Koncelebrirali su svećenici Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem i donjoobriješkim župnikom Ivanom Rončevićem. Pozdravljajući nazočne svećenike, roditelje i rodbinu poginulih branitelja i civile, te druge sudionike slavlja, napose hrvatske branitelje, predstavnike Hrvatske vojske i policije, izaslanike predsjednika Hrvatskog sabora i Vlade te ostale javne dužnosnike na čelu s gradonačelnicom grada Pakraca, biskup ih je podsjetio da se nalazimo na važnom činu, spomenu devetnaestorice hrvatskih branitelja i dvoje civila koji su 6. listopada 1991. godine poginuli na ovim prostorima.

Kazao je kako sudionici tih događaja, a napose najbliži rođaci poginulih, u svojim srcima nose duboke rane, koje ni nakon 30 godina još nisu ozdravljene, te je ustvrdio kako se danas želimo zaustaviti pred njihovom žrtvom, uvjereni da ona nije besmislena, jer to nije bila žrtva ljudi protiv nečega i nekoga, nego za slobodu naše Domovine i za naše dostojanstvo. Naglasio je da smo se okupili oko oltara Isusu Krista čija moćna ljubav može izliječiti naše nutarnje rane, i u čijoj moćnoj, božanskoj žrtvi na križu za nas, sve naše slabe, ljudske žrtve dobivaju svoju snagu i smisao. Pozvao je sudionike slavlja da poginulu braću povjere Isusu Kristu pobjedniku, da i oni s njime budu pobjednici.

U homiliji biskup je spomenuo kako su nas govornici u svojim nastupima prije svete mise poveli u prošlost prije trideset godina, kad su ljudi u Hrvatskoj proživljavali posebnu dramu, u kojoj je trebalo imati dovoljno prisebnosti pameti i srca, te ne djelovati s nekih sebičnih polazišta, nego za opće dobro svih njezinih stanovnika. Ustvrdio je da hrvatski branitelji u toj drami nisu ostvarili tek nešto kratkoročno, nego su izborili dugoročnu slobodu, napomenuvši da je čovjekova sloboda u skladu s Božjim naumom.

Kazao je da danas zajedno sa svim sudionicima slavlja želi izraziti sasvim posebnu zahvalnost svim braniteljima koji su u ono doba, ne samo ovdje, nego diljem Hrvatske branili slobodu i dostojanstvo Hrvatske i svih njezinih stanovnika, kako Hrvata tako i pripadnika drugih naroda koji nastavaju lijepu našu domovinu. Napomenuvši da je u dijelu spomenutih govora progovorila određena nemoć, tuga i gorčina, koju i sâm osjeća u svom srcu kad se prisjeti događaja iz Domovinskog rata,  ustvrdio je  da nas takvi osjećaji suočavaju s granicama našeg duha, koji zbog toga može postati izgubljen. Istaknuo je kako nam naviještena Božja riječ želi pomoći da nam duh u ovom trenutku ne bude zarobljen ljudskim ograničenjima, nego usmjeren na ono što Bog s nama želi.

Na temelju prvog liturgijskog čitanja iz zanimljive i svima dobro poznate Knjige proroka Jone, koja prikazuje kako je Bog naredio proroku Joni da ode u Židovima neprijateljski grad Ninivu te njihova kralja i sve njegove stanovnike pozove na obraćenje. Kazao je kako se Jona najprije oglušio na Božji poziv, ali je nakon što mu je Bog progovorio i ugrozom olujnoga mora i čudesno ga spasio iz utrobe velike ribe u kojoj je boravio tri dana, iako teška srca i nevoljko ipak izvršio svoje poslanje.

Na kraju je na svoj način prigovorio Bogu zato što je odveć milosrdan i blag prema grješnicima. Biskup je naglasio da je Bog po tom neobičnom proroku očitovao koliko mu je stalo do svakog čovjeka, do toga da se grješnici obrate od svoga zla puta i zadobiju spasenje. Nakon što je Jona ljutito prigovorio Bogu zašto je poslao crva da podgrize bršljan koji mu je stvarao hladovinu, Gospodin poučava svog proroka kako je njemu više na srcu spasenje ljudi, nego što je Joni stalo do bršljana koji je uvenuo. Dok je Joni stalo da ne uvene obični bršljan, zar da Bogu bude svejedno što sto i dvadeset tisuća Ninivljana zbog nemoralnog života umire u duši, ustvrdio je biskup.

Istaknuo je kako je Bog na Joninu primjeru obznanio da njegovo hrvanje s prorokovim uskim i sebičnim poimanjem čovjeka i spasenja završava njegovom pobjedom: jer on je „Bog milostiv i milosrdan, koji se nad nesrećom brzo sažali“. Biskup je ustvrdio kako se to Božje milosrđe i suosjećanje proteže i na naše poginule branitelje i civile, te kako ono uvelike nadmašuje svako naše ljudsko suosjećanje i samilost.  Dodao je kako se Bog nije odrekao nijednog hrvatskog branitelja, uključujući i one koji su možda u svojoj ljudskoj slabosti prije, za vrijeme ili nakon rata počinili neko nedjelo, i uvijek im je spreman oprostiti kad se iskreno pokaju, jer se on u muci, smrti i uskrsnuću svoga Sina Isusa Krista očitovao kao Bog milosrđa, praštanja i ljubavi. U ljudskoj nemoći koja je  Sina Božjega osudila i objesila na križ očitovala se moć Božje ljubavi koja je sva „za nas“, te mi i u najtežim životnim situacijama možemo u njoj pronaći svjetlo i smisao života.

Govoreći pak o evanđeoskom ulomku u kojem Isus svoje učenike uči moliti „Očenaš“, biskup je utvrdio kako čim Bogu kažemo „Oče“, već s njime uspostavljamo odnos obiteljske, osjećajne i suosjećajne blizine, a kad kažemo „naš“, pobjeđujemo napast da si Boga prisvojimo sebično za sebe, i ispovijedamo vjeru da je Bog otac svih ljudi. Pozvao je sudionike slavlja da njihovo moljenje Očenaša ne bude izgovaranje riječi bez pokrića, nego istinska hvala i slava njegovu imenu i kraljevstvu, i molitva da se uvijek ostvaruje njegova božanska volja, u uvjerenju i pouzdanju da smrt naših branitelja i civila nije bila nešto besmisleno ili bezbožno, nego je povezana s nedokučivom Božjom Providnošću. Ustvrdio je kako je izazovno da uz kruh koji nam je potreban za svagdanji život u  Očenašu molimo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“.

Naime, čovjek koji je u svom srcu sapet zloćom, sebičnošću i mržnjom i koji ne može drugima praštati ostaje duhovno neishranjen i bolestan, te takvoj osobi malo znači što je sita tjelesnog kruha i što posjeduje fizičko zdravlje, kazao je biskup. Potaknuo je sudionike slavlja neka poslušaju Isusov poziv da budu kao njihov Otac nebeski moćni praštati, jer Bog svoju svemoć očituje ne samo stvaranjem svijeta, nego ponajprije praštanjem i milosrđem, kako smo molili u zbornoj molitve pretprošle nedjelje. Istinska moć nije u fizičkom ili nekom drugom nasilnom nametanju vlastite volje drugima u cilju ostvarivanja nekih svojih  sebičnih interesa, nije u djelovanju „protiv drugih“. Takvo ponašanje zapravo je izraz nemoćnog srca koje mrzi i kuje osvetu. Bilo bi nedostojno da mi, spominjući se ubojstva naših branitelja i civila gajimo u svom srcu mržnju i osvetu, nego praštanje i milosrđe kao istinsku moć duha.

Pozvao je sudionike slavlja da ne dopuste Zlome, koji ih želi strovaliti u nemoć i gubitništvo, da ih svojim napastima uvjeri kako je dobro za njih da mrze one koji su im nanijeli zlo i kad im se osvećuju, nego da u bistrini svoje duhovne slobode, praštanja i milosrđa  pristupaju svim ljudima, pa i onima koji su im nanijeli zlo, i na taj način ih potiču na obraćenje. Poželio je sudionicima slavlja da Bog to danas u njima ostvari njihovom otvorenošću i vjerničkom željom, da nitko od njih ne bude Jona koji se opire Božjem djelu i njegovim nastojanjima u njima.

Na svršetku svete mise biskup je domovinu Hrvatsku i njezine branitelje povjerio Mariji, Isusovoj Majci. Sudionicima pak slavlja zahvalio je što su se spomenuli naših poginulih branitelja i civila  na najbolji način – svetom misom, prikazujući za njih Isusovu žrtvu ljubavi.