Liturgijska čitanja:

Post 3, 9-15.20; Ps 98, 1-4;

Ef 1, 3-6.11-12; Lk 1, 26-38

Dragi Sebastiane!

1. Ovdje si u svojoj ljudskosti, u njenoj ljepoti, veličini i krhkosti; vjerujem, i s puno pitanja, ali nedvojbeno s jednom sigurnošću – da želiš slijediti Gospodina; sa sigurnošću za koju ne postoje riječi, nego joj je najljepši znak ovo zajedništvo vjernika, tvoje prostiranje pred oltarom, dok Crkva zaziva zagovor svetih, otvorenost Božjemu Duhu u gesti polaganja ruku i molitvi, kako su to od početka kršćanstva i stoljećima činili toliki prije nas.

Siguran sam da osjećaš poglede i glas ove raspjevane zajednice, molitveni dah koji podupire našu slabost. Njezina snaga je u darovanoj Kristovoj prisutnosti u Crkvi koja nije po ljudskoj mjeri. Ti ju svjedočiš u Družbi u koju članove privlači neizreciva velikodušnost i dobrostivost nebeskoga Oca i prolivena Kristova krv radi zajedništva, radi prijateljstva, radi sjedinjenosti ljudi s Bogom.

Slavlje ređenja uvijek nas vraća na istinu da je Crkva otajstvo darovanosti, u kojemu svaka služba ima svoju znakovitost. Sam đakonat vjerojatno je u najvećoj napetosti sa suvremenom kulturom, jer pokazuje da kršćanstvo živi od Božjega Duha, očitovanoga u Božjoj riječi i služenju, u slobodnome darivanju sebe drugima.

To dvoje, sloboda i služenje, kao da je u nepomirljivoj oprečnosti, istaknutoj naročito danas, kada se pokušava nametnuti ideal samoostvarivanja i posvemašnje neovisnosti. No, toliko smo se puta uvjerili da takva autonomija ne oslobađa čovjeka, nego ga još više zarobljava. Sloboda po mjeri čovjeka uvijek je ograničena i druge ograničava.

2. Današnja Božja riječ lijepo odražava službu đakonata, duh đakonata, koji je ugrađen u sve crkvene službe. Iz evanđeoskoga razgovora arkanđela Gabriela i Marije razabire se barem pet odlika đakonata.

Prva je u odgovoru Neka mi bude po tvojoj riječi. Bog ispunja svoj naum, a u tome naumu ima plan za svakoga od nas. Pred tim planom pozvani smo reći ‘da’ ili ‘ne’, pri čemu Bog neizmjerno poštuje našu slobodu.

Druga je odlika u neobičnu imenu: Milosti puna; točnije: Ispunjena milošću. Milost otvara, susreće, zbližava, mijenja ljudsko srce i liječi rane. Ne mijenjaju nas zapovijedi niti izvanjske prisile; mijenja nas samo darovana ljubav.

Treću odliku ocrtava pozdrav ‘Gospodin s tobom’. Božja blizina govori da je zadan neki cilj, da je posrijedi neka ‘za-daća’, ono što nam Bog za-daje, daje za nešto, radi nečega. Bog je s tobom, bliz ti je i daje ti svoga Duha za neko poslanje. A prvo nam je poslanje približiti Boga čovjeku; kao što Bog traži čovjeka i pita ga: Čovječe, gdje si?

Četvrtu odliku donosi Marijin odgovor: Evo službenice Gospodnje. Taj nas odgovor vraća na istinu da je Crkva izgrađena i da živi od služenja. To je temelj. Temelji nose građevinu, ali se ne vide; trpe svu težinu i čuvaju razloge postojanja zgrade; prisutni, a nenametljivi…

I na kraju riječ Anđela kao peta odlika: Bogu ništa nije nemoguće… To nije tek jedna riječ nade, nego sama srž nade. Đakonat je u službi nade i on je jasna proročka slika sretne budućnosti Crkve i društva. Prvi kršćani razlikuju od nekršćana po novoj nadi.

3. U molitvama ređenja uvijek je istaknut dar Duha Svetoga, neka njegova osobitost. Za svaku službu postoji molitvena nijansa glede darova Duha. Tako se u đakonskome ređenju moli za služenje oltaru i za vjerno vršenje službe, ali se ističe: iskrena ljubav, zauzimanje za bolesne i siromašne, skromnost u upravljanju, neporočnost i duhovna stega.

Ponavljam: Bez obzira koju službu u Crkvi vršili, svaka treba imati taj duh služenja, duh đakonata, duh darovanosti. Uvjerljivost kršćanstva leži u njegovoj sposobnosti upućivanje u otajstvo života, u puninu ljudskosti, kao odgovora na ljudsku čežnju za vječnim životom.

Ovo đakonsko ređenje poziv je svima nama na prepoznavanje poticaja Božjega Duha i poziva u kojemu nas nitko ne može zamijeniti. To je čitanje nekada jednostavnije, a nekada mukotrpno, ali ključ za njega dolazi nam iz povijesti spasenja, iz Svetoga pisma i života Crkve.

4. U himnu ‘Zdravo Zvijezdo mora’ postoji lijepa igra riječi u latinskome koja se u prijevodima, nažalost, izgubi te ostane pomalo nerazumljiva. Poznata nam je kitica kojom pjevamo lijepim riječima: „Ti što začu pozdrav / s usta Gabriela: / mirom nas ukrijepi, / mijenjaj ime Evi.“ (Sumens illud ‘Ave’ / Gabrielis ore, / funda nos in pace, / mutans Evæ nomen.)

Ostaje nejasno zašto bi se i kako Evi mijenjalo ime. Latinski to objašnjava i daruje puniji smisao, jer doslovno kaže: Sumens illud ‘Ave’… mutans Evæ nomen.

Dakle: „Prihvaćajući onaj Gabrielov pozdrav ‘Ave’ (Zdravo, Marijo! Raduj se!) učvrsti nas (utemelji nas, ojačaj nas; zato i: ukrijepi) u miru, mijenjajući ime Evi.“ Naime, latinski pozdrav ‘Ave’ čitan unatrag daje ime ‘Eva’. Mijenjaj Eva u Ave! Eva je lijepo ime. Naučili smo da znači: ona po kojoj dolazi život; majka živih. No, po onoj koja je bila pozvana dati život život je ugrožen; po njoj je ušlo umiranje!

Marijin odgovor Gospodinu, prihvaćanje njegove volje mijenja, preobražava početni čovjekov ‘ne’ u ‘da’; na stanovit način čita unatrag povijest spasenja u svjetlu Božjega dolaska na svijet kojim započinje nova povijest, povijest svjetla, milosti i radosti.

5. Sve je to – neizrecivo, odnosno: rečeno božansko-ljudskim jezikom dara Krista u kojemu je ‘ne’ postao ‘da’; koji je, bez grijeha, proživio sve posljedice našega grijeha da bismo od grijeha bili oslobođeni. Taj jezik i govor darovala nam je Marija; taj materinji govor kršćanstva koji se razvija ljubavlju u svemu što radimo, a čemu je đakonat jasan pokazatelj: od izravnosti caritas-a, do preobrazbe i finoga oplemenjivanja svih pora kulture i društva, pri čemu Duh Sveti nastavlja izricati neizrecivo.

Kada se nas koji smo osjetili i odgovorili na Božji poziv, upita kako si se odlučio, kako se to dogodilo da si krenuo putem svećeništva ili redovništva, kao najuvjerljiviji odgovor ostao mi je: „Ne znam.“ Jedan, najvažniji dio ostaje neizreciv.

On je dio neizrecivosti Božjega promisla, otajstva Kristova utjelovljenja i vazma. Gledano s toga motrišta, nadahnjujuće je primijetiti da Apostolsko pismo (Bula) kojim je proglašena dogma o Bezgrješnome začeću nosi naslov Ineffabilis Deus – Neizrecivi Bog.

6. Stoga smo svi, braćo i sestre, pozvani svoju povijest spasenja čitati u neizrecivosti susreta s Gospodinom i to tako da ono što je zatvoreno u zemaljsko, što je neposlušnost Bogu, postane anđeoskim pozdravom: Ave, milosti puna, (grč. haire) – Raduj se!

I mi smo su-dionici Marijina odgovora Gospodinu svaki put kad prihvaćamo nadahnuća i poticaje Božjega Duha i odvažno se odlučujemo za dobro. Tako i naš ‘evo me’ mijenja povijest. Svojim ‘da’ ili ‘ne’ predivnomu, neizrecivomu Božjemu planu svaka i svaki od nas dopuštamo pojavak i prihvaćanje života, rasta i susreta, novih saveza u zamršenosti događaja u osobnoj ili zajedničkoj povijesti.

A odlike đakonata, odlike su Crkve koje su u suvremenosti osporavane, prozivane i ismijavane. No, takva je istina Evanđelja i samo takva oslobađa, razmiče zavjese privida, odgaja savjesti, skida krinku sa sebičnosti. I dok ćemo biti osporavani zbog ljubavi i služenja, bit ćemo evanđeoski; i kao takvi najpotrebniji svijetu u kojemu živimo.

Amen.