Nakon nedavnoga oproštaja od fra Oktavijana, i danas se sjedinjujemo s Vama i svom subraćom, članovima Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, dok se nošeni vjerom i zahvalnošću opraštate od dragoga fra Branimira Koseca. Svećenički i redovnički život vodio ga je do mnogih krajeva naše domovine i brojnih vjerničkih zajednica u kojima je svojom službom, postojano prinoseći i žar svoje osobne pobožnosti i predanosti, svjedočio i vršio službu Krista – Svećenika, Sluge i Pastira u krilu Crkve i svoje drage franjevačke zajednice.

Kako da ne izdvojimo ono izvanredno zahtjevno razdoblje njegove službe vukovarskoga gvardijana i župnika (1990. – 1999.), upravo u razdoblju tragičnih događaja i stradanja u Domovinskom ratu! Kad je trebao i sasvim osobno ponijeti težak križ. Doživjeti razaranje svoje zemlje, grada i samostana te sa svom silinom, „u prvome licu“, iskusiti životnu ugroženost pod prijetnjom oružja i višemjesečnog granatiranja, sve do iskustva zarobljavanja i logora – istinskoga mučeničkog puta, preko Srijemske Mitrovice,  Aleksinca, sve do Niša. Zasigurno su ga duboko pogodila ta teška stradanja. I na fra Branimira mislimo dok u ovim poslijeratnim godinama izričemo molitvu: „Bože, zahvaljujemo ti za milost kršćanskog svjedočenja u našem narodu – za brojna junačka srca pastirâ i vjernikâ laika u kojima nije prevladala mržnja, već je, unatoč kušnjama, u njima pobjeđivala utjeha vjere i snaga tvoje ljubavi“. Stoga, kad god nas mudri starozavjetni Sirah bude pozivao: „Opjevajmo slavne muževe, pretke naše po njihovim pokoljenjima!“ (usp. Sir 44, 1), toj slavnoj baštini, s čvrstim utemeljenjem i ponosom, uvijek ćemo moći pribrojiti i fra Branimirovo svjedočanstvo.

Primite uime Đakovačko-osječke nadbiskupije, svećenika, redovnika i redovnica i vjernika laika izraze naše iskrene sućuti i zajedništava u molitvi, u kojoj pokojnoga fra Branimira izručujemo milosnoj snazi Kristova uskrsnuća i neprolaznoj radosti vječnoga života. Pozdrav i blagoslov u Gospodinu!