Pozdravljajući nazočne svećenike, sestre redovnice, aspirante za svećeništvo iz požeškog Kolegija i druge sudionike slavlja, biskup je kazao kako se nalazimo na mjestu gdje sv. Vinko dugi niz godina govori na svoj nebeski, proslavljeni način. Izrazio je radost što ga danas možemo slaviti sa sestrama milosrdnicama u njihovoj požeškoj samostanskoj kapeli.

Čestitao im je svetkovinu njihova svetog utemeljitelja, rekavši da njihovo služenje, sve njihove patnje i trpljenje, njihove radosti i nade po njegovu zagovoru povjerava Isusovoj ljubavi s križa, koju obnavljamo u svakoj svetoj misi. Pozvao ih je da mole za duhovna zvanja, napose za nazočne požeške Kolegijaše, aspirante za svećeništvo, da Gospodin i u naše doba podigne u svojoj Crkvi onakve evanđeoske služitelje kakav je bio sv. Vinko.

Upitavši u homiliji sudionike slavlja je li ih pogodila naviještena Božja riječ, biskup Škvorčević je ustvrdio da i danas postoji određena drama jednaka onoj u doba sv. Vinka u 16. i 17. stoljeću. Naime, mi slažemo neka naša ljudska načela po kojima se ponašamo u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Međutim, u naviještenom evanđelju o blaženstvima i u ostalim svetim čitanjima, ona su poslagana drugačije, onako kako Bog gleda na naš život i očekuje da se po njima ravnamo. Biskup je podsjetio sudionike slavlja kako je čuveni pruski kancelar Otto von Bismarck jednom prigodom rekao da mu Isusova blaženstva nisu potrebna jer se s njime ne može voditi rat.

No, istaknuo je biskup, nije mali broj onih koji su tijekom povijesti Isusov govor o blaženstvima usvojili za program vlastitog života, zbog toga što je to Božji moćni, dugotrajni i vječni program, za razliku od svih naših ljudskih nemoćnih, kratkotrajnih i prolaznih načela. Jedan od takvih je i sv. Vinko Paulski, koji nije uspoređivao blaženstva s onime što ljudi rade, nego ono što ljudi rade usporedio je s Božjom riječi, i donio zaključak da nije smisleno usklađivati svoj život po načelima ljudskih taština i sebičnosti, nego po Isusovim božanskim načelima, ustvrdio je biskup. Izabrao je Isusa Krista za svoj životni argument, za polazište, smisao i cilj svog postojanja, upravo onako kako sv. Pavao veli u drugom čitanju, kad kršćanima u Korintu tumači da se on ne rukovodi ljudskim načinom u naviještanju evanđelja, koje nije neka uzvišena ljudska besjeda, nego je govor o Isusu Kristu Raspetom, mudrosti Božjoj.

Biskup je ustvrdio kako je u Vinkovo vrijeme možda bilo više ljudi bistrijega srca nego danas, jer su nam ga potamnile različite ideologije koje prodiru u nas na različite načine, napose digitalnim putem, te su oni u svojoj slobodi lakše razabrali kako se isplati opredijeliti jedino za ono što je Božje, o čemu nam svjedoči obnova Crkve u to doba po velikim vjerničkim likovima.

Rekao je da o takvim opredjeljenjima i odabirima govori u prvom današnjem čitanju prorok Izaija, koji je bio ne samo sudionik najvećeg poniženja svog naroda u babilonskom sužanjstvu, nego i svjedok njegova oslobođenja iz spomenutog ropstva. On naziva ljupkima noge onih navjestitelja radosne vijesti koji proglašavaju da je Bog zahvatio u tijek ljudske povijesti, kako bi svome narodu podario oslobođenje, mir, sreću i spasenje, ustvrdio je biskup. Rekao je kako je prvenstveni razlog što su Židovi dospjeli u babilonsko sužanjstvo njihova nevjernost Bogu saveza. Izgubivši Boga, izgubili su temelj svog postojanja. No, to iskustvo bilo je svojevrsni gorki lijek i bolna ali učinkovita operacija, jer ih je ono potaknulo na obraćenje, vratilo Boga i njegovu savezu, spasenju. Po proroku radosna vijest je to što Bog ponovno kraljuje usred svoga naroda po obraćenju pojedinaca i čitave zajednice sa svog grješnog puta, obnovi grijehom narušena saveza s Bogom opredjeljenju da živi u prijateljstvu s njime i sa svojim bližnjima, ustvrdio je biskup. Konačno pak pomirenje čovjeka s Bogom ostvario je utjelovljeni Božji Sin, Gospodin naš Isus Krist vazmenim otajstvom svoje muke, smrti i uskrsnuća. On je Emanuel, Bog s nama, još više Bog među nama, i Bog u nama, kako veli sv. Ivan evanđelist. Zato nema veće radosne vijesti od istine da se vječni Božji Sin utjelovio i postao čovjekom do te mjere da je s nama ljudima dijelio naše siromaštvo, našu nemoć i konačno našu smrtnost, kad je iz ljubavi za nas na križu položio sebe do kraja, do u smrt da bismo i mi s njime bili pobjednici.

Ustvrdivši kako je sv. Vinko želio biti Božji na Isusov način, opredijelivši se za služenje njegovoj najsiromašnijoj braći i sestrama u sasvim konkretnim okolnostima svoga doba. Rođen je 1581. godine, na koncu 16. st. obilježenog velikim i značajnim kulturološkim kretanjima kao što su bili humanizam i renesansa, vjerskim reformatorskim nastojanjima od kojih su neka završila podjelom Crkve, zatim katoličkom obnovom nakon Tridentskog sabora, nastankom novih redova u crkvi, kao što su isusovci i njihov utemeljitelj sv. Ignacije Loyolski, među ostalim i zaštitnica naše Katedrale sv. Terezija Avilska. Vinkova domovina Francuska će dvjesto godina kasnije upravo iz želje za nekim promjenama i reformama završiti u krvavoj revoluciji. Možemo reći da je u vremenu raznih revolucija, Vinkova revolucija bila opredjeljenje za siromašnog Krista na temelju Isusova prvog blaženstva: „Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko“, ustvrdio je biskup.

Pojasnio je kako je ovaj dodatak „duhom“ važan za ispravno razumijevanje evanđeoskog siromaštva. Naime, socijalno siromaštvo kao lišenost materijalnih dobara nije samo po sebi razlog za blaženstvo. Znamo iz iskustva da može netko biti materijalno siromašan i proklinjati to stanje, biti zavidan onima koji su bogati, svjedočeći time da je zapravo nesretan što nije bogat, te se svrstava na njihovu stranu. U Isusovu smislu siromah duhom je onaj tko dragovoljno prihvaća siromaštvo kao svjedočenje da on sam svojim snagama i sposobnostima ne može uzrasti do one razine do koje je uzrastao Isus Krist, materijalno krajnje siromašan, ali najbogatiji moću ljubavi kojom je položio sebe za nas i oslobodio nas zarobljenosti zlom i smrću.

U tom duhu evanđeoskog siromaštva Vinko je 1600. godine postao svećenik, i punih šezdeset godina živio i djelovao za druge kao svećenik sve do svoje smrti 1660., kazao je biskup. Naravno, da se njegovo opredjeljenje za siromahe u prvom redu odnosilo na ljude pogođene materijalnom bijedom i oskudicom, ali siromaha ima i na mnogim drugim životnim razinama. Tako, primjerice, možemo reći da je siromah onaj koji nema mogućnost steći odgovarajući odgoj i obrazovanje, koji je isključen iz sudjelovanja na dobrima zemlje i ljudskog rada te se nalazi na rubu društva, ustvrdio je biskup. Još je rekao da je siromah duhom čovjek koji nije samodostatan, nego je otvoren za obdarenost od drugih, ne samo materijalno, nego njihovom prisutnošću, dobrotom i plemenitošću, njihovim vremenom i srcem. Takvo treba biti naviještanje radosne vijesti siromasima, kako je svoju službu naznačio Gospodin Isus kad je tumačio proroka Izaiju u nazaretskoj sinagogi. Nerijetko je lagano drugome dati nešto materijalno da ga se riješimo, mnogo je teže, ali uzajamno obogaćujuće, prihvatiti bližnjega, voljeti ga i nositi svaki dan teret jedan drugoga, kako nas potiče Apostol.

Napomenuvši kako Vinkovo opredjeljenje za siromahe nije ostalo na deklarativnoj razini, nego se on sam svrstao među njih i postao njihov pomagač, ustanovivši u tu svrhu najprije mušku redovničku zajednicu, a potom u suradnji sa sv. Lujzom de Marillac i žensku redovničku zajednicu, milosrdnice. Opredijeliti se za osam Isusovih načela, za njegova blaženstva, šansa su i nama danas u Hrvatskoj, ustvrdio je biskup. Kad bi nas bilo više poput sv. Vinka i tolikih drugih koji su živjeli po Isusovu modelu ljubavi, naša hrvatska zemlja bila bi drugačija i bolja, u njoj svjetlije, radosnije i božanskije. Pozvao je sudionike slavlje neka mole sv. Vinka da im pomogne kako bi među nama bilo više čvrstih opredjeljenja za evanđeoske vrijednosti, uvjeravajući ih da će se, ako to budu činili s nadahnućem i uz pomoć Božju postajati veliki ljudi. Pozvao je Kolegijaše da požele biti takvi, podsjetivši ih da to mogu samo s Bogom, kao što je to uspio sv. Vinko i toliki drugi. Sve sudionike slavlja pozvao je da zajedno sa sv. Vinkom mole da u Hrvatskoj bude sve više takvih sretnih i blagoslovljenih ljudi.

Na svršetku misnog slavlja biskup je sestrama milosrdnicama na čelu s njihovom poglavaricom s. Slavkom zahvalio što njeguju evanđeoski duh sv. Vinka u svom samostani i središtu Požeške biskupije, i taj duh očituju bilo kao vjeroučiteljice, kao učiteljice u Gimnaziji, kao poslužiteljice u sakristiji požeške Katedrale, bilo kao sestre koje svakodnevno u samostanu prikazuju svoje žrtve i trpljenja. Zamolio je Gospodina da blagoslovi njihovo poslanje i služenje. Zahvalio je i svima onima koji su ljudskim i duhovnim prijateljstvom povezani sa sestrama milosrdnicama, napose djelatnicima Opće županijske bolnice, naglasivši kako ta njihova povezanost ima ne samo određenu povijesnu snagu, nego još više duhovnu koju valja čuvati i očitovati. Zahvalio je za sudjelovanje i Kolegijašima, poručivši im da, dok se u svom odgojno-obrazovnom procesu trude stjecati znanja i vještine, istovremeno njeguju svoju dušu i srce u snazi Isusove ljubavi s križa. Osobitu pak zahvalnost izrekao je svećenicima Marijanu Paveliću i Robertu Kupčaku, koji se izmjenjuju u svakodnevnom predvođenju samostanskih misnih slavlja.