Predavanja i „Razgovor s autorom“ prvoga dana Katehetske proljetne škole u Osijeku

„Kako riječi postaju djela”

Tijekom predavanja “Kako riječi postaju djela” prof. dr. Viktorije Franić Tomić, povjesničarka književnosti i teatrologinja te sveučilišna profesorica na Fakultetu hrvatskih studija, istražila je intersekciju teoloških, lingvističkih i književnoteoretskih pristupa pojmu “riječi” kroz različite epohe, naglašavajući važnost Riječi i Knjige u oblikovanju kulture, obrazovanja i društvenih promjena. Razmatrajući “riječ” iz perspektive strukturalističke teorije lingvistike i Saussureove teze o arbitrarnosti jezičnoga znaka, odnosno nemogućnosti našeg znanja o prvim jezičnim znakovima i prvim etimologijama, a srodno teološkim i filozofskim razmatranjima, predavanje se razvijalo preko Foucaultovog koncepta riječi kao sredstva moći i znanja. Poseban fokus stavljen je na povijesni razvoj biblioteka i obrazovanja, kako bi se osvijetlile promjene u pristupu i značenju riječi i biblioteka. „Pojam riječ u Bibliji primarno se odnosi na božansku objavu ili figuru Isusa Krista, što ilustriraju radovi Sv. Augustina i Jeronima. Antička filozofija, od Heraklita do stoika, također pridaje veliku važnost Logosu (riječi) kao osnovnom principu svemira ili razuma. S druge strane, de Saussure i Foucault prilaze pojmu “riječ” s lingvističke i filozofske točke, ističući njenu vezu sa znakovima i diskursom koji oblikuju društvene strukture“, istaknula je predavačica. 

U kontekstu hrvatske kulturne povijesti, humanist Marko Marulić izdvojen je kao ključna figura u promicanju obrazovanja i kulture, povezujući Hrvatsku s dominantnim zapadnoeuropskim tokovima. Njegov rad, i utjecaj primjeri su kako su riječi postajale djela u oblikovanju nacionalne kulture i identiteta, usred općih europskih i globalnih trendova u obrazovanju i znanosti. Od Marka Marulića i splitskog humanističkog kruga do suvremenog doba, hrvatska kultura reflektira te razvojne trendove, pri čemu se posebno ističe integracija u zapadnoeuropski obrazovni sustav, naglasila je V. Franić Tomić i uputila kao je uz svoja svjetski proslavljena humanistička i religiozna latinska djela, pisao i ona antiturska, koja su apeli zapadnoeuropskim vladarima. U vrijeme najgorih osmanlijskih ekspanzija Hrvati stvaraju najsnažnije intelektualne i umjetničke dosege u kulturi zapadne Europe. I to su temelji i današnjeg hrvatskoga europejstva te društvene i političke stvarnosti moderne Hrvatske. „Ovo predavanje istražilo je fluidnost i moć riječi u oblikovanju ljudske povijesti, kulture i obrazovanja, pokazujući kako je evolucija pristupa “riječi” i obrazovanju katalizator za šire društvene i kulturalne promjene“, zaključila je predavačica.

„Nerazumljivost teološkog jezika i razumljivost znanstveno-fantastične književnosti: sukob jezičnih igara“

Doc. dr. Oliver Jurišić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i docent na katedri filozofije KBF-a u Sarajevu, koji je bio spriječen sudjelovati uživo te je predavanje održao preko Zoom aplikacije, u svom se izlaganju osvrnuo na kulturni fenomen odnosa dvije jezične igre. Teološki jezik sa svojom jezičnom nerazumljivošću ulazi u odnos i prijepore s religioznim jezikom svijeta znanstveno-fantastične književnosti. Uputio je prisutne kako se radi o njegovu posve osobnom pogledu na svijet i stvarnost u kojima živimo što ne treba smatrati nužno mjerodavnim te je pojasnio da svi kulturni fenomeni uključujući književne, sportske, zabavne, filmske, su istovremeno i ono što se u filozofiji kolokvijalno zove jezičnom igrom. Govorio je o jezicima kao graditeljima kulturnih svjetova, i to samo o dva jezika: teološkom jeziku i jeziku znanstvene-fantastike. Postavio je zatim pitanje: Tko danas izvan teološke jezične igre razumije što je to crkvena predaja, tradicija, koje su goruće teme bile teme crkvenih sabora, što su to kršćanske legende i pripovijesti, što je Sveto Pismo? te je rekao: „Moja teza je jednostavna, ali možda previše neuvjerljiva i previše preuzetna, i ona glasi: teološki jezik kao jezična igra koja je izgradila jedan kulturni svijet koji se zove kršćanstvom postoji i dalje, ali svijet kojega je izgradila više ne postoji. Na razvalinama i ruševinama tog kulturnog svijeta ono što se generički zove znanstveno-fantastičnom književnošću, jedan novi kulturološki jezik počeo je graditi potpuno novi kulturni svijet koji niti treba kršćanstvo, a i kad bi ga trebao ne bi ga razumio i shvatio kao dio vlastite tradicije i povijesti.“

Pitao je zatim: „Koliko mi i oni kojima govorimo danas razumiju sljedeće pojmove: kristiološki, objava, trojstvenost, otajstvenost, ekonomija spasenja, istočni grijeh, đavao, raj, čistilište, pakao, uskrsnuće mrtvih? S druge strane koliko ljudi danas razumiju sljedeće pojmove, napose oni među mlađim generacijama: Harry Potter, Hogwarts, lord Voldemort, profesor Dumbledor, Batman, Superman, Spiderman i slično? Iako se ovi pojmovi čine kao riječi, to su pojmovi jezičnih igara koje su izgradile dva različita kulturna svijeta i pogleda na svijet i čovjekovu stvarnost.“ Doc. dr. Jurišić uputio je kako znanstveno-fantastični jezik i njegova jezična igra dominira pogledom na svijet kod mlađih generacija i tu teološka jezična igra gubi korak i dah u pokušaju da ga dostigne, a to da ga zamijeni i ponovno zasjedne na tron kao graditeljica novog svijeta u ovom trenutku čini se nemoguće. „Preuzetno i pomalo nekritički mislim kako je povratak teološke jezične igre u svijet i stvarnost makar se s tim ne slažem, moguć danas kroz književnost, medije, film i socijalne mreže. Teološki dokumenti, teološke knjige i članci samostalno nisu sposobni ponuditi novi, a time i alternativni svijet kršćanstva novom kulturnom svijetu u kojem trenutno živimo s obzirom da teološka jezična igra danas nema dovoljno razumljivosti i shvatljivosti kada se pokušava obratiti svojim vlastitim jezikom današnjim generacijama.“

Razgovor sa Stjepanom i Ružicom Lice

Popodnevni dio programa obuhvatio je „Razgovorom s autorom“ Stjepanom Lice, uz prisustvo njegove supruge Ružice Lice, vjeroučiteljice u mirovini. Tijekom razgovora vjeroučitelji Jasmina Rašković i Matko Ujvari-Čeh, uz glazbenu pratnju Igora Grubišića, recitirali su tekstove autora, a na kraju je vjeroučiteljica Margareta Bošnjaković izvela pjesmu Azre Ljumanović „Ti“. 

Tijekom razgovora sa Stjepanom i Ružicom Lice dotaknute su teme vedrine, osobnoga puta, autorskog opusa, odgoja, vjernosti, egzistencije, zahvalnosti te rođenja za nebo. „Duboko vjerujem da vedrina otvara oči da bolje vidimo svijet oko sebe, da bolje vidimo druge, a onda i sebe same. Jer često zaboravljamo biti dobri prema sebi, nekako nam je naravno da smo dobri prema drugima, a biti dobar prema sebi isto je jedan jako ozbiljan i pošten posao. U evanđelju piše Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, mi mislimo da je to nešto sebično, ali nije. Ako hoćeš nekome pokazati neku vrijednost, daj mu neku vrijednost, budi vrijedan“, poručio je S. Lice. Pojasnio je zatim kako ih je stjecaj životnih okolnosti doveo kod franjevaca  na Kaptol te su franjevačku duhovnost prepoznali kao nešto što ih bitno određuje i što je njihovu kršćanstvu dalo oblik. „Uz posao od kojega smo živjeli, Ružica i ja, uz to smo se, koliko god nam je bilo moguće, angažirali u Crkvi – ne očekujući ništa za uzvrat jer smo unaprijed dobili za uzvrat. Poznavati evanđelje, od toga nema boljega, nema vrjednijega, nema dragocjenijega. Ovo moje pisanje, to je u početku bio samo način kako sam tražio kako razgovarati sa svojom dušom, kako razgovarati s Bogom, kako oblikovati svoje misli, pojednostavniti ih, činiti ih sažetijima. I kako je to pomalo krenulo, dogodilo se to što se dogodilo. Zapravo, mimo nekog mog osobitog truda, kada jednom izađete iz svoje kuće i pojavite se u nekakvom izlogu, onda vam ne preostaje drugo nego da sami sebe provjerite – jeste li takvi kakvi ste u izlogu ili ste možda nekako drugačiji. Ako ste drugačiji, e onda se potrudite biti onakvi kakvi ste u izlogu“, uputio je S. Lice i nastavio: „I opet bih se vratio na onu vedrinu. Mislim da je vedrina jedan od najozbiljnijih vjeroučiteljskih poslova. Kada vas vaši kolege, vaši učenici, njihovi roditelji vide kako hodate po školi, kako hodate po ulici, kada vide vašu vedrinu, ona je to već poruka. Pa ta vedrina je svojevrsna molitva za one koji su vam povjereni, a i za sebe same.“ 

Govoreći o njihovu životnom putu, R. Lice nadovezala se rekavši: „Što godine više idu, to više vidimo da Bog vodi naše živote. Ti biraš i planiraš i čezneš, ali sve to nekako Bog vodi na svoje i kada to prepoznaš onda možeš jedino opet, kao što je Stjepan rekao, biti zahvalan, biti sretan, biti miran, pa čak i onda kada se nije ostvarilo sve ono kako je čovjek htio.“