Vaša ekselencijo veleposlaniče Države Izrael, gospodine Mor, predstavnici i članovi židovskih zajednica, predstavnici hrvatskih državnih i gradskih vlasti, cijenjeni uzvanici, dragi prijatelji, braćo i sestre!

1. Skoro točno u dan, prije pet godina (11. studenoga 2014.) u ovome je prostoru otvorena izložba ‘Papa Franjo u Izraelu’. Tada sam pri kraju svoga obraćanja naveo riječi Psalma 122, 6: „Molite za mir Jeruzalemov– Šaalú šelóm Jerušalaim“.I evo nas u novome događaju, unutar istoga predvorja kao izložbenoga prostora, ali – što je puno važnije – evo nas ponovno unutar Jeruzalema, Grada mira.Tako je ova izložba stanoviti nastavak suradnje s Izraelskim veleposlanstvom, ali se našla u posebnoj prigodi te ovu izložbu smijemo promatrati i kao uvod, skromnu najavu i mali doprinosbogatomu sadržaju koji nas čeka nadasve u ponedjeljak (11. studenoga 2019.), kada će, prije podne, na Hrvatskome katoličkom sveučilištu, biti znakovita i značajna konferencija, a navečer u dvorani Vatroslava Lisinskog iznimno lijep koncert, povodom 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael.

   2. U susretu s mjestima življenja može se pronaći stav koji preveliku važnost daje izvanjskomu i materijalnomu. Jednako tako poznati su oni pristupi koji materijalnomu žele oduzeti svaku vrijednost. Ipak, znamo da je za izražavanje osjećaja, duhovnosti, nutarnjih proživljavanja, potrebna vidljiva stvarnost, makar i malena, naizgled neznatna, sposobna primiti i čuvati spomen.

   Tako postoje gradovi koji žive noseći svjedočanstvo: i svojim ožiljcima i ruševinama i svojim novim slojevima; gradovi u kojima nije ostalo samo sjećanje pojedinaca, nego spomen naraštaja, naroda i pripadnika raznih svjetonazora. U tome je Jeruzalem jedinstven. U njemu je ostala upisana povijest svijeta. I više od toga: u njemu je živ susret neba i zemlje.

   Ovamo je fotografijama prenesen djelić Jeruzalema, slike objedinjene naslovom: Grad mira. Izazovan je to naslov koji može biti osporavan, izgledati neuvjerljivo pred činjenicama raznih sukoba koji su povezani s Jeruzalemom. No, on ostaje gradom mira, jer u njemu živi izvor mira, pokretač mira koji čovjeka vodi do samoga izvora postojanja i nadanja.

   3. Bez obzira na koji je način netko upoznao Jeruzalem: životom u njemu, čitanjem o njemu, moleći s njime, taj grad pobuđuje poniznost i poštovanje. To su važni preduvjeti za izgradnju mira. Ohol i umišljen čovjek, bez poštovanja prema prošlosti, prema patnji i prema darovima drugih, ne može izgraditi mir.

   Čovjek bez poniznosti ne upoznaje istinu o sebi te ju kao takav nije sposoban naći u drugima. Čovjek bez poniznosti ne uspijeva se diviti, biti ponesen ljepotom niti ganut tugom. Osim toga, Jeruzalem poziva na slušanje i na učenje. I to su preduvjeti izgradnje mira. Oni su prepoznati u raznim religijama, osobito u onima koji prepoznaju da Bog govori čovjeku.

   I, što u pristupu Jeruzalemu smatram najvažnijim: prema Jeruzalemu rijetko je tko ravnodušan; usuđujem se reći: nitko nije ravnodušan. U hrvatskome imamo tu lijepu riječ o ‘duši koja je ravna’, kao istoznačnicu usvojene riječi ‘indiferentan’, koja znači ‘ne-različit’. To je osjećaj, stanje duha koje ne pokreće, koje ne uočava dragocjenost razlike i ujedno ljepotu približavanja. Tamo gdje nema razlike, nemoguća je komplementarnost, razgovor, rasprava, susret; tamo gdje je duša ravna teško dopire i ljubav.

   Znamo da mir za kojim kao ljudi čeznemo nije tek površno odsustvo izvanjskoga sukoba, nego susret u kojemu nas se drugi tiče, do koga nam je stalo, koga ponekad ne razumijemo, ali ga pokušavamo razumjeti i prihvatiti. To nije moguće u ravnodušnosti. Jeruzalem je izvor takvoga mira, u raznolikosti ljudskoga, u konačnoj istini koja dušu ne ostavlja ravnom.

   4. Kao kršćaninu i svećeniku koji je blisko vezan uz Božju riječ, s pomoću koje smo mišlju, srcem i molitvom, svakodnevno u Jeruzalemu, zanimljivo mi je primijetiti kako se često u Bibliji spominje taj grad. Izravno, ne brojeći razne druge izraze kojima se izražava ljubav, Jeruzalem je izrijekom češće spomenut od ljubavi. Ta statistika je u sadržajnome smislu varljiva, ali ipak govori o važnosti, tim više što se ponegdje spomenom Jeruzalema izražava upravo ljubav.

   Ta je prisutnost velika u biblijskim povijesnim knjigama i u proročkim spisima. No, meni je najdraži spomen u Psalmima, jer u njima nalazimo razna raspoloženja duše, sve što se tiče ljudskosti. U Knjizi psalama Jeruzalem se spominje prvi put tek u Psalmu 51., moleći Gospodina milost, moleći obnovu: „U svojoj dobroti milostiv budi Sionu i opet sagradi jeruzalemske zidine!“ (Ps 51, 20)

   Dalje se u psalmima – spominjući Jeruzalem – nalazi molba da Gospodin pokaže svoju silu: „Pokaži, Bože, silu svoju, silu kojom se, Bože, boriš za nas iz hrama svojega u Jeruzalemu!“ (Ps 68, 29-30); osjeti se jecaj zbog razaranja i ruševina: „Pogani, evo, provališe u baštinu tvoju, tvoj sveti hram oskvrnuše, pretvoriše Jeruzalem u ruševine (Ps 79, 3); čuje se navještaj: „Da se na Sionu navijesti ime Gospodnje i njegova hvala u Jeruzalemu“ (Ps 102, 22); izriče se zavjet: „Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje pred svim pukom njegovim, u predvorjima doma Gospodnjega, posred tebe, Jeruzaleme!“ (Ps 116, 18-19); dijeli se blagoslov: „Blagoslovio te Gospodin sa Siona, uživao sreću Jeruzalema sve dane života svog!“ (Ps 128, 5); „Blagoslovljen sa Siona Gospodin koji prebiva u Jeruzalemu!“ (Ps 135, 21); preuzima odgovornost: „Nek’ se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje! (Ps 137, 5-6); prepoznaje se Božje djelovanje: „Gospodin gradi Jeruzalem, sabire raspršene Izraelce.“ (Ps 147, 2); a zadnji psalamski spomen Jeruzalema je hvalospjev: „Slavi Gospodina, Jeruzaleme, hvali Boga svoga, Sione!“ (Ps 147, 12).

   To je taj lûk, razapet od žarke molitve za milosrđe do hvalospjeva; u njemu nigdje nema ravnodušnosti. I Isus je rastao u tome ozračju, s osjećajima u kojima je i plakao nad Jeruzalemom. Plakao je, jer ga je volio. Siguran sam da svaki čovjek, bez obzira u kojemu zvanju bio, treba osjetiti taj drhtaj do suza da bi bio vjerodostojan u onome što čini i za što se zalaže. S pravom se kaže da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Oni koji razaraju, ne plaču. Suzne obraze imaju samo sijači i graditelji ili oni koji su prepoznali počinjeno zlo. I samo oni koji su u sebi razorili ljudskost i postali ravnodušni, mogu razarati tuđe živote.

   5. Za nas kršćane Sveto pismo završava Knjigom Otkrivenja, objavom završetka i smisla svijeta, novoga neba i nove zemlje. Na tome je završetku, nakon pobjede nad zlom, predivna slika nebeskoga Jeruzalema. Tumačenja toga viđenja mogu biti različita, ali kršćani ostaju duboko vezani uz stvarnost ukorijenjenu u Predaju koja nam je zajednička sa Židovima.

   Namjerno ističem tu činjenicu konačnosti i preobrazbe svijeta, jer je ona zanemarena, gotovo uklonjena iz govora, iz mjerila naših odnosa. Mir do kojega nam je stalo; pravednost prema kojoj ne smijemo biti ravnodušni, ne može se izgraditi isključivo zemaljskim sredstvima. Jeruzalem je grad toliko puta građen, razaran i obnavljan, ali je sačuvao svoje bogatstvo.

   Ne samo metafora Jeruzalema, nego i ovaj povijesni grad u našoj suvremenosti, čuva snagu simbola. To je stvarnost koja uzajamno povezuje povijesni i nebeski Jeruzalem.

   U tome se odnosu događa razmjena spomenâ, od kojih su neki veoma bolni; tu živi neobična mješavina jezikâ, obredâ, običajâ. Ona može biti lijepa, ako nismo ravnodušni, prije svega prema darovanoj ljudskoj čežnji.

   Ljudi koji su napravili ove fotografije u Jeruzalemu, prepoznali su nešto što ih je privuklo i što su smatrali vrijednim prenijeti drugima. Puno je sitnica koje će sigurno pomoći da u svijetu i u ljudima s kojima živimo nađemo razlog, da bismo sa Zaručnikom iz Pjesme nad pjesmama (6, 4) mogli reći: „Krasna si kao Jeruzalem.“ (Pj 6, 4)

   Hvala svima koji su oblikovali izložbu i njome Jeruzalem postavili pred nas, ali posebna hvala vama koji sebe izlažete pred Jeruzalemom. Miru i istinskomu susretu zacijelo najviše pridonosi naša spremnost da sebe postavimo pred Gospodina, pred čovjeka koji je stvoren na Božju sliku, to jest pred sve ono što Jeruzalem znači i čime zrači.

   Todah. Hvala vam što se izlažete za dobro i neka vas Gospodin blagoslovi!