Draga braćo i sestre u Bogu koji nas je izabrao sebi za baštinu!

Vaš prošlogodišnji dolazak u Zagreb i zagrebačku katedralu, prigodom jubilejske zajedničke proslave Dužijance, ostavio je u meni puno živih slika, lica i razgovora, pjesama i molitve, ljepote vaše predanosti i duboki trag koji se proteklih mjeseci iznova javljao u srcu, sa zahvalnošću Gospodinu na svjedočanstvu koje pružate, čuvajući i prenoseći dragocjenu predaju, budeći oduševljenje za budućnost.

Nošen tim iskustvom još sam se radosnije odazvao pozivu na 109. Dužijancu, koji mi je u ime svih vas, ove mjesne subotičke Crkve, uputio Vaš biskup, mons. Ivan Penzeš, komu od srca zahvaljujem. Vama, dragi oče biskupe, vama, subraćo u prezbiteratu, redovnici i redovnice, svima vama, donosim iz Zagreba molitveno zajedništvo i blagoslovne pozdrave zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Božanića.

S nestrpljenjem sam čekao ponovno zajedništvo, da bih ovdje, na izvoru, još dublje pronicao i razmatrao čudesni splet vrjednota koje su spojene u Dužijanci: vjera u Boga, prepoznavanje dostojanstva čovjeka, suradništvo sa Stvoriteljem, ljubav prema bližnjima, poštivanje stvorenoga svijeta, kultura i identitet bunjevačkih Hrvata, zahvalnost za darove, veličina koja služi, poniznost koja vidi vječnost… Sve to svake godine živite mjesecima; oko toga se na razne načine isprepliće život, to nadahnjuje, poučava, upozorava i odgaja, usmjerava, oprašta i tješi.

Božji nas je Duh okupio u ovoj riznici blaga naše vjere, u kojoj uzdižemo zahvalu Gospodinu ponajprije za plodove njegove ljubavi, za slobodu od grijeha, zla i smrti. Pritisnuti raznim kušnjama u nas se može uvući nesigurnost i tjeskoba. Ovdje ponovno susrećemo Božju riječ koja ponavlja svakomu od nas, a naročito nama kao zajednici vjernika, kao Crkvi: Ne boj se stado malo.

Braćo i sestre, došli smo u vjeri na gozbu vječnosti, zahvalni što se Bog ponizio da bi nam služio, prije svega donoseći nam svoju Riječ i hraneći nas euharistijom, hranom besmrtnosti.

Po uronjenosti u Krista i po njegovoj žrtvi dionici smo vječne slave. U obredu škropljenja vodom, u blagoslovu žita, spomenimo se svoga krštenja; pokajmo se za grijehe, s pouzdanjem u milosrđe nebeskoga Oca, da bismo čista srca prinijeli svoj dar, sjedinjeni s prinosom našega Gospodina.

Pomolimo se.

Gospodine Bože,

Stvoritelju svemogući, Oče milosrdni!

Ti nam milosnom snagom svoga Duha,

po nebeskoj rosi i plodnosti zemlje

neprestano pružaš obilje plodova:

zahvaljujemo Tvome veličanstvu

za ovogodišnju žetvu.

Po ovim si darovima,

koje primismo po Tvojoj dobroti,

ispunio nadanja i želje svojih vjernika

i učinio nas dionicima radosti svoga obilja.

Blagoslovi ovo žito X, znak tvoje brižnosti,

i krunu, znak ljudskoga truda i umijeća.

Udijeli nam da bez kraja hvalimo Tvoje milosrđe

te se u prolaznosti zemaljskoga života

tako služimo vremenitim dobrima

da uvijek tražimo dobra vječita.

Spomenom na sveto krštenje

obnovi u nama živi izvor svoje milosti;

obrani nas od svakoga zla duše i tijela

da Tebi čista srca pristupamo,

te da – poput zrnja, koje umirući donosi rod –

izgrađujemo nebesko kraljevstvo ljubeći svoje bližnje;

da gledajući krunu čeznemo za vijencem tvoje slave

i primimo nagradu vječne radosti svetih.

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen.

Homilija

Liturgijska čitanja: Mudr 18, 6-9; Ps 33, 1.12.18-20.22;

Heb 11, 1-2.8-19; Lk 12,32-48

1. Čuli smo dragocjene Isusove riječi koje otvaraju ključna životna pitanja, daju odgovor i ujedno su proročki navještaj. Dopustimo da izabrane rečenice još jedanput odjeknu u nama: Ne boj se malo stado! Gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce. Blago onima koje gospodar, kada dođe, nađe budne. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.

Gledajući nas u ovome euharistijskom ozračju, u zahvalnosti za plodove zemlje i za svemu što obuhvaća Dužijancu, usuđujem se u tim Isusovim riječima čitati najveće zaprjeke za ljudsku sreću i nedostatke u našim suvremenim društvima. No, Isus nam daje sebe i Radosnu vijest da bismo se trajno vraćali na ispravan put, onaj naime koji vodi prema ispunjenosti koja liječi bolesti naše suvremenosti.

Taj Isusov odgovor moguće je vidjeti u Dužijanci koja je sažetak: mudrosti, životnoga iskustva, ljudskih očekivanja i kulturalnih oblika, sposobnih prenositi duboki smisao.

2. Nismo li, braćo i sestre, svakoga dana suočeni s nekim strahom? Nismo li pred nekom prijetnjom koja nosi tjeskobu? Ne osjećamo li se pred tolikim događanjima, pred otajstvom zla premalenima i preslabima?

Isus je donio, Isus jest Radosna vijest. Razlog njegova utjelovljenja i trpljenja, udioništva u našoj ljudskosti; svrha njegova naviještanja jest vraćanje radosti, pohvala malenosti koja – zahvaćena Bogom – pokazuje veličinu.

Svijet trajno donosi prijetnju i strah te obescjenjuje malenost. Kršćanstvo i kultura koja iz njega proizlazi dokida strah i pokazuje snagu malenosti. To nije bespomoćnost, nego otajstvo ljubavi i rasta, nasuprot otajstva zla i zatvorenosti.

U Dužijanci, ispod veličanstvenih remek-djela, leži mudrost i snaga malenosti, snaga radosti koja provire iz svakoga dijela njezina izražaja; iz naizgled nevažnih detalja koje njeguje i primjećuje ljubav.

U susretu s time uvijek me privuče ljepota koja je izvezena na rubovima; radost koja se vidi u raznim cvjetnim motivima na širokim plohama platna, na vašemu ruvu. Ta radost je ‘šling’ koji otvaranjem malih praznina mijenja jednoličnost i u njoj dopušta vidjeti radost i maštovitost. Sve je to čovjek u ovome kraju učio i pohranio u sebi od mudrosti malena sjemena.

No, reći će netko da se radost ne može nametnuti, ujedno se pitajući: Odakle dolazi i zašto je nema više?

3. U čitanju iz Poslanice Hebrejima smo čuli: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. S toga motrišta su razumljivije današnje Isusove riječi i prispodoba.

Vjera je uvijek hod u polutami, prema onomu što se još ne vidi u potpunosti, ali vjera to nevidljivo naslućuje tolikom sigurnošću da je ta sigurnost sigurnija od svega što se vidi.

U tome je smislu sasvim jasna Isusova riječ: Gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce. U pitanju je vječnost. Nju je suvremenost zanemarila. Ako ne vjerujemo u vječnost, ako ne vjerujemo u Boga Isusa Krista, lako ćemo i vrijednošću smatrati samo ono što je vidljivo, tada će nam i srce biti prikovano samo za vidljivo, no ujedno i za prolazno. Ako vjerujemo i nadamo se vječnosti, tada sve što vidimo i što je prolazno mjerimo vječnošću. To ne znači posvema zanemariti vidljivo, ali to znači da nam srce neće biti zarobljeno prolaznim.

Istodobno, vjerovanje je i hod u svjetlu, jer je vjera – kaže Sveto pismo – „imanje, posjedovanje, temelj onoga čemu se nadamo“. Grčki izvornik na tome mjestu vjeru zove hypostasis; što latinski prevodi riječju substantia, ono što je ispod, što nosi, što je bit. Danas češće korišteni engleski jezik čuva tu riječ u izrazu: understand, under-standing – razumjeti, razumijevanje. Snažna je to riječ koja označuje nevidljivo bez kojega nema vidljivoga, ono bez čega se život ne razumije; bez čega se ljudi ne razumiju.

S pomoću vjere vidimo ono što ljudi koji ne vjeruju ne vide. A vjernici nipošto ne preziru vidljivo, jer je ono Božjem i mi iz vjere živimo ljubav prema vidljivomu i prolaznomu. Zato nije nevažno živi li se prijateljstvo iz vjere u vječnost ili ne; živi li se tako odnos među supružnicima, između roditelja i djece; živi li se tako odnos prema poslu, prema domovini, prema životnomu pozivu…

Kao što vrijedi da nam je srce tamo gdje nam je blago; tako vrijedi i da se možemo osloniti na nekoga onoliko koliko je čvrsto ono u što vjeruje. Razumljivo je da će netko komu je prolaznost najveća vrijednost moći ponuditi i prolazni oslonac, a onaj tko se oslanja i sam na Boga i vječnošću mjeri svoj život, moći će biti jamstvo – bez obzira na ljudsku slabost – da su te vrijednosti trajne.

Tomu nas uči Dužijanca koja je neodvojiva od vjere i od euharistije. Ona će pokazivati puno toga što je vidljivo; može se činiti da je težište na izvanjskome. Međutim, Dužijanca živi od vječnoga. Ona je odraz i odjek vjere u vječnost po uskrsnuću i prisutnosti Isusa Krista.

4. U tome nalazimo razlog Isusovoj završnoj rečenici: Komu je god mnogo dano, od njega će se mnogo i iskati. Nama je darovana vjera i po njoj nastojimo svoj život usmjeriti prema cilju koji za druge može izgledati ludost.

Oni koji znaju da će gospodar doći svoje snage usmjeruju prema njegovu dolasku. Ta se priprema ne događa na temelju straha da bi mogao dobiti kaznu, nego na temelju povjerenja koje je gospodar dao na odlasku i na temelju radosti iščekivanja.

Možemo se pitati: Što nama vjernicima, Crkvi, gospodar povjerava; što nam je povjerio; kakva imanja? Činit će se da toliki nemaju ništa čime bi upravljali i nad čim bi trebali strepiti; čak ni ništa što bi mogli pripremiti za Gospodinov povratak. Takvo je razmišljanje pogrješno, jer opet u obzir uzima samo vidljivo i prolazno.

Nama je po vjeri u Isusa Krista puno dano. Tako, na primjer, postoji kršćanski način poimanja: otajstva života, obitelji, stvorenoga svijeta, ekonomije, znanosti…, što nužno postaje našim odlukama i načinom ponašanja koji nailazi na nesuglasje, neodobravanje, prozivanja i izrugivanja. Koliko je samo etičkih, bioetičkih pitanja za koja u vjeri znamo što je istina. Ima puno toga u povijesnim mijenama što je teško prosuditi i za što molimo pomoć Božjega Duha istine. Istinu i sigurnost u vjeri Gospodin nam je povjerio po svome Duhu, po Crkvi, kako ne bismo bili prepušteni samima sebi, nego se mogli obratiti Bogu.

U svemu tome glavnim pitanjem ostaje što ćemo staviti u središte: Boga, čovjeka, stvari. Ako u središte ne stavimo Boga i vječnost; ako smo ugušili nadu u sebi ili za njom ne čeznemo, svoje ćemo snage uložiti u nešto što nije vrijedno truda.

Abraham je u vjeri prinio svoga sina Izaka, da bi svjedočio da niti najveća zemaljska navezanost nema vrijednost jednaku Bogu. Na takva očitovanja vjere iz Staroga zavjeta Bog nam daruje svoga Sina, da bi on nama objavio da nam daruje sebe; da nam nema što više darovati. To je uporište, substantia našega življenja; ne naša zasluga, nego Božja ljubav.

5. Odatle i Isusov poticaj i poziv na davanje milostinje, na nenavezanost koja vidi i brine se za druge. Time se propadljivo miče iz središta života, a na to mjesto dolaze bližnji, braća i sestre. Tako samo po vjeri i milosrđe može biti prihvaćeno srcem, ne po nalogu, ne ideološki, jer se nešto mora, nego zbog toga jer se uz to pristaje slobodno. Kršćanstvo u središtu ima Božji dar i živi darovanost.

Toliko smo se puta u životu uvjerili da nikakva obveza, nikakva prisila ne mijenja ljude i svijet, jer ne dopiru do srca, jer ne mijenjaju iznutra. Onaj pak tko sudjeluje u euharistiji nužno se mijenja. Glasoviti psiholog C. G. Jung rekao je: „Euharistija te mijenja, ako to i ne želiš.“ Sudjelujući u euharistiji, mi se mijenjamo.

Dar vjere, povezan s nadom i ljubavlju, sa sobom nosi i vrijednost iščekivanja. U sadašnjoj kulturi, u kojoj se svim silama skraćuju vremena, u naraštajima ljudi koji su odgajani na sloganu: sve i odmah; u kulturi koje smo dionici i koja ima odražaja i u Crkvi; kada se sve čini dostupnim bez čekanja (ili se k tomu teži), pomalo neprimjereno zvuči pohvala čekanju, koja se provlači kroz današnju Božju riječ:

Izabrani narod je iščekivao spasenje, shvaćeno kao oslobađanje iz ropstva; duša psalmista čeka i nada se Gospodinu; sluge iz prispodobe čekaju povratak gospodara.

U svakome slučaju, čovjek koji vjeruje i koji se nada ima cilj svoga čekanja. Radi se o pogledima uprtima prema obzoru, premda nije poznato točno vrijeme ispunjenja čekanja, jer Isus prije svoga uzašašća Ocu apostolima kaže: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.” (Dj 1, 7-8)

6. Dakle, naše je čekati. Dužijanca u sebi ima ugrađeno čekanje. Ali, čekanje stvara napetost i muku na koju smo danas sve manje spremni. Osobito u velikim gradovima, u ubrzavanju poslova ostaje dojam da su sekunde važne, izazivajući nervozu i nemir, a Božja nas priroda uči drukčijemu stavu: za rast biljke, za vidljivost plodova potrebno je vrijeme; izjednačili smo dan i noć, ali smo izgubili nužnost izmjene susreta sa suncem i mjesecom, s vjetrom i kišom, nicanjem trave i opadanjem lišća; sada se i rađanje i rast djeteta želi ubrzati, ali smo izgubili ljepotu divljenja do te mjere, da i sama djeca djeluju suviše i smetaju.

Naš je Gospodin u stvoreni svijet upisao čekanje kao važnu sastavnicu života koja se ne dopušta odstraniti. Uzalud se suvremenom tehnologijom želi ostaviti drukčiji dojam. Taj dojam kao krajnji učinak može imati samo nemir i razdražljivost na svim razinama, a ostaje istina da vrijeme traži vrijeme! Pa tako i strpljenje, a i u samoj je riječi sadržano i trpljenje. Budući da iščekivanje rađa i trpljenje, nastoji ga se ukloniti, a Bog nam na razne načine ponavlja: Nauči čekati. Zašto? Čekanje hrani vjeru i nadu, ali to je ponajprije zato što ‘čekanje i čekati’ pripadaju ‘glagolima ljubavi’.

Sluga koji je čekao srcem, koji je bio ustrajan u konačnici se susreće s ljubavlju gospodara. Mogli bismo reći da je ovo Evanđelje iz vremena došašća neobično upalo u ovo ljetno doba, kada se čini da su ljudi dugo budni; pa možda baš sada možemo bolje shvatili da je kršćanska budnost budnost srca, budnost ljubavi.

Sluga, kojega Isus hvali, svojim životom svjedoči vjeru i sigurnost da će se gospodar vratiti. To je i nama danas poziv: nositi Kristovu vječnost! Isus nam i ovdje pokazuje da euharistijskim čekanjem postajemo poput slugu koje on poslužuje. Euharistija otvara vrijeme vječnosti, a naš dolazak i naša molitva pokazuje da smo Gospodinu dopustili da nas oslobodi zarobljenosti vremenom. U vazmenome bdjenju, upisujući brojeve tekuće godine na svijeću: Njegova su vremena i vjekovi. Ta radost Radosne vijesti daruje nam se u pričesti koja je predokus vječnosti i novost koja nas mijenja da budemo strpljiviji i odgovorniji i da poput Marije, Majke čekanja i ljubavi, u srcu razabiremo Božju prisutnost u trenutcima i susretima koji su nama povjereni.

7. Draga braćo i sestre, Dužijanca nas ponovno uči ‘abecedu i jezik’ koji smo zaboravili; jezik koji se najlakše uči u euharistijskome slavlju. Skupimo zato na kraju sadržaje koji imaju snagu ne samo zaliječiti suvremenost, nego ju obnoviti i dati novu snagu.

Očito treba poći od malenosti, od poniznosti koja brzo uviđa što nas nadilazi, da ne budemo oholi; s pomoću nje brzo uočavamo prolaznost i istinu da nas ništa prolazno ne može ispuniti te da u nama živi čežnja za vječnošću.

Pozornost prema malenosti rađa osjetljivost za darovanost, osjetljivost prema bližnjima, sućut prema ljudskomu trpljenju. Iz njega se razvija zajedništvo, baš kako vidimo u Dužijanci: zajedništvo ljudskosti, prihvaćanja, zajedništvo rada i slavlja.

U svemu tome isprepleteno je iščekivanje, strpljivost i zahvalnost na daru. Konačni plod je služenje bližnjima, poštivanje i radost u radosti drugoga čovjeka.

Dužijanca ni u jednome svome dijelu nema nasilje… Nasilje je dokinuto snagom Kristova križa, vidljivoga u domovima; vidljivoga na predmetima, na odjeći, na poljima, raskrižjima, u ustanovama…

Nakon svega, kada vidimo što je stvorilo predivnu živu baštinu Dužijance, pokušajmo u Crkvi, u obitelji, u društvenome životu progovoriti jezikom malenosti, vječnosti, iščekivanja, zahvalnosti, darovanosti, služenja i radosti. Usudimo li se to? (Prevesti svoj život na jezik s ovih sedam padeža kršćanske kulture i s gramatikom ljubavi, kako nam ga čuva Dužijanca?) Siguran sam da se taj jezik, temeljno jezik milosti, razumije svugdje. On po Dužijanci uvijek donosi radost. I nikada nije kasno učiti jezik otajstva ljubavi.

Nastojmo danas, negdje ‘na rubu našega života’, otvoriti prostor za Kristov dar, poput šlinga, dopustiti da kroz taj otvor uđe vječnost koja preobražava, liječi i donosi plodove. Sigurno postoji neka slamnata vlat, neznatna, koja nam se nudi za novu radost…

Krist nam je svojim uskrsnućem i svojim Duhom u ruke, u srce, položio dragocjenu nit i prepustio nam da ljubavlju izvezemo radost za svoje bližnje, u kojoj je i naša radost.

Amen.