Draga braćo i sestre!
1. Na današnji dan, 14. prosinca 1920. godine u 7 sati i 28 minuta u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, blago je u Gospodinu preminuo sluga Božji dr. Antun Mahnić, biskup krčki.

Naime, 1. srpnja 1920. godine ujutro, u 7 sati, biskup Mahnić doputovao je u Zagreb, oslabljen i shrvan bolešću. U njegovoj pratnji bio je kancelar Biskupskog ordinarijata u Krku mons. Mate Polonijo. Odsjeo je u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu kao gost zagrebačkog nadbiskupa metropolita dr. Antuna Bauera. Sutradan, 2. srpnja 1920. godine otputovao je biskup Mahnić sa svojim kancelarom u Varaždinske Toplice na liječenje. Dnevnik nadbiskupa Bauera bilježi da se biskup Mahnić s kancelarom Polonijom, 27. kolovoza 1920. godine, vratio u Zagreb iz Varaždinskih Toplica. Kroničar dodaje opasku: »Vrlo slab. Ništa se nije oporavio«. Nešto niže kroničar je zabilježio da je biskup dr. Mahnić sveudilj bolestan i to teško bolestan. Iako se nadao i željno čekao povratak u svoj Biskupski dom u Krk, biskupu Mahniću je bio Nadbiskupski dvor u Zagrebu, zadnja postaja ovozemnog života.

Draga braćo i sestre, zahvaljujući ljubaznom pozivu krčkog biskupa mons. Ivice Petanjka, rado danas u zajedništvu sa svojom rodnom Crkvom krčkom sudjelujem u Slavlju kojim se spominjemo preminuća sluge Božjega Antuna Mahnića kojemu sam, nedostojan, po određenju Božje providnosti, bio treći nasljednik na krčkoj biskupskoj stolici. Kad sam pak jutros krenuo iz Nadbiskupskog dvoru u Zagrebu, u kojem je na današnji dan prije 99 godina, preminuo biskup Mahnić, kao gost tadašnjeg nadbiskupa zagrebačkog Antuna Bauera, kojemu sam, na isti način, sada četvrti nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj stolici, u srcu sam putem prebirao misli, zahvaljujući dobrom Bogu za baštinu kojom smo nastanjeni.

2. Dragi vjernici, u jeku došašća sabrali smo se danas ovdje u znaku spomena na slugu Božjega biskupa Antuna Mahnića, čije zemne ostatke, od 2002. godine, čuva ova drevna krčka katedrala. Premda ulazimo u stotu obljetnicu od njegove smrti današnje Slavlje svjedoči da Mahnića nije nestalo, da je On živ, živ u onome za što je živio i što nam je ostavio u baštinu, jer je kao vjerni kršćanin, biskup i umnik udario snažan pečat ne samo u Krčkoj biskupiji kojoj je bio Pastir, nego i katoličkoj stvarnosti u hrvatskom i slovenskom narodu.

Lik biskupa Mahnića sja veličinom čovjeka dinamična, neumorna, predana svom idealu, čovjeka uporna i izdržljiva, čovjeka vjere i otvorene spremnosti na suradnju s Bogom, a za dobro ljudi koji su Božja stvorenja. Mahnićev rad posredovanje je Božje ljubavi prema bližnjima. Ta pastoralna ljubav je nesebična, požrtvovna i stvarna ljubav crkvenog Pastira.

Mahnić je znao da je svojim radom mogao postati kamenom spoticanja. Načelni sukobi nisu ga mogli ostaviti ravnodušnim. Taj veliki vjernik ne bi bio vjernik kad bi mu budućnost i rezultati njegova djela bili uvijek i posve jasni, ali on je svaki dan kretao prema novom, neumorno je orao svježe brazde. Kao vjernik i biskup osjećao je da treba raditi i ići naprijed suočavajući se s novim izazovima. Nadvijali su se nad njim i tamni oblaci te mu je zacijelo ponekad izgledalo kao da je Gospodin lice svoje sakrio. Ali ni to ga nije moglo slomiti ni svladati, jer je bio ispunjen kršćanskom nadom. Stoga lik biskupa Mahnića sja unatoč neprilikama kojih je u svome, naporima ispunjenom životu, bio žrtva i nišan. Zbog svog zalaganja za slobodu vjere i prava naroda morao je pri kraju života i u progonstvo, u Italiju. Vraća se kao bolesnik te zbog liječenja odlazi u Zagreb, gdje i umire.

O životu i djelu biskupa Mahnića pisalo se i pisat će se. Nije nam namjera ni započeti s nabrajanjem silnih inicijativa što ih je pokrenuo i baštine koju je ostavio u prvom redu u Krčkoj biskupiji, kao i diljem Hrvatske te Slovenije.

Ipak, valja napomenuti da je, 14. prosinca 2013. godine, započelo novo razdoblje za proučavanje, temeljito ispitivanje i dubinsko vrednovanje života i djela biskupa Mahnića. Naime, tog je dana tadašnji krčki biskup, mons. Valter Župan, procijenivši da Božji puk čuva glas o svetačkom životu biskupa Mahnića, svečano otvorio i pokrenuo biskupijski postupak za proglašenje blaženim i svetim krčkog biskupa Antuna Mahnića.

3. Braćo i sestre, biskup Antun Mahnić rođen je 14. rujna 1850. godine na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, umro je 14. prosinca na dan kad se Crkva spominje svetog Ivana od Križa. Imenovan biskupom za geslo je uzeo riječi: »In Cruce salus – U križu je spas«, a u svoj biskupski grb je stavio jednostavni križ. Biskup Mahnić uvijek je, sve do smrti, vjerno slijedio ono što si je, postavši biskupom, postavio kao svoje biskupsko geslo: U križu je spas.

»Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga« (Mt 10, 38-39). Uistinu, tvrde su to riječi. Rado bismo ih ublažili, ili ih uopće ne bismo željeli čuti od istoga Isusa koji je rekao da je njegov jaram sladak i breme lako (usp. Mt 11,30). Zahtjevne su Isusove riječi današnjeg evanđelja, toliko zahtjevne da bismo ponekad radije pošli drugim putem, ili čak prečacem na hodočašću života, da ih slučajno ne susretnemo. No, u Kristovu Duhu danas ih želimo uistinu čuti te, prosvjetljeni Mahnićevom ostavštinom razmatrani, polazeći od riječi Knjige Mudrosti: »Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli… Što je na nebu, tko će istražiti?« (Mudr 9, 14. 16b).

Tko prima Kristove riječi bez svjetla Duha Svetoga, osjeća svu njihovu gorčinu. Ma koliko to htio ublažiti, u čovjeku se bez mudrosti križa i ljubavi prema Kristu, javlja neprihvaćanje ovoga evanđeoskog izazova. Onaj čovjek koji, pak, sluša te Isusove riječi ponizna i šutljiva srca, s povjerenjem u Duha Svetoga, može razumjeti da je u njima tajna istinskoga života. Te Isusove riječi otkrivaju nam evanđeoski radikalizam.

4. Braćo i sestre, lako vidimo kako se danas, kad je riječ o napretku, rijetko govori o mudrosti. Tehnološka dostignuća, koja na zadivljujući način otkrivaju zakonitosti stvorenoga svijeta, prekoračuju granice do sada poznatih svemirskih prostranstva te istodobno ulaze u složene sustave najsitnijih čestica i organizama. No taj put, koji se najčešće naziva napretkom, ne uspijeva odgovoriti na pitanja tolikih ljudi, posebno tolikih djevojaka i mladića koji – nažalost u sve ranijoj dobi – postaju robovi droge te zarobljenici samoće i ravnodušnosti; ne uspijeva ublažiti napetost koja pokreće sukobe u obiteljima, ili još razorniju snagu ratova… Koje li proturječnosti!

Odgovor na istinska i duboka pitanja ljudskoga srca rađa se u daru mudrosti, pogleda uprta u dubinu našega bića, ali i u Božji pogled ljubavi prema čovjeku.

Kristov govor u Evanđelju poziva nas da ne ostanemo zatvoreni u malenom krugu svoga doma i da prema tome ne mjerimo svoju budućnost. Ne mrzi li tko i sam svoj život, ne može biti moj učenik! Te Isusove riječi prodiru u naš život poput mača boli. Doista, Isus je došao da život imamo i to u izobilju. Pozvani smo svakog dana iznova tražiti životni smisao, ili bolje, dopustiti Bogu da nam ga daruje. Nasljedovanje Krista uvodi u cjelovito obzorje ljudske slobode. Isus ne želi mržnju, nego slobodan dar našega života. Isus ne želi nešto, nego sve.

5. Kristov križ nikada ne ucjenjuje. On pritišće, kako bi sve što u sebi nosimo do zadnje kapi iscijedili u dar koji ne traži uzdarja. »Ljubiti svoj život« u negativnom smislu, znači da ja sam znam što je za mene život i kako ga trebam organizirati, a Bog mi treba pomoći da to ostvarim. Bog se tada nalazi među sredstvima moga života, baš kao i materijalna sredstva. Mi ljudi skloni smo od sredstva napraviti svrhu, život prepustiti idolima, koji rado posežu za našim životom. Umjesto da budemo radosni gospodari, postajemo tjeskobne sluge onome što bi nam trebalo služiti.

Braćo i sestre, gledajući križ ponovno možemo vidjeti Boga ljubavi. To je mudrost križa. To je kršćanska radosna vijest koja izaziva proturječje u trenucima kušnje, u životu onih koji nisu prihvatili Kristovu ljubav prema bližnjima. Po križu nam Bog govori da je prisutan u našem životu, kako nam je to pokazao Isus. Po Isusovu križu Bog nas poziva da prepoznamo i prihvatimo Božju ljubav i u najvećim poteškoćama svoga života. Vjera prodire dublje od površine. I u radostima i nadama, i u tuzi i tjeskobama ljudskoga života pogled vjere vidi duboku ljudsku slobodu i mogućnost za ljubav po Kristovoj mjeri.

6. Biskup Antun Mahnić bio je do kraja života zagledan u privlačnost i smisao Kristova križa s kojim je stopio svoje poslanje. Ta ga je privlačnost pratila svega života da bi i sam mogao dati cijeli svoj život u ljubavi prema ljudima. On nas danas privlači te zagledani u Kristov križ prepoznajemo dar sluge Božjega Antuna Mahnića.

Ono što čovjek ne može podnijeti nije toliko bol ili teškoće života, nego besmisao boli, bol iza koje ljudski pogled ne dodiruje ništa, bol iza koje zjapi praznina. Sluga Božji Mahnić je iza boli uvijek vidio Kristov blagi pogled ljubavi. Nadahnjivao se na Kristovu križu koji za njega nije bio razlog prepuštanja sudbini, malodušju, beznađu. On za njega nije bio prepuštanje s uzdahom: nije moguće ništa učiniti, popraviti, pokrenuti… O, dragi vjernici, koliko nam je potreban takav stav u našoj suvremenosti na svim područjima hrvatskog i crkvenog i društvenog života.

Biskup Mahnić je u Kristovu križu vidio dar koji mu je dan da bi vjerovao da sve što se događa nije izvan Božje ruke, nego upravo suprotno: sve nas to treba još više privlačiti Kristu.

Križ naš svagdanji, bez obzira kako ga mi nazivali: poteškoća, beznađe, muka, nemir, borba, bolest…, po Kristu postaje svagdanji pogled ljubavi, nade i mira.

7. Smijemo reći da je sluga Božji Antun Mahnić živio Krista. Živeći Krista vidio je ljude i njihove potrebe. U ljudima je pronašao bližnje i susreo bol. Trpeći bol pročistio je vlastito srce. Prihvaćenim križem gledao je Krista na križu, a u Kristovu pogledu pronašao je Majku, Presvetu Bogorodicu Mariju, koja je radost života s Kristom.

Za ostvarenje takvoga života traži se korjenita metanoja, obraćenje, izdizanje iznad vlastitih ljudskih horizonata. Biskup Mahnić je zasigurno dobro promislio geslo svoga biskupskog poslanja: In cruce salus – U križu je spas. Bio je asket. Muž duhovnosti, žrtve, radinosti i molitve. Mudrost križa propovijedao je kleru, mladim vjernicima, intelektualcima i svemu Božjem puku. Sluga Božji biskup Antun Mahnić veoma je dobro shvatio da Crkva mora živjeti otajstvo križa da bi svjedočila vjernost Isusu Kristu i nadu uskrsnuća.

8. Draga braćo i sestre, posebno vi draga djeco, mladići i djevojke, roditelji, očevi i majke, bake i djedovi, svi mi rado nosimo križ oko vrata. Neka to ne bude samo puki ukras, nego znak vjere i spasenja koji nas podsjeća da naš pogled treba počivati na Kristovu križu. Neka nas to podsjeća da smo, kako je naglašavao naš Sluga Božji, svojim životom uvijek i svagdje pozvani svjedočiti Isusa Krista i živjeti Kristovu ljubav, posebno prema najpotrebnijima.

Draga subraćo svećenici, biskupu Mahniću je veoma na srcu bilo svećeničko zajedništvo. Pokrenuo je časopis koji je i po nazivu na to ukazivao. Dobro bi bilo da iznova posegnemo za biserima pouke i poruka što ih je za nas pisao i koje danas imaju još veću i snažniju aktualnost.

A sve pozivam da se neprestano preporučujemo nebeskom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, svetih biskupijskih zaštitnika: Kvirina, Gaudencija i Kristofora. Molimo i zagovor blaženoga Alojzija Stepinca, svjedoka istine i čiste savjesti. Spominjući se i svojih pastira, posebno sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, koji su nam navješćivali Riječ Božju, te promatrajući kraj njihova života, nasljedujmo njihovu vjeru. Ovdje se spominjem i naših blagopokojnih biskupa Josipa Srebrnića i Karmela Zazinovića, koji počivaju u kapeli Presvetog Srca Isusova.
Naime, Isus Krist jučer i danas isti je i uvijek. Stoga, predraga moja braćo i sestre, ne dajte se zavesti različitim tuđim i krivim naucima i ponudama.
Amen.