, izrazio je radost što može nazočiti ovom skupu i poslušati važna predavanja. „Još je važnije da smo zajedno, da pokazujemo zajedništvo i uvjeren sam da zajedno možemo puno napraviti. U vašem radu imate podršku župana. Važno je svakodnevno se educirati i biti okrenuti Bogu i vjeri jer to je ono što nas nosi iz dana u dan“, rekao je g. Miletić, zahvaljujući organizatorima na pozivu.

Prvo izlaganje na temu „Od Bosanske biskupije do Đakovačko-osječke nadbiskupije“ održao je doc. dr. sc. Grgo Grbešić. Istaknuo je najvažnije događaje i osobe u povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije, prvotno Bosanske biskupije, koja je osnovana između 1060. i 1075. godine u Brdu kod Sarajeva. Bosanski biskupi su prešli u Đakovo oko 1250. Krajem 14. stoljeća bosanski biskup je gotovo izgubio ovlasti nad biskupijom južno od rijeke Save. Pad Bosne 1463. kao i pad Slavonije 1536. pod tursku vlast presudni su događaji u povijesti Bosanske biskupije. Oslobođenjem Slavonije od Turaka godine 1687. Bosanska biskupija je u duhovnom i materijalnom smislu gotovo krenula od nule. U teritorijalnom smislu zauzimala je Đakovo i mali prostor oko Đakova. U 18. stoljeću proširivala je svoje granice, a broj vjernika je porastao sa 35.000 na 100.000. Ujedinjenjem sa Srijemskom biskupijom god. 1773. mijenja naziv u Bosansku ili Đakovačku i Srijemsku biskupiju. Najveći bosanski biskup bio je J. J. Strossmayer. Predavač je ukazao na razdoblje Domovinskoga rata koje je biskupiji donijelo velike ljudske žrtve i materijalna razaranja te podsjetio na 2008. godinu, kada se Srijemska biskupija osamostaljuje, a Đakovačka ili Bosanska biskupija dobiva naziv Đakovačko-osječka nadbiskupija.

„Razlozi i značenje sjedinjenja Đakovačke i Srijemske biskupije“ bila je tema izlaganja dr. sc. Eldine Lovaš. U sažetku njezina izlaganja stoji kako je godina 1773. bila od velikog značaja za daljnji razvoj i buduću povijest Bosansko-đakovačke biskupije i Srijemske biskupije. Papa Klement XIV. – prema prijedlogu Marije Terezije – donosi odluku o sjedinjenju spomenutih biskupija u jednu pod nazivom Đakovačko-srijemska biskupija sa sjedištem u Đakovu. Za njezinog prvog biskupa imenovan je Matija Franjo Krtica. U izlaganju je stoga u osnovnim crtama prikazala značenje sjedinjenja Đakovačke i Srijemske biskupije, a naglasak je stavila na razloge sjedinjenja koji su navedeni u Universi orbis Ecclesiis-u pape Klementa XIV. i na to kakva je bila reakcija biskupa susjednih biskupija (pečuškog, kaločkog) na prijedlog sjedinjenja.

Doc. dr. sc. Marko Jerković potom je izlagao na temu „Povijest i značenje požeškog Kaptola. Temelje svojoj institucionalno-društvenoj ulozi u srednjovjekovnome periodu požeški su kanonici postavili već tijekom 13. stoljeća. Kaptol tada djeluje kao „vjerodostojno mjesto“, odnosno institucija koja osim o dijecezansko-duhovnim pitanjima brine i o privatno-pravnim poslovima slavonskoga društva. Stalan kontakt s Papinskom i Kraljevskom kurijom omogućava, nadalje, požeškim kanonicima upoznatost s reformnim ciljevima definiranima na najvišoj crkvenoj i političkoj razini. U tom smislu Požeški kaptol djeluje i kao spona koja povezuje dvije kulture – lokalnu slavonsku i općeeuropsku, odnosno univerzalnu kršćansku kulturu. Kako bi se prikazala društvena uloga Požeškoga kaptola, izlagač je analizirao vrste i opseg djelatnosti srednjovjekovnih požeških kanonika te oblike komunikacije s drugim crkvenim, ali i svjetovnim institucijama. Svojim izlaganjem dr. sc. Jerković nastojao je smjestiti istraživačke rezultate u šire historiografsko-sociološke teorijske koncepte o institucionalnoj komunikaciji te razmotriti na koji je način uključenost Požeškoga kaptola u reformne planove Papinske i Kraljevske kurije utjecala na razvoj kolektivnog identiteta kanonika i na njegovo institucionalno profiliranje.

Uslijedilo je predavanje mr. sc. Josipa Krpeljevića na temu „Požeška biskupija: povijesno-pastoralni razlozi njenog osnutka“. Istaknuto je kako je utemeljenje Požeške biskupije događaj od iznimne važnosti za Katoličku Crkvu na prostorima istočne Hrvatske i taj događaj valja promatrati u kontinuitetu bogate baštine kršćanske vjere i kršćanstvom prožete kulture ljudi s ovih prostora, kao i određenih ustanova po kojima su biskupi, osobito F. Thauzy i A. Alagović, te drugi pastoralni djelatnici, napose franjevci i isusovci vršili evanđeosko poslanje. U prvom dijelu izlaganja donesen je kratki povijesni prikaz najznačajnijih događaja i osoba: od prvoga pisanog spomena grada Požege 1227., preko razdoblja pod osmanlijskom vlašću, obnove nakon oslobođenja od te vlasti i svojevrsnog procvata vjerskog i kulturnog života u 18. st. po odgojno-obrazovnom djelovanju te izazova s kojima se Crkva suočavala u posljednja dva stoljeća sve do spomenutog utemeljenja Požeške biskupije. U drugom dijelu iz tih se povijesnih događaja iščitavaju znakovi vremena i naznačuju pastoralni razlozi koji su doveli do toga da se od jednog dijela Zagrebačke nadbiskupije osnuje nova biskupija sa sjedištem u Požegi. Ti su razlozi temelj nade da će osnivanje Požeške biskupije evangelizacijskom poslanju Crkve dati novi zamah i snagu.

Mr. sc. Mato Mićan izlagao je na temu „Kanonsko-pravni status Srijemske biskupije u Đakovačko-osječkoj crkvenoj pokrajini“. Podsjetio je na osamostaljenje Srijemske biskupije 2008. godine, kada je ista podređena kao sufraganska novoosnovanoj metropolitanskoj pokrajini Đakovačko-osječkoj. Kao što su 1773. godine potrebe Crkve diktirale sjedinjenje dviju biskupija, tako su nove prilike zahtijevale njihovo odvajanje i razrješenje personalne unije, bez povrede integriteta pojedine od njih te su u trenutku razdvajanja Đakovačko-osječka nadbiskupija i Srijemska biskupija 10. prosinca 2008. potpisale Konvenciju o uzajamnim obvezama i pravima: 1. Granice biskupija; 2. Sjedište biskupije, stolna crkva i rezidencija biskupa; 3. Podjela biskupije na župe i dekanate; 4. Svećenici i njihova biskupijska pripadnost; 5. Vremenita dobra i materijalno uzdržavanje svećenika i župa; 6. Bogoslovno sjemenište u Đakovu i Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu; Svećenički dom; 7. Kulturna dobra, arhiv i knjižnica. Vrhovni sud Apostolske signature odobrio je osnivanje Međubiskupijskog suda prvoga stupnja u Đakovu za Đakovačko-osječku nadbiskupiju te biskupije Požešku i Srijemsku, a prva sjednica svih članova održana je 3. travnja 2014. – naglasci su predavanja mr. sc. Mićana.

„Prožimanja državno-pravne i crkvene jurisdikcije u Srijemu od polovice 19. stoljeća do danas i poimanje jurisdikcije u SPC-u: neka otvorena pitanja“ tema je o kojoj je izlagao dr. sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik. Izlaganje je temeljio na raščlambi državno-pravnog položaja Srijema (Srijemske županije) u sklopu nekadašnje Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od druge polovice 19. stoljeća do današnjeg položaja istočnoga Srijema kao dijela Republike Srbije i suodnosa toga položaja sa ustrojem Katoličke Crkve. Pritom su u obzir uzeti podatci o etničkoj i jezičnoj pripadnosti vjerničkog puka na prostoru današnje Srijemske biskupije kao temelja tradicionalne povezanosti s ostalim područjima Srijema i Slavonije kao dijelova današnje RH. U tom smislu izlagač je razmotrio povezanost s današnjom Đakovačko-osječkom nadbiskupijom kao crkvenom pokrajinom, naglasivši kako je Nadbiskupija tradicionalno i logično središte katolika današnje Srijemske biskupije. S obzirom na današnju državno-pravnu podijeljenost Srijema na dvije države, posebna pozornost u izlaganju posvećena problematici uređenja područja biskupija koje su nekada činile istu državno-pravnu cjelinu, no unatoč trenutnim državnim granicama su po tradicijama i po sastavu vjerničkoga puka upućene na blisku povezanost s nekadašnjim biskupijskim središtima. S obzirom na doticaj Katoličke crkve u Srijemu sa Srpskom pravoslavnom crkvom potrebno je raščlaniti problematiku jurisdikcije te Crkve, posebice u odnosu na njezinu teritorijalnu podjelu eparhija i mitropolija na hrvatskom i srpskom državnom i etničkom području.

Izv. prof. dr. sc. Zvonko Pažin potom je izlagao na temu „Kult svetoga Dimitrija“. Sveti Dimitrije zaštitnik je Srijemske biskupije, a danas je nedvojbeno da je on bio đakon i mučenik sirmijske Crkve, iako se stoljećima vjerovalo da se radi o solunskom mučeniku. Sirijski martirologij i Jeronimov martirologij spominju liturgijsko slavlje sirmijskog đakona Dimitrija zajedno s drugim mučenicima. Međutim, uskoro se Dimitrije spominje ne više kao đakon, nego kao rimski prokonzul u Solunu. U kasnijim se martirologijima Dimitrije pojavio i kao rimski mučenik. To se zbilo zato što je Sirmij u 5. stoljeću postao nesiguran grad zbog upada barbarskih plemena, pa je Leoncije, prefekt Ilirika dao prenijeti Dimitrijevo tijelo iz Sirmija u Solun. Danas se svi stručnjaci slažu da se ovdje radi samo o jednom mučeniku – đakonu Dimitriju iz Sirmija, mučenom 9. travnja. Kult sv. Dimitrija širio se ne samo na Istoku nego i na Zapadu. Liturgijski spomen Sv. Dimitrija susrećemo u vlastitim misalima iz 18. st. Najstariji proprio Đakovačke i Srijemske biskupije iz 1807. donosi spomen sv. Dimitrija za dan 26. listopada. Spominje ga i Vlastiti časoslov iz 1839. koji napominje da je Dimitrije zaštitnik Srijemske biskupije. Mise u čast sv. Dimitrija nalaze se u svim kasnijim Vlastitim misalima i Časoslovima Đakovačke i Srijemske biskupije.

Posljednje izlaganje stručnoga skupa na temu „Sinodalni put srijemske Crkve u dijaspori“ izložio je Ivica Zrno, mag. theol. Podsjetio je kako Dekret proglašenja Izjava i odluka Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske nosi datum 6. srpnja 2008. Kako se sinodalni put odvijao u okvirima Đakovačke i Srijemske biskupije, a Srijemska biskupija se osamostalila 18. lipnja 2008., bilo je potrebno da se sinodske izjave posebno proglase za Srijemsku biskupiju, što je i učinjeno u Srijemskoj Mitrovici 6. srpnja 2008. Samim time Izjave i odluke Druge biskupijske sinode vrijede i za Srijemsku biskupiju. U svom izlaganju, u okviru govora o sinodalnom putu srijemske Crkve, osvrnuo se posebno na dio koji se odnosi na pastoralno djelovanje vezano uz vjernike laike, te pastoralne modele i mogućnosti vezane uz takvo djelovanje. Napose se osvrnuo na evangelizaciju odraslih (br. 22–36), kao i konkretnih primjera koji se mogu naći u okviru pastoralnog života i djelovanja u župama Srijemske biskupije. Naglasak je stavljen na govor o vjerničkom hodu prema primanju sakramenata te pojedinom modelu priprave za primanje sakramenata. Izlaganje je omogućilo uočavanje trajne pastoralne poveznice između Đakovačko–osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, kao i opravdanosti zajedničkog djelovanja koje se očituje kroz metropolijsko zajedništvo.

Oba dana simpozija, nakon dopodnevnih i poslijepodnevnih izlaganja razvijala se plodna rasprava u koju su se uključivali slušatelji i predavači.