U svojoj propovijedi progovorio je hodočasnicima i sestrama, najprije uz liturgijska čitanja toga dana, o rastu malenog gorušičinog zrna koje je slika Crkve: „Crkva kao nositeljica i navjestiteljica Kraljevstva Božjega, na početku je malobrojna i neznatna u odnosu na Rimsko carstvo i cjelokupno čovječanstvo, ali ona će – poručuje Isus – postati veliko stablo na kojem će se gnijezditi sve što leti te da sa kraljevstvo Božje pojavljuje na uvijek neočekivan način, u novim oblicima i u novom sjaju. (…) Ako je raširena Crkva, to ne znači nužno da je rašireno i Kraljevstvo Božje. Tako evanđelist Marko budi vjeru: vjeru, koja zna da je onaj koji je bio ponižen, raspet i odbačen iz groba uskrišen, te da on sjedi s desne Boga Oca kao sudac, vjeru koja je istinska i snažna, i kadra biti svjetlo i u najgušćoj tami. Bez te vjere čovjek ostaje rob ljudske i zemaljske logike (kako ti meni tako ja tebi; koliko ti meni, toliko ja tebi) te nema hrabrosti za iskorak iz nje i za uskrsnu preobrazbu stvarnosti oko sebe. Bez vjere nema hrabrosti za ljubav bez računice, za čestitost koja je uvijek teži i zahtjevniji put, nema hrabrosti za trpljenje i patnju. No, vjera daje snagu za iskorak u uskrsnu preobrazbu.“

Naglasio je kako je veličina sv. Antuna u tome što je bio otvoren Bogu, srca ponizna pred Bogom, nije se opirao ili sebe samoga stavljao u prvi plan, već mu je Bog bio sve u svemu, a s Bogom i čovjek, vjera i Crkva. Potaknuo je okupljene da poput sv. Antuna u svojoj svakodnevici daju svjedočanstvo života, a ne željeti ići negdje gdje bi postali veliki i slavni: „Nego kod kuće, u svojoj obitelji, među svojom braćom, među svojim sestrama, tu svijetli Isusom Kristom! U onom ambijentu u kojemu živiš i u kojemu djeluješ. Takav sv. Antun predstavlja izazov i nama danas; postaje izazov za našu kršćansku duhovnost i poziv da ponizno sve prihvaćamo iz Božje ruke; da ne provodimo svoju samovolju nego da svoje životne korake prepuštamo Božjem vodstvu, da svoje darove i talente koristimo i stavljamo drugima na raspolaganje i da se u dobru ne uzoholimo, nego da ostanemo maleni i ponizni, strpljivi – prihvaćajući da Bog ne izvodi nagle i brze skokove niti revolucije, nego da je njegova milost ona koja izvodi postupni ali siguran rast te da plodovi njegova djelovanja i onih koji su njemu vjerni sigurno neće izostati.“

Toga dana od 4.30 ujutro, svakog sata i pol, bile su mise i uz njih ispovijed, cijelog prijepodneva. Popodne je doc. dr. sc. Grgo Grbešić uz prigodnu riječ vodio blagoslov djece, a slavlje je završilo večernjim misnim slavljem.