Pepelnica – 18. veljače 2026.

Misa s braniteljima

Brodsko Vinogorje, homilija Apostolskog nuncija

Jl 2,12-18; Ps 50 (51); 2Kor 5,20-6,2; Mt 6,1-6.16-18

Draga braćo branitelji,

braćo i sestre u Kristu,

danas, sa znakom pepela na čelu, započinjemo korizmeni hod.

Vama, koji ste upoznali pepeo rata — ruševine, razaranje, golemu količinu pepela nastalog ljudskom bezumnošću — ovaj čin možda ima snažnije značenje nego nama ostalima.

Vi znate što znači vidjeti razrušeno ono što se voli: kuće, gradove, mostove, ali i odnose, pa čak i prijateljstva, nade, snove…

Čuli ste kako vam u ušima odjekuju Propovjednikove riječi: Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! (Prop 1,2).

No, danas nas Božja riječ poziva da nadiđemo razaranja.

Prorok Joel, nakon što je opisao zemlju ranjenu, koju kao da je svu poharala osvajačka vojska, zaključuje iznenađujućim riječima koje nas duboko pogađaju: Jahve, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu.

Da, čujmo dobro: Bog nije ravnodušan prema sudbini čovječanstva. Zemlja mu nije strana, ona nije samo zrnce prašine u beskonačnosti svemira. On vidi rane svoje zemlje, rane svojega naroda, vaše, naše rane i… ljubomoran je!

Ali, pazite, o čemu govori? Koja je to zemlja na koju je Bog ljubomoran?

Nije to ona koja nama pada na pamet, površina označena granicama koje smo sami iscrtali. Kada bi to bila zemlja na koju je Bog ljubomoran, što bi se onda dogodilo pri promjeni granica? Bi li Bog tada promijenio i predmet svoje ljubomore?

Ne, ne bi jer zemlja na koju je Bog ljubomoran jest naše srce!

Ono tlo na koje je posijao svoju Riječ. Sjećate li se prispodobe o sijaču? Bog sije svoju Riječ u srca svih ljudi. Na nama je da pripremimo to tlo, obrađujemo to srce da primi tu Riječ, koja je Isus, Riječ koja je tijelom postala.

Kada Biblija kaže da je Bog ljubomoran na zemlju svoju, znači da je Bog ljubomoran na svako srce jer je u svako srce bacio svoje sjeme.

Božja ljubav prema svojoj zemlji je ljubomorna, strastvena ljubav. Ne podnosi da se naše srce gazi, da se prezire i ne napušta ga jer mu pripada. Bilo da je suha ili plodna, uvijek je to njegova zemlja. Sažali se kada je srce poniženo, kada vidi da pati i nikada ga ne zaboravlja. Može li žena zaboravit` svoje dojenče, ne imat` sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću (Iz 49,15), kaže Gospodin.

To je Njegova ljubomora! Bog nas ne zaboravlja, čak ni kada smo svedeni na pepeo. Čak ni kada se uslijed grijeha udaljimo od Njega.

Kada je dijete bolesno ili izgubljeno u tami svijeta, majka mu posvećuje dodatnu pažnju, a da pritom ne umanjuje ljubav prema ostaloj djeci.

Poput majke, zapravo, više od majke, Božja ljubomora nikoga ne isključuje.

Ovo je važno upamtiti: kada Pismo kaže da se Bog sažalijeva nad svojim narodom, kada je ljubomoran na svoju zemlju, to ne znači da više voli jedan narod na štetu drugoga. Da ljubi svoje, ali ne i tuđince. Ne! Jer, kao što u Djelima apostolskim Petar kaže: Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran (Dj 10,34), Bog nije na samo jednoj strani. Nije na strani dobrih protiv zlih, s napadnutima protiv agresora.

Isus je u Evanđelju bio jasan: Jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima (Mt 5,45). Nebeski Otac je ljubomoran na svako dijete koje je stvorio.

Stoga nisu važni ni jezik, ni zastava, ni geografska granica, jer On je Otac svih, iznad svih granica. I njegovo se srce sažalijeva i čuje vapaj svakoga ranjenog srca. Svake zemlje koja plače i traži slobodu.

Vi ste ljubili svoju domovinu do te mjere da ste izložili svoj život za njezinu slobodu. Možda više od svih možete razumjeti Božju ljubomoru na zemlju svoju.

No ne zaboravite da njegova ljubomora nikoga ne isključuje, jer svi su njegova djeca!

Kada je Isus rekao: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, nije nas pozivao da neke izaberemo, a druge odbacimo, i nije se to odnosilo samo na pojedinca, nego i na zajednicu, na etničku, vjersku, društvenu skupinu kojoj je pripadao.

Jeste li ikada pomislili da „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ znači i „ljubi  drugi narod kao onaj kojemu pripadaš? Poštuj domovinu drugoga kao što poštuješ svoju? Cijeni druge narode kao što cijeniš svoj“?

Svi, naime, pripadaju Bogu, pojedinci i zajednice, svi su njegova zemlja.  Gospodin svima govori: Vratite se k meni svim srcem svojim posteć`, plačuć` i kukajuć`. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome.

Kakvo obraćenje zahtijeva nasljedovanje Isusa! Kakva je revolucija biti autentični kršćani! Ne znam hoćemo li ikada uspjeti usvojiti taj pogled, taj mentalitet, misliti poput Isusa!

Iako je prošlo mnogo godina, možda još uvijek u srcu nosite duboke rane jer netko nije poštovao vašu zemlju i nepravedno ju je pogazio.

Pepeo koji ćemo uskoro posuti po svojim glavama neka nas podsjeti da je vrijeme za spaljivanje osjećaja mržnje prema onima koji su nam nanijeli zlo, za uklanjanje moguće želje za osvetom, koja lako tinja u ljudskom srcu, za sijanje mira u srcu, mira koji se rađa iz oprosta, iz pomirenja. Samo će tako obred koji danas slavimo uistinu izraziti želju za obraćenjem, za povratkom Bogu zajedno s braćom, a ne protiv njih.

Prema riječima svetoga Pavla, čuli smo u drugom čitanju, to znači žurno: Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa.

Ne sutra. Sada.

Sada, s onim što nosite u sebi. S neizbrisivim, vidljivim i nevidljivim ožiljcima koje imate. Sada je vrijeme kada vas Bog želi susresti, pomiriti sa sobom, darovati vam pravi mir.

Korizma nije samo vrijeme da budemo bolji, vjernici koji će se više odricati, malo više postiti ili moliti i davati malo milostinje.

Ne, korizma je vrijeme da budemo istinski, autentičniji vjernici.

Ovo je istina: pepeo smo, ali pepeo koji Bog ljubi. Ranjeni smo, ali nismo napušteni. Daleko smo, ali nismo zaboravljeni. Možda smo i pogriješili, ali nismo osuđeni.

Evanđelje nam pokazuje put pomirenja s Ocem i s braćom.

Ne kroz spektakularne geste ili pokore koje svi mogu vidjeti. Evanđelje, naime, kaže: Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome Ocu u tajnosti.

I ondje, u skrovitosti svojega srca, u zemlji koja pripada Bogu, ne ulazite kao branitelji, ni kao heroji, pa ni kao krivci. Ulazite kao djeca, često buntovna, ponekad čak i izdajnička, ali uvijek Djeca. Djeca Oca koji nas poznaje po imenu, koji se ne sablažnjava onime što ondje nalazi, koji se ne okreće na drugu stranu.

On nas, naime, gleda u našoj istini — cijeloj — i ljubi nas takve kakvi jesmo.

Sjetite se riječi svetog Ivana Pavla II. u njegovoj prvoj propovijedi kao pape: Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! (…) Ne bojte se! Krist zna ‘što je u čovjeku’. Samo on to zna!

Otvorimo vrata svojega srca, dopustimo mu da uđe i ukloni nečistoće koje su ostale na toj zemlji; ne bojmo se dati mu svoje grijehe, On je došao upravo zbog toga!

A ako se ne bojimo dati mu sve, što nam ostavlja zauzvrat? Mir! Svoj mir.

Ne onaj koji je plod mirovnih sporazuma, nužan, ali uvijek krhak; onaj koji je okončao vaše patnje, vaše ratove, ali nije okončao onu veću, odlučujuću bitku, koja nikada ne prestaje: borbu protiv našega starog čovjeka!

Mir koji nam Isus daje ne ovisi o okolnostima, nego o sposobnosti opraštanja.

Često susrećem ljude koji mi kažu: ja bih bio spreman oprostiti toj osobi, ali barem bi trebala priznati da je pogriješila i zamoliti me za oprost. To je razumljivo, ljudski, prirodno, ali Isus traži nešto više.

Ne smijemo čekati da od nas zatraže oprost, možda to nikada neće učiniti. Isus na križu nije rekao: „Oče, oprosti im, jer su mi se ispričali!“ Ne! Rekao je: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! (Lk 23,34). Oprostio je unaprijed, postavši čak, pred svojim Ocem, zagovornik svojih mučitelja, nastojeći ih opravdati: jer ne znaju što čine!

Kada oprostite onima koji su vam nanijeli zlo, ne umanjujete time svoju službu domovini. Ne, uzdižete je, jer vas to čini sličnijima Isusu koji je dao život za svoje prijatelje, ali i za svoje neprijatelje. Umro je za sve!

Zar nam nije zapovjedio: Ljubite svoje neprijatelje! (Mt 5,44)? To je mnogima sablažnjiva rečenica, ali onome koji ulazi u otajstvo smrti na križu nevinoga Isusa, postaje prosvjetljujuća rečenica.

Možda najblistavija u cijelom Evanđelju, bez sumnje najrevolucionarnija!

Braćo, neka vam ova korizma bude vrijeme iscjeljenja.

Prihvatite ovaj milosni čas koji vam Bog danas daruje. Uđite u tajnu odaju svojega srca i otvorite se Ocu.

Iz pepela rata, iz naših padova, Bog može učiniti da se rodi mir, čak i danas, jer sada je vrijeme spasenja!

Najdragocjeniji komad zemlje za koji se morate nastaviti boriti, prava domovina koju nitko nema pravo gaziti, jest vaše srce, i ono pripada samo Bogu. To je zemlja na koju je ljubomoran! Amen.