Poštovana Provincijalna predstojnice,

Draga braćo i sestre,

“Tko se onda može spasiti?”

Kada su učenici čuli Isusa da je devi lakše proći kroz iglene uši nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko, postavili su mu pitanje,“A tko se onda može spasiti?” To pitanje još uvijek uznemirava sve one koji žele biti istinski Isusovi učenici.

Ako je Isus toliko zahtjevan, ako je za ulazak u kraljevstvo Božje potrebno ostaviti sve, uistinu: “Tko se onda može spasiti?”.

 “Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.“ To je utješni Isusov odgovor.

Drugim riječima: ljudi se ne mogu spasiti sami. Ali Bog ih može spasiti.

„Zbog toga sam ja ovdje“, čini se da Isus govori: „Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.“ (Iv 12,47); “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. (…) Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“ (Mt 9,12,13).

Spasenje nije nagrada za dobre, već dar za onoga koji vjeruje, za one koji se uzdaju u ljubav Božju.

Čitajući autobiografske zapise Blažene Majke Marije Propetog Isusa,  iako mi se čini da se nikada ne poziva na evanđeoski odlomak koji smo upravo  čuli, jasno se uočava koliko je bila obuzeta željom da ostavi sve kako bi slijedila Isusa, kako je željela pozitivno i radikalno odgovoriti na zahtjevno Isusovo pitanje.

Međutim, rečenica: „Dječice, kako je teško ući u kraljevstvo Božje!“, za čistu Marijinu dušu, spremnu na sve kako bi slijedila Isusa, nije predstavljala poteškoću u tome da se odrekne mnogih dobara koja je posjedovala njezina obitelj, već je problem bio kako dobiti  dopuštenje obitelji da se može potpuno predati Isusu.

Bio mi je vrlo zanimljiv razgovor koji je vodila sa svojim šogorom koji ju je pokušao odvratiti od odlaska u samostan jer, kako je rekao, “samostani nisu ni idealna ni sveta mjesta.” (- očito je govorio o samostanima onog vremena! -) i tim ju je riječima pokušao obeshrabriti. Ali Marija odgovara: „Ali ja ne idem tamo zbog određenih osoba ili u jedan određeni samostan, jer još uvijek nemam nijednoga na vidiku; odlazim naprosto u samostan gdje ću, skrivena u samoći i u suzama, moći služiti Bogu; gdje mogu plakati nad ovim svijetom; ne privlače me ni osobe, ni njihov način života u samostanu,  nego samo Bog.“

 Još uvijek nije imala jasnu ideju što želi činiti, ali Marija je gorjela od želje da ostavi sve kako bi slijedila Boga. Bog ju je privukao. Ipak, obitelj joj nije dala dopuštenje!

Mariji je bilo jasno da se savršenost sastoji “u prodati sve i podati siromasima“, jer će na taj način pokazati svoju vjeru u božansku providnost koja ne napušta svoju djecu.

Ostaviti sve i razdijeliti siromasima, zapravo, više je od čina velikodušnosti, više od iskazivanja ljubavi prema siromasima, to je čin vjere u Božju ljubav.

Stoga će, kada bude morala birati ime za novonastalu kongregaciju, odabrati ime “Kćeri milosrđa Trećeg reda sv. Franje” te će razjasniti: “‘Kći’ označava nešto što proizlazi od Oca; ‘Kći milosrđa’ jer ona izvire iz milosrdnog Očeva srca i vrši ista djela njegova milosrđa.”

Navezanost na bogatstvo nije samo pohlepa, to je prije svega nedostatak vjere u Božje očinsko milosrđe.

Kada su učenici razgovarali s Isusom o tome, već su sve ostavili (posao, dobra, obitelj …) te će ubrzo nakon toga reći: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?“ (Mt 19,27).

Možda su mislili i na one kojima će morati naviještati Evanđelje: kako će biti moguće tražiti od roditelja da ostave sve ako moraju podizati i odgajati svoju djecu? Kako je moguće tražiti od mladih da ostave sve ako moraju razmišljati o zasnivanju obitelji? Osiguravanju poštene budućnosti?

Isusova tvrdnja: „Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!“ ih je uznemirila i traže objašnjenje: kako je to moguće? Pa tko se onda može spasiti? „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“ (Mk 10,27).

Bog čini nemoguće mogućim. Isus je umro kako bi nemoguće učinio mogućim.

Da nije bilo Njega, Njegove smrti i uskrsnuća, nitko se ne bi mogao spasiti.

Ni dobri, ni zli.

No, Isus je već platio cijenu našega spasenja. On je dao život, za sve.

Spasenje je prije svega pitanje vjere: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“ (Iv 11, 25-26).

Potiče na razmišljanje, “onaj neki” koji je čuo Isusove zahtjevne riječi otišao je “žalostan”.

Nije imao hrabrosti vjerovati. Ili, možda, nije imao hrabrosti činiti djela koja vjera zahtijeva. „Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva“ (Jak 2,26).

Isus mu nije rekao da će ostati bez ičega, da će živjeti teškim životom, da će se morati sramiti, prosjačiti okolo. Rekao mu je da će imati blago na nebu.

Evanđelist Luka će dodati: „Nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni“ (Lk 18,29-30). A evanđelist Matej govori da će stostruko primiti (Mt 19,29), no „onaj neki“ nije vjerovao.

Nije ostavio sve jer  nije uistinu povjerovao u ono što mu je Isus govorio.

Radije je odabrao blago koje je već posjedovao, koje je mogao odmah dotaknuti, koje je gledao, nego blago koje još nije vidio, koje nije mogao dodirnuti, a za koje nije bio siguran da će  ga dobiti.

Nije vjerovao Isusu, slobodno je izabrao ostati sa svojim dobrima i tako je također ostao u svojoj žalosti.

Nije imao hrabrosti izvršiti ono što se naziva “skok vjere”. „Vjera je oduvijek smatrana iskorakom, zaletom koji od čovjeka zahtijeva promjenu mentaliteta, promjenu smjera koji se može postići samo odlučnim opredjeljenjem. I ta promjena smjera, mentaliteta, nikada nije završena, to je promjena koju treba činiti svaki dan! “, napisao je Joseph Ratzinger u svojoj knjizi “Uvod u kršćanstvo”.

I Papa Franjo ističe: „Kad napravimo ovaj skok (vjere), mijenja se naš način razmišljanja i gledanja stvari. Oko vjere, nadilazeći vidljivo, na određeni način vidi nevidljive stvarnosti (usp. Heb 11,27). Sve što se događa tada se procjenjuje u svjetlu druge dimenzije, dimenzije vječnosti“ (Homilija, 5. studenoga 2020.).

Isus traži da se ostavi sve ne samo da bi nakon smrti zadobili raj (blago na nebu), već da bi doživjeli raj ovdje na zemlji.

Žalost onog čovjeka u suprotnosti je s Isusovim obećanjem: „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11). I Isus je obećao puninu radosti nakon što je rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).

Puninu radosti doživljavamo ovdje na zemlji samo ako znamo umrijeti samima sebi, a najočitiji način da pokažemo da smo spremni umrijeti iz ljubavi jest darovati svoja dobra onomu koji je u potrebi.

To je ono što su iskusile Majka Marija i njezine prve suradnice. Majka u svojim autobiografskim Zapisima piše: „Ispunjene takvom ljubavlju uživale smo kao da imamo mali raj na zemlji, iako je u prvim počecima u samostanu vladalo veliko siromaštvo i nestašica u svakom pogledu. Ljubav je sve olakšala i zaslađivala. Na svakoj sestri se vidio blaženi smiješak na usnama i blaženstvo u očima“ (str. 154 autobiografije).

I to sam puno puta vidio u vašoj zajednici na Kubi. Bez velikih sredstava, sestre vaše zajednice Jaimanita, blizu Havane, bile su uvijek  spremne dati siromasima ono što dobivaju od Providnosti. “Dajte i dat će vam se”, njihovo je svakodnevno iskustvo, u što sam se i sâm mogao uvjeriti.

„Dati“ znači umrijeti, „dat će vam se“ znači uskrsnuti. Pashalno otajstvo ponavlja se i danas ako imamo hrabrosti učiniti onaj “skok vjere” koji pokazuje naše povjerenje u Krista, u njegovu Providnost.

Imati hrabrosti vjerovati također znači prepustiti se volji Božjoj koja se očituje preko onih koji imaju vlast u Crkvi, posebno biskupa.

Uzoran je Marijin odnos s njezinim biskupom. Iz tog odnosa vidimo koliko je bila slobodna od svega. Ne samo da je bila spremna ostaviti dobra koja je imala, već je bila i potpuno slobodna od vlastite volje,  potpuno mrtva samoj sebi, samo je željela vršiti volju Božju za koju je vjerovala da joj se očituje preko njezinog Biskupa.

Marija je ustvari bila u dilemi. Nije joj odmah bio jasan njezin put. Posebno se pitala treba li slijediti Boga tako da  se povuče iz svijeta ili da se posveti siromasima.

Biskup joj je dao do znanja da nema alternative. Služiti siromasima zapravo znači nasljedovati Boga: „Kažeš da ne možeš gledati toliku bijedu, izopačenost i zavodljivost svijeta, i patiš jer ne možeš pomoći; stoga želiš otići da bi mogla plakati nad tom bijedom. Ali nije dobro bježati i napustiti kuću dok gori; plakati nad njom nije za heroje! Dapače, moramo raditi svom snagom kako bismo ugasili plamen i spasili ono što možemo. Stoga ti savjetujem da se  vratiš i u svojoj se domovini angažiraš oko odgoja djevoiaka. S vremenom bi mogla  otvoriti redovničku kuću; ali, sve u svoje vrijeme.”

“U ovim je riječima Marija vidjela volju Gospodnju – piše u autobiografskim zapisima – i odmah se vratila kući. (…) Marija je prihvatila i preuzela ovaj savjet kao pravi znak Božje volje, jer je u biskupu vidjela i slušala glas samoga Boga.”

Vjeri u Boga koju je Marija imala biskup traži da se dodaju konkretna djela, u korist drugih, potrebitih.

Ne može se imati takvu vjeru ako niste spremni ostaviti sve.

Ne može se živjeti poslušnost ako prije niste spremni živjeti siromaštvo, i obrnuto.

Drage Sestre! I danas postoje tolike kuće koje gore, mjesta koja trebaju Boga ili, jednostavno, srce koje zna prihvatiti i slušati. Želim vam da imate hrabrost majke i da idete tražiti ona mjesta na kojima su pomoć, utjeha i milosrđe najpotrebniji. I naći ćete stotinu očeva, majki, sestara, braće, polja i … vječni život!

Moj prvi posjet ovom prekrasnom otoku ne mogu zaključiti, a da ne spomenem još jednu veliku sveticu koju ljubite i štujete, Svetu Vincencu, mučenicu, zaštitnicu ovog grada već više od 300 godina.

Oni koji žive ovdje i oni koji dođu potražiti malo zasluženog odmora, mogu pronaći u ovim dvjema velikim svetim ženama svjetionik vjere koji usmjerava život i pokazuje put prema nebu.