Na početku obreda, u ime biskupa Ćurića, prisutnih svećenika i čitavog prezbiterija nadbiskupije, u ime časnih sestara i okupljenih vjernika te u svoje osobno ime, nadbiskup je izrazio sućut sestri i rodbini pokojnog svećenika  Raića.

U homiliji nadbiskup je govorio o biblijskom shvaćanju smrti, prema kojemu je smrt tek etapa u trajnoj konstanti života, dok u našem ljudskom iskustvu smrt, naime, nije tako bezazlena stvarnost, doživljavamo je kao kraj života i trudimo se boriti protiv umiranja i smrti pod svaku cijenu.

“A riječ Božja koju smo čuli nas smiruje u našoj upitanosti pred tajnom smrti. Štoviše, suočava nas sa smrću. Ali ne da nas tješi, nego nas ohrabruje za umiranje i smrt i to tako što nas utvrđuje u vjeri. Ohrabruje nas za smrt i utvrđuje nas u vjeri, polazeći ne od smrti, nego od života… ‘Život’ je u stvari samo drugi naziv za Boga. Život, vječni život, besmrtnost, nije drugo nego razrada biblijskog shvaćanja Boga. Početak svega što postoji je Bog. I jasno, on – Život može rađati samo život… Biološko umiranje je, stoga, trenutak unutar preobrazbe i konačne pobjede života”, rekao je među ostalim nadbiskup.

Osvrnuvši se na evanđeoski odlomak koji govori o Isusovu putu u Jeruzalem te njegovo preobraženje na gori, nadbiskup je ukazao na ponašanje apostola Petra koji će zaustaviti taj lijep trenutak: „Petar želi sagraditi tri sjenice kao stabilno mjesto gdje bi se moglo trajno ostati. Izražava želju da zaustavi daljnji razvoj na tom trenutku ‘preobraženosti’ i sreće. Želi zadržati trenutak nebeskoga na zemlji i ne želi ići dalje u Jeruzalem; ne želi Kalvariju, ne želi trpljenje i patnju, ne želi smrt… Ne shvaća da preobraženje, kojemu je svjedok, ukazuje na to da sve ono što će se dogoditi u Jeruzalemu, Isusova patnja, muka i smrt, imaju i dobivaju smisao upravo iz budućnosti koju nagovješćuje trenutno stanje preobraženosti te da baš zato Isus treba ići u Jeruzalem i prihvatiti ono što će se ondje dogoditi.“
Okupljene na obredima nadbiskup je upitao jesmo li svi mi poput Petra: „I naša je reakcija pred patnjom, trpljenjem, pred smrću – u trenucima kao što je ovaj – jednaka Petrovoj. I mi bismo htjeli zadržati stanje zdravlja, mladosti, snage, uspjeha – zvjezdane trenutke svoga života te iz života isključiti trpljenje, bolest, patnju i smrt. Pred svakom bolešću i patnjom, a posebno pred smrću, i mi želimo intervenirati. Ne možemo prihvatiti da su bolest i smrt oblik i mjesto Božje prisutnosti, oblik Božje ljubavi i objave njegova života te da ih treba prihvatiti kao put sjedinjenja s raspetim Isusom kroz kojega ulazimo u uskrsnu radost i konačni život i trajno zajedništvo s Bogom.“
Nadbiskup je ovom prigodom izrazio zahvalnost ravnateljima Svećeničkog doma, časnim sestrama i ostalim djelatnicima u Svećeničkom domu u kojemu je zadnjih 9 godina živio pokojni vlč. Raić, „za njihovu požrtvovnost i dobrotu te za uzornu brigu i skrb o našim umirovljenim svećenicima, pa tako i za pok. vlč. Iliju“.

Također je istaknuo kako su časne sestre i drugo osoblje Doma uvijek isticali i hvalili vlč. Iliju kao čovjeka koji nikad nije zahtjevan, koji nikad ništa ne prigovara, sve nedaće i bolest strpljivo prihvaća i nosi i koji je zahvalan za svaku uslugu. „Bilo je dana kad se osjećao relativno dobro, ali bilo je i dana pogoršanja zdravlja i teškog općeg stanja, te kad je zbog toga morao ići i u bolnicu, ali vlč. Ilija nije zanovijetao, nikad ni na koga nije zagalamio, nije se ljutio, niti je ikome prigovarao, nego je uvijek bio strpljiv, ponizan i skroman čovjek i bolesnik bez ikakvih posebnih zahtjeva“, rekao je nadbiskup Hranić.
„’Ovo je moj Sin ljubljeni! Njega slušajte!’ je poruka i za nas danas kad se opraštamo od našega brata svećenika Ilije Raića. Ta je poruka ključ za razumijevanje smisla Pokojnikovog života, za razumijevanje njegova prihvaćanja Očeva glasa; za njegov odaziv i poslušnost tome glasu kroz svećenički život; ali i za njegove osobne ljudske otpore tom glasu u vlastitom životu te ključ za razumijevanje i ovoga trenutka njegove smrti te ukopa. Po svojoj bolesti, trpljenju i smrti Pokojnik je u stvari bio na Isusovom putu, kojim je kroz smrt ušao u zajedništvo s njime uskrslim Gospodinom u puninu Života. ‘Ovo je moj Sin ljubljeni! Njega slušajte!’ je poruka i svakome od nas osobno. Jer sve drugo je hod u propast i u smrt“, zaključio je nadbiskup u sprovodnoj homiliji.

Misa zadušnica u katedrali 

Poslije ukopa uslijedila je u đakovačkoj katedrali misa zadušnica, koju je uz biskupa Ćurića te još 15 svećenika također predvodio nadbiskup Hranić. Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je podsjetio na Očeve riječi „Ovo je moj Sin ljubljeni! Njega slušajte!“ te nastavio: „’Njega slušajte!’ poziva nas da i smrt našeg brata svećenika te svoju vlastitu smrt prihvatimo kao mjesto i oblik Božje prisutnosti, intervencije i objave njegove ljubavi za nas. Smrt je Očev poziv u puninu života. Oproštaj od vlč. Ilije završavamo molitvom hvale, slavljem euharistije koje je spomen Kristova prijelaza kroz smrt u puninu Života. Dragom Bogu zahvaljujemo za ljudski i svećenički život i djelovanje vlč. Ilije i molimo Božje milosrđe za njega i za sebe što nismo dosljedni niti vjerni Očevoj riječi ‘Njega slušajte’, prihvatite Isusa, slijedite ga i njemu vjerujte.“

Životopis vlč. Ilije Raića – Iz homilije nadbiskupa Hranića

Vlč. Ilija Raić se rodio 3. travnja 1940. od oca Ive i majke Kate r. Pandža u Plavuzima kod Konjica u BiH. Obitelj je poslije drugoga svjetskoga rata, zajedno s brojnim drugima, bolji život potražila u Slavoniji. Njegovi su roditelji s njim i s ostalom svojom djecom došli u Otok kod Vinkovaca. U svojoj je obitelji živio iskustvo kršćanske vjere i zajedno s obitelji urastao u župno crkveno zajedništvo. Vlč. Ilija je ondje u Otoku završio osnovnu školu. Ali iz iskustva življene vjere izrasle su i klice njegova svećeničkoga zvanja.

Poslije osnovne škole odlazi u Dječačko sjemenište na Šalatu. Ondje je završio prva dva razreda gimnazije, a druga dva i maturirao je na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu. Potom je odslužio dvije godine vojnoga roka u boru u Srbiji. Godine 1964. je započeo studij teologije u Đakovu. Nakon što je završio 4 godine studija, na Petrovo 1968. godine ga je za svećenika u katedrali u Đakovu zaredio biskup Stjepan Bäuerlein. Godinu dana je paralelno koliko je mogao pohađao petu godinu studija i po biskupovu dekretu pomagao po biskupiji u više župa u kojima je bila potrebna pastoralna pomoć svećenika.

Odmah po završetku studija 1969. godine bio je imenovan župnikom u Baranjskom Petrovom Selu. Ondje je ostao 6 godina.  Potom je 16 godina, od 1975. do 1991. bio župnik u Piškorevcima. Sljedećih 7 godina bio je župnik u Rokovcima i Andrijaševcima (1991.-1998.), potom 5 godina u Strizivojni (1998.-2003.) i u zadnjim godinama aktivne pastoralne službe 8 godina župnik u Marjancima (2003.-2011.). U ljeto 2011. godine bio je zbog zdravstvenih poteškoća umirovljen. Umirovljeničke dane, zadnjih 9 godina života, proveo je u Svećeničkom domu u Đakovu.