„Obratite se i vjerujte Evanđelju“^[1]: čini nam se da ove Gospodinove riječi moramo ponoviti i danas kada, završetkom Drugoga vatikanskog sabora, Crkva nastavlja svoj put snažnijim koracima. Zapravo, među ozbiljnim i hitnim problemima koji se javljaju u našoj pastoralnoj brizi, čini nam se potrebnim podsjetiti naše sinove – i sve vjernike našega vremena – na značenje i važnost božanskog učenja o pokori. Na to nas potiče potpunija i dublja vizija naravi Crkve i njezinog odnosa sa svijetom, koju nam je nedavno ponudio ekumenski Koncil.

Zapravo, tijekom razdoblja Koncila, Crkva je, nastojeći dublje promišljati o vlastitom otajstvu, preispitala vlastitu narav u svim njezinim dimenzijama te je proučavala ljudske i božanske, vidljive i nevidljive, vremenite i vječne elemente. Produbljujući prije svega vezu koja Crkvu sjedinjuje s Kristom i njegovim spasenjskim djelovanjem, Koncil je jasnije naglasio kako su svi njezini članovi pozvani sudjelovati u Kristovu djelu, a time i u podnošenju muke za grijehe;^[2] također stekla se i jasnija svijest da je Crkva, iako po božanskom pozivu sveta i bez mane,^[3] grešna po svojim članovima i kao takva u stalnoj potrebi za obraćenjem i obnovom^[4] koja se ne provodi samo iznutra i pojedinačno, već i izvana i zajedničarski;^[5] konačno, Crkva je pažljivije razmotrila i svoju ulogu i poslanje u suvremenom svijetu,^[6] odnosno ukazala je ljudima kako na ispravan način koristiti zemaljska dobra i surađivati ​​u posvećenju svijeta, istovremeno potičući svoje sinove na onu spasonosnu uzdržljivost koja ih štiti od opasnosti navezivanja na ovozemaljske stvari na njihovom hodočašću prema nebeskoj domovini.^[7]

Stoga, iz tih razloga danas želimo našim sinovima ponoviti riječi koje je Petar izgovorio u svom prvom govoru nakon Pedesetnice: „Obratite se… da vam se oproste grijesi…“^[8] te zajedno želimo još jednom Pavlov poziv poganima iz Listre ponoviti svim narodima na zemlji: „Obratite se k Bogu živomu!“^[9]

I

 Crkva, koja je tijekom razdoblja Koncila s većom pozornošću ispitivala svoje odnose ne samo s odvojenom braćom, već i s nekršćanskim religijama, s radošću je primijetila kako se gotovo svugdje i u svako doba pokori daje velika važnost budući da je usko povezana s dubokim vjerskim osjećajem koji prožima živote većine drevnih naroda, ali i s naprednijim izrazima velikih religija povezanih s napretkom kulture.^[10]

Vjerski, osobni čin čiji je cilj ljubav

U Starom zavjetu vjerski osjećaj pokore otkriva se s još većim bogatstvom. Iako joj čovjek većinom pribjegava nakon grijeha kako bi ublažio božanski gnjev^[11], ili prigodom ozbiljnih nedaća^[12], ili u neposrednoj opasnosti,^[13] ili u svakom drugom slučaju kako bi se nešto dobilo od Gospodina^[14], ipak možemo primijetiti kako vanjsko pokorničko djelo prati unutarnji stav „obraćenja“, odnosno osude i odvojenosti od grijeha i težnje prema Bogu.^[15] Odričemo se hrane i svojih dobara – post općenito prati ne samo molitva, već i milostinja^[16] – i nakon što je grijeh oprošten, čak i neovisno o molitvi za milost. Čovjek posti ili se oblači u kostrijet kako bi se „očistio od grijeha“,^[17] ponizio se pred Bogom,^[18] obratio svoje lice prema Gospodinu,^[19] da bi se uronio u molitvu,^[20] da bi bolje razumio božanske stvari, da se pripremio za susret s Bogom.^[21] Dakle, pokora je već u Starom zavjetu vjerski, osobni čin, kojem je krajnji cilj ljubav i prepuštanje Gospodinu: postiti za Boga, a ne za sebe.^[22]

To također mora ostati u raznim pokorničkim obredima koji su potvrđeni zakonom. Kad se to ne ostvari, Gospodin izražava žaljenje svom narodu: „Ne pòstite više kao danas, i čut će vam se glas u visini!“^[23] „Razderite srca, a ne halje svoje…“^[24]

U Starom zavjetu ne manjka društvenog aspekta pokore: pokorničke liturgije Starog zavjeta nisu samo zajednička svijest o grijehu, već predstavljaju i uvjet za pripadnost Božjem narodu.^[25]

Također možemo utvrditi kako je pokora, čak i prije Krista, bila predstavljena kao sredstvo i znak savršenstva i svetosti: Judita,^[26] Danijel,^[27] proročica Ana i mnoge druge odabrane duše, „noću i danju služili su Bogu postovima i molitvama“,^[28] u radosti i veselju^[29].

Konačno, među pravednicima Staroga zavjeta nalazimo i one koji su se nudili osobnom pokorom zadovoljiti grijehe zajednice: to je činio Mojsije kad je četrdeset dana postio kako bi umirio Gospodina zbog grijeha nevjernog naroda;^[30] a prije svega predstavljen nam je lik „Gospodinovog sluge“, koji je „naše boli na se uzeo“ i na kojeg je Gospodin „svalio bezakonje nas sviju“.^[31]

Unutarnja i cjelokupna promjena čovjeka

Međutim, sve je to bila tek sjena budućih događaja.^[32] Pokora, zahtjev unutarnjeg života potvrđen vjerskim iskustvom čovječanstva i predmet određenog propisa božanske objave, poprima nove, beskrajno šire i dublje dimenzije u Kristu i u Crkvi.

Krist, koji je tijekom života uvijek činio ono što je učio, prije nego li je započeo javno djelovanje, proveo je četrdeset dana i četrdeset noći u molitvi i postu te svoje poslanje započinje radosnom viješću: „Približilo se kraljevstvo Božje“, kojoj dodaje i zapovijed: „Obratite se i vjerujte evanđelju“.^[33]

Na izvjestan način te riječi čine sažetak čitavog kršćanskog života. Kraljevstvu Božjem najavljenom od Krista može se pristupiti samo kroz „metánoiu“, to jest kroz unutarnju i cjelovitu promjenu i obnovu cijelog čovjeka – svih njegovih osjećaja, prosuđivanja i sklonosti – koja se u njemu odvija u svjetlu Božje svetosti i ljubavi, koja nam se u Sinu očitovala i u potpunosti objavila.^[34]

Sinovljev poziv na „metánoiu“ postaje utoliko neizbježan jer on ne samo da ga propovijeda, već i sam daje primjer. Uistinu, Krist je vrhovni uzor onima koji čine pokoru: želio je trpjeti ne zbog svojih grijeha, već tuđih.^[35]

Sudjelovanje u Kristovim patnjama

U Kristovoj prisutnosti, čovjek je obasjan novom svjetlošću i prema tome prepoznaje Božju svetost i težinu grijeha;^[36] Kristovom riječju prenosi mu se poruka koja ga poziva na obraćenje i daje mu oproštenje grijeha, a te darove u potpunosti postiže krštenjem. Tako ga ovaj sakrament suobličuje Gospodinovoj muci, smrti i uskrsnuću^[37] te se tako cijeli budući život krštenika stavlja pod pečat ovog otajstva.

Stoga, slijedeći božanskog Učitelja, svaki kršćanin mora se odreći sebe, uzeti svoj križ, sudjelovati u Kristovim patnjama; tako preobražen na sliku Kristove smrti, sposoban je postići i slavu njegova uskrsnuća.^[38] Nadalje, slijedeći Učitelja, on više ne može živjeti sebi,^[39] već mora živjeti za onoga koji ga je ljubio i dao se za njega,^[40] a morat će živjeti i za svoju braću, dopunjujući „u svom tijelu što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“.^[41]

Nadalje, budući da je Crkva usko povezana s Kristom, pokora pojedinog kršćanina također ima svoj vlastiti i prisan odnos s cijelom crkvenom zajednicom. Zapravo, kršćanin ne samo da u krilu Crkve prima krštenje kao temeljni dar „metanoje“, već se taj dar obnavlja i jača u onim članovima Kristova tijela koji su pali u grijeh sakramentom pokore. „Onima koji pristupe sakramentu pokore, Božje milosrđe udjeljuje oproštenje Bogu nanesenih uvreda; te se oni ujedno pomiruju s Crkvom koju su griješeći ranili, a koja se ljubavlju, primjerom i molitvom trudi oko njihova obraćenja“.^[42] Konačno, upravo u Crkvi mala djela pokore koja se nameću u sakramentu, postaju oblikom posebnog načina sudjelovanja u beskonačnom Kristovom pomirenju, kako bi pridružio istoj sakramentalnoj zadovoljštini svaku drugu radnju, svaku bol i patnju.^[43]

Stoga zadaća nošenja Gospodinove smrti u svom tijelu i duši^[44] utječe na čitav život krštenika u svakom trenutku i u svakom pogledu.

II

Izuzetno nutarnji i vjerski karakter pokore te divljenja vrijedni novi aspekti koje poprima u Kristu i Crkvi, ne isključuju niti na bilo koji način umanjuju vanjsku praksu ove vrline, već na poseban način podsjećaju na njezinu nužnost.^[45] Tako ona potiče Crkvu, uvijek pažljivu na znakove vremena, da osim uzdržljivosti i posta, traži nove, prikladnije izraze pokore kako bi se lakše shvatio njezin cilj u skladu s posebnostima različitih dobi.

Istinska pokora je tjelesna askeza

Međutim, istinsku se pokoru ni u jednom trenutku ne može odvojiti ni od tjelesne askeze: doista, kako često podsjeća Sveto pismo,^[46] cijelo naše biće, duša i tijelo, sva priroda, pa čak i životinje bez nekog razloga, mora aktivno sudjelovati u ovom vjerskom činu kojim stvorenje prepoznaje božansku svetost i veličanstvo.

Nužnost mrtvljenja tijela jasno se očituje ako se uzme u obzir krhkost naše naravi po kojoj, nakon Adamova grijeha, tijelo i duh imaju međusobno protivne želje.^[47] Ova vježba mrtvljenja tijela, daleko od bilo kojeg oblika stoicizma, ne podrazumijeva osudu tijela, kojeg je preuzeo i Sin Božji;^[48] doista, mrtvljenje ima za cilj „oslobođenje“^[49] čovjeka, koji se često, zbog požude, osjeća kao zarobljenim^[50] vlastitim osjetilima; „tjelesnim postom“ čovjek dobiva snagu^[51] i „rana koja je neumjerenošću nanesena naravi našeg dostojanstva, liječi se lijekom spasonosne uzdržljivosti“.^[52]

Ipak, u Novom zavjetu i u povijesti Crkve – iako je dužnost vršenja pokore motivirana prije svega sudjelovanjem u Kristovim patnjama – nužnost askeze koja kažnjava tijelo i dovodi ga u pokornost, posebno je potvrđena na primjeru upornosti samoga Krista.^[53]

Kao što je to činio i božanski Učitelj protiv formalizma i farizejizma, opasnosti koja se stalno ponavlja, tako su i apostoli, oci, vrhovni svećenici otvoreno osuđivali svaki oblik pokore koja je isključivo vanjska. Nutarnji odnos u pokori između vanjskog čina i unutarnjeg obraćenja, molitve i djela milosrđa, osobito je potvrđen i razvijan u liturgijskim tekstovima te kod pisaca u svim vremenima.^[54]

III

Dobrovoljno vršenje vanjskih čina

Stoga Crkva, potvrđujući primat vjerskih i nadnaravnih vrijednosti pokore – koje su danas u stanju vratiti svijetu osjećaj Božje prisutnosti i njegove suverenosti nad čovjekom, te osjećaj za Krista i njegovo spasenje^[55] – poziva sve da unutarnje obraćenje duha prate dobrovoljnim vršenjem vanjskih čina pokore:

a) Inzistira prije svega da se vrlina pokore provodi u ustrajnosti u vjernosti dužnostima svoga stanja, u prihvaćanju poteškoća koje proizlaze iz nečijeg rada i ljudskog suživota, u strpljivom podnošenju iskušenja ovozemaljskog života i duboke nesigurnosti koja ga prožima.^[56]

b) Članovi Crkve pritiješnjeni slabošću, bolešću, siromaštvom, nesrećom ili oni koji trpe progonstvo zbog pravednosti, pozvani su ujediniti svoje boli s Kristovom patnjom, kako bi mogli ne samo još intenzivnije udovoljavati zapovijedima pokore, već i da za braću zadobiju život milosti, a za sebe blaženstvo koje obećava Evanđelje onima koji pate.^[57]

c) Svećenici, koji su sličniji Kristu zbog svog svetog karaktera, i oni koji ispovijedaju evanđeoske savjete kako bi izbliza slijedili Gospodinovo „ispaštanje“ i tako lakše i učinkovitije težili ka savršenstvu ljubavi, moraju zadovoljiti savršenije načine dužnosti samoodricanja.^[58]

Međutim, Crkva poziva sve kršćane bez razlike da na božanski propis pokore odgovore nekim dobrovoljnim činom, osim odricanja koje nameće teret svakodnevnog života.^[59]

Stoga, kako bi podsjetila i potaknula sve vjernike da poštuju božanski propis pokore, Apostolska Stolica namjerava preurediti pokorničku disciplinu na načine koji su prikladniji našem vremenu.

Međutim, odgovornost je biskupâ – okupljenima u biskupske konferencije – da uspostave norme koje, prema svojoj pastoralnoj brizi i razboritosti, zbog svog izravnog poznavanja lokalnih prilika, smatraju prikladnijima i učinkovitijima. Stoga se utvrđuje sljedeće:

Sveta Majka Crkva u prvom redu, iako je uvijek na poseban način štitila uzdržljivost od mesa i post, ipak u tradicionalnoj trijadi „molitva – post – milosrđe“ želi naznačiti temeljne načine poštivanja božanskog propisa pokore. Tijekom svih stoljeća ta sredstva bila su ista; ali u naše vrijeme postoje posebni razlozi zbog kojih je, prema potrebama različitih mjesta, potrebno usaditi neki poseban oblik pokore u odnosu na druge.^[60] Stoga, tamo gdje su veća ekonomska dobra, utoliko će se više morati dati svjedočanstvo askeze tako da sinovi Crkve ne budu uključeni u duh „svijeta“^[61] također, morat će se dati  i svjedočanstvo ljubavi prema braći koja pate zbog siromaštva i gladi, bez obzira na narodnost ili kontinent.^[62]  S druge strane, u zemljama u kojima je životni standard niži, to će biti ugodnije Bogu Ocu i korisnije za članove Kristova Tijela ako kršćani – iako svatko na svoj način želi promovirati bolju socijalnu pravdu – svoju patnju u molitvi prikažu Gospodinu u prisnom sjedinjenju s Kristovim križem.

Iz tog razloga, Crkva, čuvajući običaj – tamo gdje se to može na odgovarajući način održavati – (koji se tijekom stoljeća obdržavao prema kanonskim normama) vršenja pokore uzdržavanjem od mesa i postom, namjerava svoje odredbe provoditi i kroz druge oblike vršenja pokore, gdje biskupske konferencije smatraju prikladnim da uzdržavanje od mesa i posta zamijene molitvom i činjenjem djela ljubavi.

Neki dan i pokornička vremena

Stoga, kako bi se svi vjernici ujedinili u zajedničkom slavlju pokore, Apostolska Stolica namjerava odrediti neke dane i pokornička vremena^[63] koji su odabrani između onih koji su tijekom liturgijske godine najbliži vazmenom Kristovom otajstvu^[64] ili su potrebni zbog posebnih potreba crkvene zajednice.^[65] Stoga se određuje i utvrđuje sljedeće:

I. § 1. Po božanskom zakonu svi su vjernici dužni činiti pokoru.

§ 2 Propisi crkvenog zakona u vezi s pokorom potpuno su preuređeni prema sljedećim normama.

II. § 1. Vrijeme korizme zadržava svoj pokornički karakter. Dani pokore, koji se obvezno poštuju u cijeloj Crkvi, su svi petci u godini i Pepelnica ili prvi dan Velike korizme, s obzirom na obred; njihovo bitno poštivanje ozbiljno obvezuje.

§ 2. Ne dovodeći u pitanje sposobnosti spomenute u br. VI i VIII, u pogledu načina poštivanja zapovijedi pokore ovih dana, nemrs će se obdržavati ​​svakog petka koji ne pada na zapovijedane blagdane, dok će se nemrs i post obdržavati ​​na Pepelnicu, ili – prema raznolikosti obreda – prvog dana Velike korizme i u Petak muke i smrti Isusa Krista.

III. § 1. Propis nemrsa zabranjuje konzumiranje mesa, ali ne i upotrebu jaja, mliječnih proizvoda i bilo kakvih začina, uključujući životinjsku mast.

§ 2. Zakon o postu dopušta samo jedan obrok tijekom dana, ali ne zabranjuje uzimanje hrane ujutro i navečer, poštujući, u količini i kvaliteti, odobrene mjesne običaje.

IV. Oni koji su navršili četrnaest godina vezani su zakonom nemrsa; zakonom posta, s druge strane, svi su vjernici vezani od dvadeset jedne godine do svoje šezdesete godine. Što se tiče osoba niže dobi, pastiri duša i roditelji moraju posebno paziti kako bi ih odgojili u pravom pokorničkom smislu.

V. Ukidaju se sve posebne i opće povlastice; na temelju ovih normi ništa se ne mijenja u pogledu moralnosti ili zavjeta bilo koje fizičke osobe, niti u pogledu konstitucija i pravila bilo koje redovničke zajednice ili potvrđenih instituta.

VI. § 1. Prema koncilskom dekretu Christus Dominus o pastirskoj službi biskupa, broj 38, 4 odgovornost biskupske konferencije je:

a) prenijeti dane pokore, iz opravdanih razloga, uvijek uzimajući u obzir korizmeno vrijeme;

b) zamijeniti nemrs i post u cijelosti ili djelomično drugim oblicima pokore, posebno djelima milosrđa i pobožnostima.

§ 2. S obzirom na odluke, biskupske konferencije o tome moraju obavijestiti Apostolsku Stolicu.

VII. Dok i dalje ostaju nepromjenjive mogućnosti pojedinih biskupa da sukladno s dekretom Cristus Dominus br. 8 daju oprost, župnici također iz opravdanih razloga i u skladu s propisima ordinarija mogu pojedinim vjernicima, kao i pojedinim obiteljima, podijeliti oprost ili zamijeniti nemrs i post s drugim pobožnim praksama. Poglavar redovničke zajednice ili svećeničke ustanove uživa isto kod onih koji su mu podložni.

VIII. U istočnim obredima pravo je patrijarha, zajedno sa sinodom ili vrhovnom vlašću svakog obreda, zajedno s vijećem hijerarha, odrediti dane posta i nemrsa u skladu s koncilskim Dekretom  o istočnim obredima De Ecclesiis orientalibus catholicis, br. 21.

IX. § 1. Žarko želimo da biskupi i svi dušobrižnici, uz češće slavlje sakramenta pokore, revno promiču, osobito tijekom korizme, i izvanredna djela pokore u svrhu ispaštanja i poticanja.

§ 2. Svim se vjernicima toplo preporuča da u svojim dušama čvrsto ukorijene istinski pokornički kršćanski duh, da ih potiče na djela milosrđa i pokore.

X. § 1. Ovi propisi, koji se iznimno objavljuju u L’Osservatore Romano, stupit će na snagu na Pepelnicu ove godine, odnosno 23. tekućeg mjeseca.

§ 2. Tamo gdje su do sada bile na snazi ​​bilo kakve posebne povlastice te opći i posebni oprosti, njima je dopušteno da tamo imaju vacatio legis šest mjeseci; od dana donošenja.

Želimo da se ove norme i propisi uspostave za sadašnjost i budućnost uspostave i da vrijede bez obzira na apostolske konstitucije i propise koje su dali naši prethodnici, čak ako bi u njima bilo što suprotno.

Dano u Rimu kod sv. Petra, 17. veljače 1966., treće godine našega pontifikata.

PAVAO VI.

^[1] Mk 1, 15.

^[2] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 5; 8; usp. Drugi vatikanski koncil, Dekret o poslanju laika Apostolicam actuositatem, br. 1.

^[3] Ef 5, 27.

^[4] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 8; Drugi vatikanski koncil, Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, br. 4; 7; 8.

^[5] Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 110.

^[6] Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 40;

^[7] Usp. 1 Kor 7, 31; Rim 12, 2; usp. Drugi vatikanski koncil, Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, br. 6; Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 8; 9; usp. Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 37; 39; 93.

^[8] Dj 2, 38

^[9] Dj 14, 15; Usp. PAVAO VI., Govor Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 4. listopada 1965.: AAS 57 (1965.), str. 885.

^[10] Usp. Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, br. 2; 3.

^[11] Usp. 1 Sam 7, 6; 1 Kr 21, 20 i 27; Jer 36, 9; Jn 3, 4-5.

^[12] Usp. 1 Sam 31, 13; 2 Sam 1, 12; 2 Sam 3, 35; Bar 1, 3-5; Jdt 20, 26.

^[13] Usp. Jdt 4, 8 i 12; Est 4, 15-16; Ps 34, 13; 2 Ljet 20, 3.

^[14] Usp.1 Sam 14, 24; 2 Sam 12, 16.22; Ezr 8, 21.22.

^[15] Na gore spomenutim mjestima jasno je prikazana unutarnja narav pokore; usp. 1 Sam 7, 3; Jer 36, 6-7; Bar 1, 17-18; Jdt, 8, 16-17; Jn 3, 8; Zah 8, 19.21.

^[16] Usp. Iz 58,6-7; Tb 12, 8-9.

^[17] Usp. Lev 16, 31.

^[18] Usp. Dn 10, 12.

^[19] Usp. Dn 9, 3.

^[20] Usp. Isto.

^[21] Izl 34, 28.

^[22] Zah 7, 5.

^[23] Iz 58, 4.

^[24] Jl 2, 13; usp. Iz 58, 5-6; Am 5; Iz 1, 13-20; Jer 14,12; Zah 7, 4-14; Tob 12, 8; Ps 50, 18-19 itd.

^[25] Usp. Lev 23, 29.

^[26] Usp. Jdt 8, 6.

^[27] Usp. Dn 10, 3.

^[28] Lk 2, 37; Sir 31, 12 i 17-19; 37, 32-34

^[29] Usp. Zah 8, 19; Mt 6, 17.

^[30] Usp. Pnz 9, 9 i 18; Izl 24, 18.

^[31] Usp. Iz 53, 4-11.

^[32] Usp. Heb 10, 1

^[33] Mk 1, 15.

^[34] Usp. Heb 1, 2; Kol 1, 19; Ef 1, 23.

^[35] Usp. Summa Theol., III, q. 15, a. 1, ad 5.

^[36] Usp. Lk 5, 8; 7, 36-50.

^[37] Usp. Rim 6, 3-11; Kol 2, 11-15; 3, 1-4.

^[38] Fil 3, 10-11; Rim 8, 17.

^[39] Usp. Rim 6, 10; 14, 8; 2 Kor 5, 15; Fil 1, 21.

^[40] Gal 2, 20; usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 7.

^[41] Kol 1, 24; usp. Drugi vatikanski koncil, Dekret o misijskom poslanju Crkve Ad gentes, br. 36; Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika Optatam totius, br. 2.

^[42] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 11; Dekret o službi i životu svećenika Presbyterorum Ordinis, br. 5; 6.

^[43] Usp. sv. Toma Akvinski, Quaestiones Quodlib., III, q. 13, a. 28.

^[44] Usp. 2 Kor 4, 10.

^[45] Dekret o službi i životu svećenika Presbyterorum Ordinis, br. 16; Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 49 i 52; Pio XII., Govor kardinalima, nadbiskupima, biskupima i mjesnim ordinarijima, okupljenima u Rimu na svečanosti proglašenja dogme o Uznesenju BDM, 2. studenoga 1950.: AAS 17 (1950.), str. 786-788; Justin, Dijalog sa Trifonom, 141, 2-3: PG 6, 797, 799; usp. 2. Klementova, 8,1-3: F. X. FUNK, Patres apostolici, ed. 2, Tübingen, 1961., str. 192-194.

^[46] Usp. Jn 3, 7-8.

^[47] Usp. Gal 5, 16-17; Rim 7, 23.

^[48] Usp. Martyrologium Romanum, Božićno bdjenje; usp. 1 Tim 4, 4-5; Fil 4, 8; Origen, Contra Celsum, 7.

^[49] Usp. Liturgija vremena korizme.

^[50] Usp. Rim 7, 23.

^[51] Usp. Rimski misal, Predslovlje korizmeno IV: „Ti tjelesnim postom suzbijaš naše zle sklonosti, uzdižeš dušu, daješ snagu i pobjedu.“

^[52] Usp. Rimski misal (Pia V.), Zborna molitva, četvrtak nakon 1. nedjelje De Passione.

^[53] Usp. A) U Novom zavjetu: 1) riječi i Kristov primjer: Mt 17, 20; 5, 29-30; 11, 21-24; 3, 4; 11, 7-11; 4, 2; Mk 1, 13; Lk 4, 1-2; 2) svjedočanstvo i učenje svetog Pavla: 1 Kor 9, 24-27; Gal 5, 16; 2 Kor 6, 5; 11, 27; 3) vremena prve Crkve: Dj 13, 3; 14, 22; itd.

1914. B) Oci: Didaché, 1, 4: Funk, I, 2; Klement Rimskim, 1 Kor7, 4-8, 5: Funk, 1, 108-110; 2 Klementova, 16, 4: Funk, II, 204; Aristida, Apologia, 15, 9: Goospeed, Göttingen 1914., 21; Eema, Pastir, Sim. 5, 1, 3-5: Funk, I, 530; Tertulijan, DePaenitentia, 9: PL 1, 1243-1244; De Ieiunio, 17: PL 2, 978; Origen, Homiliae in Lev., Hom. 10, 2: PG 12, 628; sv. Atanazije, De Virginitate, 6: PG 28, 257; 7, 8: PG 28, 260, 261; Bazilije, Hom. 2, 5: PG 31, 192; Ambrozije, De Virginibus, 3, 2, 5: PL 16, 221; De Elia et Ieiunio, 2, 2; 3, 4; 8, 22; 10, 33: PL 14, 698, 708; Jeronim, Epist. 22, 17: PL 22,404; Epist. 130, 10: PL 22, 1115; Augustin, Sermo 208: PL 38, 1045; Epist. 211, 8: PL 33, 960; Kazijan, Collationes, 21, 13, 14, 17: PL 49, 1187; Nil, De Octo Spiritibus malitiae, 1: PG 79, 1145; Diadoh Fotisenski, Capita centum de perfectione spirituali, 47: PG 65, 1182; Leon Veliki, Sermo 12, 4: PL 54, 171; Sermo, 86, 1: PL 54, 437-438; Sacramentario Leoniano, Praef. Temp. Autumni: PL 55, 112.

^[54] A) u NZ: usp. Mt 6, 16-18; 15, 11; Heb 13, 9; Pavao potiče na dobročinstvo prema onima koji su slabi u vjeri: Rim 14, 15-23. B) Oci: usp. prethodna bilješka, B.

^[55] Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 10; 41.

^[56] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 34, 36, 41; Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 4.

^[57] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 41.

^[58] Usp. Dekret o službi i životu svećenika Presbyterorum Ordinis, br. 12, 13, 16, 17; Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 41, 42; Drugi vatikanski koncil, Dekret o misijskom poslanju Crkve Ad gentes, br. 24; Drugi vatikanski koncil, Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika Optatam totius, br. 2, 8, 9; Drugi vatikanski koncil, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae Caritatis, br. 7, 12, 13, 14, 25.

^[59] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 42; Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 9, 12, 104.

^[60] Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 110.

^[61] Usp. Rim 12, 2; Mk 2, 19; Mt 9, 15; Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 37.

^[62] Usp. Rim 15, 26-27; Gal 2, 10; 2 Kor 8, 9; Dj 24, 17; Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 88.

^[63] Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 105.

^[64] Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 107; o vremenu korizme kao pripravi za slavlje pashalnog misterija, br. 109; o tjednom slavlju uskrsa, usp. ondje, br. 102 i 106; usp. Euzebije, De solemnitate paschali, 7. 12: PG 24, 701. 705; Ivan Zlatousti, In ep. 7 ad Tim., 5, 3: PG 62, 529-530.

^[65] Dj 13, 3.