Upravitelj aljmaškoga svetišta i župnik župe Pohođenja Blažene Djevice Marije preč. Ante Markić pozdravio je sve svećenike, predstavnike županijske, gradske i općinske vlasti te sve hodočasnike, rekavši: „Dobrodošli u ovu dolinu mira, dobrodošli u mjesto utjehe u nevoljama, dobrodošli u mjesto nade i ohrabrenja.“ Među koncelebrantima bili su i dekan Osječkog istočnog dekanata preč. Ivan Jurić, predvoditelj trodnevne molitvene priprave uoči svetkovine fra Ivan Matić, a brojni svećenici bili su na raspolaganju za sakrament ispovijedi. Liturgijsko pjevanje združenim snagama animirao je Župni zbor župe sv. Rozalije iz Ivanovca i Župni zbor aljmaške župe.

„Liturgija svetkovine Uznesenja Marijina progovara zajedničkim odrednicama koje bismo mogli nazvati slavljem života“, rekao je na početku homilije đakovačko-osječki nadbiskup te se osvrnuo na dramatični prizor trudne žene iz Knjige Otkrivenja – kojoj prijeti zmaj. Pojasnio je kako se „u toj ženi može prepoznati i svatko od nas. Riječ je o našem ljudskom životu – o životu koji se mora boriti sa silama razdora i rušenja, sa svime što ga pokušava ugušiti, otuđiti, osiromašiti, isprazniti od svih vrednota koje mu pripadaju i tako ga uništiti. To je zmaj kojemu rep povlači trećinu zvijezda nebeskih i obara ih na zemlju, obara ideale i snove o društvu u kojemu su ljudi braća i sestre.“ Nadbiskup je potom podsjetio kako postoji uzrečica da netko nekome skida zvijezde s neba – „uništiva ideale, bezobzirno gazi i ismijava ono što je nekome sveto te tako ljudsku dušu ostavlja praznu i u mraku.“

Pojasnio je kako smo svi uključeni u borbu „da nam zmaj ne proždre dijete“ – „da se u nas ne uvuče prizemni i sebični mentalitet“, koji je ocrtao rekavši: „´Gledaj na sebe, da tebi bude što bolje, jednostavnije i komotnije! Prepusti se užitku… Ma opće dobro, ma pusti ideale! Zašto bi praštao ili praštala onome tko ne traži oprost, tko se ogriješio o tebe i iskorištava tvoju dobrotu? – Vrati jednakom mjerom! Rastani se! – Zašto se gnjaviti s neodgovornim ili teškim bračnim drugom?! Pusti snove o bračnoj vjernosti kad ti se nudi druga mlađa, ljepša i atraktivnija žena! Zašto se lišiti komotnosti i prihvatiti ustajanje noću i služenje. Ma imamo već jedno dijete, što će nam još jedno?! Zašto ne uživati, nego se gnjaviti s više djece, s njihovim školskim zadaćama, s kuhanjem, pranjem i peglanjem?! Želim svoj mir!´ Zlo želi proždrijeti i srušiti svaku zvijezdu vjere i mogućnost ostvarenja iskrene i nesebične ljubavi, zvijezdu nesebičnog bračnog predanja i bračnoga sklada, zvijezdu koja se zove radost očinstva i majčinstva, zvijezdu doživjeti starost zajedno.“

Nadbiskup Hranić rekao je kako se u spomenutoj borbi nalaze se i toliki mladi „koji su – puni idealizma i vjere da je bračna ljubav i vjernost te žrtva jednoga za drugo nešto uzvišeno i sveto, prisiljeni ići u brak gledajući rastući postotak rastava brakova, pa čak i vlastite rastavljene roditelje. Prisiljeni su ići u život gledajući raskršćanjenu sredinu u kojoj se živi kao da Boga i ničega svetoga nema. Mnogi se u permisivnoj i erotiziranoj kulturi muče da sačuvaju vjeru u svetost, uzvišenost i dostojanstvo tijela i spolnosti; ljepotu bračne ljubavi; ma vjeru uopće u mogućnost uspjeloga braka i sretne obitelji.

Već su nam toliki mladi upali u gorčinu i bezvoljnost, i dižu ruke i odlaze jer su im nepoštenje, očito krštenje zakona te tolerancija i tromost mjerodavnih institucija srušili zvijezdu poštenja i društvene pravednosti. Srušili smo im zvijezde i oni odlaze tražeći svjetlo sređenijega društva.“

Naglašavajući kako se „nismo okupili plakati i zdvajati nad svojim osobnim i obiteljskim poteškoćama, nad socijalnim i društvenim problemima… te da bismo prokazivali druge kao odgovorne za takvo stanje“, nadbiskup je rekao: „Danas smo ovamo došli Gospi od Utočišta, Blaženoj Djevici Mariji, koja je se također susretala s poteškoćama, ali je na njih reagirala vjerom i predanjem Bogu.

I zato smo i mi došli k Njoj kako bismo samokritički priznali da grešne strukture i objektivne poteškoće ne ispričavaju, niti mogu opravdati našu osobnu mlakost, kršćansku nedosljednost i nevjeru, te da ponajprije mi, koji se zovemo kršćanima, koji smo ovamo došli kao hodočasnici, da mi nažalost nismo dovoljno snažna i zdrava kršćanska alternativa, niti dovoljno privlačna snaga uskrsne preobrazbe Slavonije i hrvatskoga društva. I da nam je potrebno obraćenje, da je potrebno slijediti Blaženu Djevicu Mariju.

Potrebno je moliti, usvojiti Marijinu vjeru, ali i prihvatiti Božji naum o čovjeku. „U otajstvu stvaranja slika je Božja utisnuta u čitavoga čovjeka. I zato bračno darivanje muža i žene, njihova međusobna ljubav i vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, njihovo zajedništvo koje obuhvaća i tijelo i spolnost je sakrament – vidljivi znak i uprisutnjenje nevidljive Božje ljubavi – aktualizacija onoga Trojstvenoga zajedništva koje se spušta na zemlju i ostvaruje među nama ljudima. U njihovoj bračnoj ljubavi se na vidljiv način očituje veličina, snaga, ljepota, vjernost, postojanost i uzvišenost Božje ljubavi prema nama ljudima“, rekao je mons. Hranić.

Zaključujući da otajstvo, život i djelo Isusa Krista, njegovo predanje do kraja na križu, smrt i uskrsnuće, njegova evanđeoska logika o dragovoljnom darivanju i umiranju po kojemu se postiže punina života trebaju biti nadahnućem i svjetlom bračnih drugova i obitelji, ali i društvenog te socijalnog angažmana, nadbiskup Hranić poručio je: „Vidimo kako je ustvari čovjek najveća vrijednost. Sada kad nas nema, kada vidimo da nedostaje čak i radne snage, vidimo kako je to velika realnost – da je čovjek najveća vrednota. Inače nam se u danim okolnostima to može činiti kao najobičnija floskula – a čovjek je ustvari najveća vrednota.

Nema nas, draga braćo i sestre, to si moramo pošteno priznati, ne zato što smo toliko siromašni, nego zato što smo komotni. Djeca se ne rađaju ne zato što roditelji nemaju novaca, najčešće ne zbog tog razloga – nego zato što su roditelji komotni, ne žele obavezu. I zato smo danas ovdje – da si to priznamo, da se udarimo u prsa i da budemo velikodušniji, poput Blažene Djevice Marije, u odnosu prema Bogu i odgovorniji prema ovome društvu, da se osjetimo suodgovorni za ono što se događa i za razvoja ovoga društva.“