Nadbiskup Hranić o važnosti europarlamentarnih izbora i podijeljenosti u Hrvatskoj
Preduskrsni susret nadbiskupa i metropolita Đure Hranića s predstavnicima društvenog priopćavanja u Nadbiskupskom domu u Đakovu
Na preduskrsnom susretu s predstavnicima društvenog priopćavanja u Nadbiskupskom domu u Đakovu 15. travnja predstavljena je uskrsna pastirska poruka i čestitka đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita Đure Hranića „Idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu“ (Iv 20,17).
Nakon predstavljanja uskrsne poruke nadbiskup Hranić odgovarao je na pitanja novinara. Na pitanje vidi li važnost europarlamentarnih izbora te da iznese mišljenje čuje li se glas Hrvatske dovoljno za europskim stolom, nadbiskup je rekao kako smatra da su ovi izbori uistinu važni jer se u EU parlamentu donose mnogi zakoni i smjernice za budućnost koje se odnose i na Hrvatsku.
„Mislim da su ovi izbori itekako važni, da se treba čuti glas Hrvatske i volio bi da europarlamentarci doista budu odraz hrvatskog identiteta, bića, vrijednosti koje živi hrvatski narod i da time obogaćuju čitavu Europsku zajednicu. Ako se mi u svemu izjednačimo i nastojimo – oslobađajući se i ostavljajući svoj vlastiti identitet po strani – samo dodvoravati drugima, da bismo više bili kozmopolite i Europejci, na taj način ne činimo ništa dobro niti vlastitom narodu, niti što osobito pridonosimo Europi. Ali, time što živimo svoj identitet, svoje vrednote, što ih znamo svjedočiti, što znamo biti ponosni na svoj nacionalni, kulturni i jezični identitet, svoju povijest i kulturu, što svjedočimo da osjećamo da kao jedan od malih naroda trebamo druge, da trebamo bogatstvo koje nose drugi, to nas obogaćuje, snaži, čini sigurnijima, plemenitijima, širima“, rekao je nadbiskup, dodavši kako se bez povezanosti s EU nije moguće gospodarski razvijati. Također je rekao kako smatra da je Hrvatska prisutna u Europi te naglasio da mu nije moguće davati meritorne sudove je li ta prisutnost dovoljno iskorištena.
Zamoljen da iznese komentar na nikad veću podijeljenost u Hrvatskoj, čega su Bleiburg i Jasenovac tek vanjski znaci, nadbiskup je rekao kako postoji niz elemenata koji su pridonijeli nesporazumu vezano uz Bleiburg. Sporna odluka nije stav Crkve u Austriji, nego apostolskog administratora jedne biskupije, koja ima objektivnih poteškoća.
Ustvrdio je kako je točno da postoje podjele, ali je potrebno biti otvoren za cjelovitu istinu, potrebno je da se svi zalažu za otvaranje svih arhiva, ali ne na politikantski način, nego na način da znanstvenici i povjesničari studiozno i objektivno istraže arhive te osvijetle cjelovitu istinu o Jasenovcu.
„Svjesni smo toga, kajemo se zbog toga, udaramo se u prsa. Nažalost, su sinovi našeg, hrvatskog naroda u Jasenovcu učinili užasna zlodjela. Ali kada se politizira time, brojevima, kad su se ti brojevi višestruko umnožili od stvarnoga i objektivnoga… Ma i da je jedan čovjek tamo stradao to je puno, 10 ljudi – to je užasno, a zamislite, tamo su stradale desetine tisuća ljudi. To je užasno! To je nešto s čim se naš hrvatski narod mora suočiti. Kasnija zla koja su se dogodila ne mogu nas opravdati da šutimo. Kardinal Stepinac je 1943. godine poglavniku Paveliću napisao u pismu da je Jasenovac najveće zlo i ljaga na tkivu hrvatskog naroda, a već je prije toga u različitim prigodama upućivao, odnosno upozoravao na ono što se događa. Sirotišta u Zagrebačkoj nadbiskupiji, domovi za djecu bez roditelja, danas za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, zapravo je osnivao Stepinac, spašavajući židovsku, romsku i srpsku djecu. Moramo prihvatiti objektivnu istinu o Jasenovcu, međutim problem je bio što su se ti brojevi višestruko umnažali da bi se ponizio i demonizirao čitav hrvatski narod. Iza zlodjela uvijek stoje konkretni ljudi. S druge strane, taj je logor u Jasenovcu postojao i djelovao i nakon II. svjetskog rata za političke neistomišljenike, gdje su i dalje ljudi stradavali, ali o tome se nije smjelo ni zucnuti, ni reći. Dakle, potrebno je cjelovito pristupiti i osvijetliti Jasenovac”, rekao je nadbiskup Hranić.
Ponovno je spomenuo Bleiburg, te rekao kako je možda još više ljudi stradalo na Križnom putu i u silnim jamama u Sloveniji i Hrvatskoj, a da se o njihovu stradanju malo ili nimalo zna, jer se nije smjelo ništa reći. „Moramo biti trijezni, otvoreni za istinu, ne smijemo zatvoriti srce pred istinom, trebamo je istražiti i osvijetliti, dopustiti da nam ona progovori, dovede nas do iskrenog priznanja zlodjela kojega su učinili i pripadnici našeg naroda, da se zbog toga pokajemo i budemo ponizniji i iz svega izvučemo pouku da su hrvatski i srpski narod baštinici iste vjere, koji imamo toliko zajedničkoga, da znamo graditi budućnost, mostove i suradnju između dva naroda“, zaključio je nadbiskup.
Na kraju susreta istaknuo je odgovornost sredstava društvenog priopćavanja, jer imaju ogroman utjecaj na stvaranje javnog mijenja. Potaknuo ih na da daju važnost pozitivnim činjenicama i elementima, kako bi oni progovorili i stvarali usmjerenje za odnose u budućnosti.