Draga braćo i sestre!

Kao i prije dvadeset i pet godina, okupljeni smo na slavlju Euharistije na otvorenome prostoru, kao što je to bilo one povijesne nedjelje, 11. rujna 1994. godine. Tada smo, u mnoštvu kakvo nije viđeno u Hrvatskoj, bili na zagrebačkome Hipodromu i slavili najveću misu u hrvatskoj povijesti, a sada smo u novome zagrebačkom naselju Jelkovec, na prostoru koji, zahvaljujući susretljivosti gradskih vlasti na čelu s našim gradonačelnikom gospodinom Milanom Bandićem, želimo u gradu Zagrebu zauvijek označiti kao našu zahvalnost i spomen na svetog papu Ivana Pavla II. Na dubokoj vjerskoj razini povezanost nalazimo u zajedništvu s papom Ivanom Pavlom II. Tada, 11. rujna 1994., on je predvodio euharistijsko slavlje kojega se rado i zahvalno spominjemo te od njega i dalje živimo. Kao što smo ga i tada osjećali blizim po njegovoj apostolskoj službi, po njegovu prijateljstvu i zauzimanju, tako je i danas ovdje u Novom Jelkovcu, iznova prisutan među nama u ovome slavlju, kao svetac naše Crkve, kao hrvatski prijatelj i zagovornik.

U ovoj prigodi nije potrebno nabrajati tolike razloge, zbog kojih smo odlučili ovu župu staviti pod zaštitu svetoga Ivana Pavla i na ovome mjestu graditi crkvu koja će biti njemu posvećena, a za koju želimo da preraste u stvarnost koja nadilazi župnu crkvu; da postane Svetištem i susretištem pobožnosti i spomena na svetog Ivana Pavla II.; da postane učionica nadahnuća za nove naraštaje.

Polazište tomu nalazi se u Božjemu djelu, u Gospodinovu planu. I dok u svome srcu, poput Marije, prebiremo događaje i doživljaje koji nas povezuju sa svetim Ivanom Pavlom II., osjećamo da je izvorište i snagu najlakše pronaći u naviještenoj Božjoj riječi. U njoj se zrcali ono što je Bog učinio po svojoj ljubavi, nošenoj po odgovoru ljudi koji se odazovu njegovu pozivu i poslanju.

Od samoga početka svoga papinstva, Ivan Pavao II. je za naš narod bio »glasonoša radosti«, uporište mira i sreće. Ne može u nama prestati odjekivati njegov glas, kada nam je već u prvoj godini pontifikata, u rimskoj bazilici sv. Petra jasnim hrvatskim izričajem rekao: »Dragi moji Hrvati! Papa vas voli, Papa vas grli i prima! Papa vas blagoslivlja!« (30. travnja 1979.). I cijela se njegova služba može promatrati u svjetlu tih triju koraka: polazište je ljubav; zatim se prepoznaje sućutni i zaštitnički zagrljaj prihvaćanja, da bi njegove molitve, njegove žrtve i velikodušnost, njegove riječi i zauzetost bili blagoslov i poticaj da ga slijedimo te budemo blagoslov jedni drugima.

Osjećali smo da nam je poslan kao prorok koji je naviještao slobodu, pravednost i ljudsko dostojanstvo utemeljeno u Bogu. Bili smo ohrabreni, jer je ispod ideološke pustoši i razvalina što ih je prouzročio komunistički režim, prepoznao klicu nade i mučenička svjedočanstva. A tko nas je, braćo i sestre, više od njega tješio, kada je naša Domovina trpjela razaranja, progonstva, stradanja i poniženja? Gospodin je po njemu najviše učinio da istinu o Hrvatskoj vide i oni koji su istinu nastojali zanemariti.

Ivan Pavao II. je svojom ljubavlju prema onima koji trpe, koji su obespravljeni, prepušteni nemilosrdnosti zemaljskih silnika, održavao živom nadu i sigurnost vjere da Bog svojih ne ostavlja. Nismo li po njemu doživjeli istinitost riječi apostola Pavla: »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?« (Rim 8, 31). A Bog je za nas, ako ga prihvaćamo kao Emanuela, kao Boga s nama, ako ga prihvaćamo u svojim životima, ugrađenoga u našu svakidašnjicu, u naše odnose, u naše poslove, u ljubav prema bližnjima.

Kao što je apostol Petar, suočen sa svojim grijehom i granicama, osjetio Kristovu ljubav, oproštenje i novi zamah, to isto je i nama darovano po svetome Papi, jer smo tako mogli zorno vidjeti u njegovoj duhovnosti, u njegovu apostolskom žaru, u njegovom otvaranju prostora za Boga, da nas ništa ne može rastaviti od Božje ljubavi. Ondje gdje je Božji neprijatelj posijao optužbu i osudu, Bog je unio sebe i darovao nam se kao opravdanje i pomirenje.

Prodorne riječi, duboke misli, smjerodavni dokumenti, bremenite geste Ivana Pava II. danas čitamo kao predivno svjedočanstvo odgovora na Isusovo pitanje Petru i svakome od nas: »Voliš li me?« (Iv 21, 17). Mi smo, braćo i sestre, sve to doživjeli izbliza do te mjere da se povijest naše Crkve i našega hrvatskoga naroda ne može razumjeti bez prisutnosti svetoga Ivana Pavla II.

Pamtimo njegove pohode Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, snažne vapaje za pravednim težnjama hrvatskoga naroda i svakoga naroda u nevolji. Pamtimo Ivana Pavla II. ne samo kao krik protiv nasilja nad našom domovinom Hrvatskom i njegove pozive svjetskim čelnicima da se zauzmu za pravednost, nego pamtimo i tolike susrete s vjernicima, pozdrave, očitovanja pažnje i brižnosti.

U svemu tome prvi pohod svetog Ivana Pavla II. Hrvatskoj, vezan uz 900. obljetnicu Zagrebačke biskupije, u sebe je ugradio neizrecive emocije. Tada smo živjeli slavlje u zahvalnosti, združeni u najveće zajedništvo koje niti neposredna ratna opasnost nije mogla pomutiti. Stoga na pitanje koliko volimo Ivana Pavla II., odgovor nema dileme. Ta ljubav ne treba provjeru.

A Papa je došao vidjeti gdje je klijala i rasla ljubav hrvatskih vjernika prema Bogu, prema Crkvi i prema Petrovu nasljedniku. I svaka je gesta bila važna, a osobito njegovo spuštanje na koljena u našoj Prvostolnici i molitva na grobu najsvjetlijeg lika Crkve u Hrvata, kardinala Alojzija Stepinca. Znao je da se tu nalazi tajna Kristova svjetla koje se očitovalo u mnoštvu kršćanskoga svjedočenja, tolikih svetih žena i muškaraca, koji su svjedočili svoju vjeru i u najtežim danima povijesti našega naroda.

Papa Ivan Pavao II. je tolike nepravde stavio pred Božje svjetlo… Znao je da je važna ta gesta koja će ublažiti bolnu ranu tolikih hrvatskih patnika. Tih je dana i sam trpio bol u nogama, ali je osjećao da je ta njegova bol neznatna prema lijeku koji taj znak donosi nama i cijelomu svijetu. Takav je bio do kraja zemaljskoga života, ostavljajući za sobom baštinu patnje i pozivajući nas da kleknemo pred Gospodina svaki put kada se čini da na događaje ne možemo utjecati, da povijest ne možemo mijenjati, da nepravdu ne možemo suzbiti. Ali, to je moguće samo ako u sebi imamo ljubav koja govori: Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.

Dragi vjernici, ljubav prema Gospodinu oblikovala je i čuvala naš narod od malodušnosti i beznađa, od osvete i mržnje. I u najvećim iskušenjima, Papa nas je upućivao na snagu Evanđelja, na djelovanje Duha, na primjere brojnih mučenika, posebno na primjer po njemu beatificiranog nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Alojzija Stepinca.

Hrvatski vjernici su taj put slijedili do mjere koja se bez Evanđelja ne može živjeti. Opraštali su u molitvi i suzama gledajući one koji su rušili, ubijali, silovali; koji se, nažalost, i danas tome izruguju, prezirući istinu.

Svojim istaknutim geslom »Totus tuus« – Sav tvoj, o Marijo, ostao je sveti Ivan Pavao II. primjer kojim slijedimo Marijin put, blizak njegovu poljskom i našemu hrvatskom narodu. I jedan i drugi narod uvelike su oblikovani marijanskom pobožnošću i marijanskim svetištima.

Draga braćo i sestre, znakovito je da se ova župna zajednica rađa iz jednostavnosti i naizgled malenosti, iz poniznosti, iz skromnosti, iz skloništa, ali ovdje svjedočim da je ona ispunjena ljubavlju. Koliko god bilo zahtjevno i teško živjeti u skučenosti prostora za slavlje Euharistije i djelovanje župe, taj je put blagoslovljen. Naime, potrebno je najprije imati Krista u srcu, u zajedništvu vjernika. Potrebno je imati Kristova Duha koji preobražava, oblikuje, stvara zajedništvo, daje osjetljivost za potrebe braće i sestara, a zatim ta ista snaga gradi građevinu za svoju zajednicu, gradi crkvu-zgradu za župljane i za hodočasnike svetom Ivanu Pavlu II. Za sve ljude koji žele osjetiti Kristovu blizinu po kršćanima, osobito po svecima.

Dragi vjernici Župe svetog pape Ivana Pavla II. u Novom Jelkovcu, iako ste ovdje naizgled bili »zatvoreni«, svedeni na maleni prostor, poslušali ste poziv Ivana Pavla II.: Otvorite, raskrilite vrata Kristu!

Papa nas je pozivao i pokazivao nam da se ne trebamo bojati. Njegov nam primjer govori da istinske promjene i na društvenome području ne polaze poglavito od nekih političkih odnosa, nego su plod Duha i ljubavi. Iz srca i života ljudi predanih Gospodinu, nošenih njegovom ljubavlju, nastaje novi svijet.

Molimo da prostori ovdje izgrađene nove crkve i svetišta Ivana Pavla II. budu prostori pronalaženja Boga, osluškivanja njegove Riječi i potreba čovjeka; prostori susreta i razgovora, prepoznavanja otajstva života, zalaganja za poštivanje svakog ljudskoga bića, počevši od nerođenih; prostori jačanja obitelji; prostori promicanja slobode i mira, zajedništva i međusobnog opraštanja.

Draga braćo i sestre, nakon ovog slavlja, na ovome će prostoru ostati križ. Koliko smo puta vidjeli svetoga Ivana Pavla II. pred križem, oslonjena na križ, pognuta i pogleda uzdignuta prema Raspetomu. To nam je uporište i ovih dana, pred blagdan Uzvišenja svetoga Križa, da ne zaboravimo da je Kristova ljubav utkana u svaki trenutak našega života. Dragi vjernici, nema drugih trajnih oslonaca, jer druge sigurnosti ne dopiru do vječnosti.

Braćo i sestre, započinjemo lijepo djelo, u izgradnji kojega za svakoga ima mjesta, jer gradeći ovu crkvu, Božji Duh izgrađuje nas.

Molimo da u toj gradnji bude vidljiva: duhovnost izrasla iz Božje ljubavi i milosrđa; crkvenost nošena vjernošću mučenika, posebno blaženog Alojzija Stepinca; pouzdanje prožeto Marijinim predanjem.

Sveti papa hrvatske nade, Ivane Pavle II., u Gospodinu primi našu zahvalu u ljubavi i ne prestani prihvaćati naše molbe, nego nas i dalje primaj u svoj zagrljaj i blagoslovi nas sada i uvijek.

Amen.