Kultura pastorala i pastoral kulture

1. Poštovani, kad je Rijeka, pod geslom „Luka različitosti“, izabrana za Europsku prijestolnicu kulture 2020., uputio sam vjernicima Riječke nadbiskupije i svim ljudima dobre volje poruku koju sam naslovio „Pozvani stvarati zajedništvo i kulturu“. Tim sam naslovom htio istaknuti važnost zajedništva u različitosti i različitosti u zajedništvu za stvaranje kulture. Naime, različitost bez zajedništva postaje anarhija, a zajedništvo bez različitosti lako prelazi u totalitarizam. Podsjećam da je ta poruka, osim u „Zvonima“ i „Službenom vjesniku Riječke nadbiskupije“, objavljena i kao posebna brošura. Budući da je Rijeka središte Riječke nadbiskupije, smatrao sam, a i sada smatram, potrebnim da se i mi kao mjesna Crkva na sebi svojstven način, zajedno s ostalim vjerskim zajednicama u Rijeci, uključimo u taj projekt. Zahvalan sam upravi našega grada što je u tom smislu pozvala sve vjerske zajednice na području Rijeke da se uključe i svojim doprinosom pokažu kako ovdje razlike među konfesijama i religijama nisu zapreka nego poticaj za međusobno kulturno ophođenje i suradnju.
2. Budući da ovu poruku pišem u povodu početka nove pastoralne godine, koja se djelomično poklapa s proslavom Godine kulture u Rijeci, činilo mi se uputnim posvetiti je jednom drugom odnosu, naime onome koji postoji između pastorala i kulture. Zbog toga sam je naslovio „Kultura pastorala i pastoral kulture“. Dok, dakle, u ovoj drugoj poruci ističem međusobnu povezanost pastorala i kulture, u prvoj sam, kako sam već spomenuo, upozorio na odnos između zajedništva i kulture, dakako, ne omalovažavajući pritom važnost različitosti, i to ne samo jer „varietas delectat“, tj. „raznolikost veseli“, kako su već stari Latini istaknuli, nego naprosto zato jer je različitost činjenica jednako kao i zajedništvo. Tome treba dodati da različitost ne samo veseli nego i obogaćuje. Toga su bili svjesni i organizatori proslave Rijeke kao Europske prijestolnice kulture kad su za geslo pod kojim će Rijeka slaviti svoj izbor za Europsku prijestolnicu kulture izabrali riječi „Luka različitosti“. Ipak pritom ne smijemo zaboraviti ni zajedništvo jer, kako sam u uvodu, a prije toga i u svojoj prvoj poruci, već spomenuo, različitost bez zajedništva, kao i zajedništvo bez različitosti, često su povod za suprotstavljanja, netrpeljivosti i gušenje razlika. A to je smrt kulture. Zbog toga je od krucijalne važnosti njegovanje ne samo različitosti nego i zajedništva.
3. Naslovom ove nove poruke istaknuto je da je u njoj riječ o međusobnom odnosu kulture i pastorala. Što bi to trebalo značiti? Ako pođemo od onoga elementarnoga, to znači, prije svega, uljuđeno ophođenje duhovnih pastira s vjerničkim narodom koji im je povjeren, kao i sa svakim čovjekom. U skladu s time pastir treba izbjegavati svaku grubost i nestrpljivost s vjernicima, a njegovati i pokazivati strpljivost i susretljivost prema svakome tko mu se obraća, bilo da je vjernik ili nevjernik, jer Isusu je stalo do svakog čovjeka. Sv. Petar nas u tom smislu opominje da strpljivost Gospodina našega Isusa Krista trebamo smatrati spasenjem (usp. Druga Petrova poslanica, 3, 15). Ako smo kao duhovni pastiri službenici Isusa Krista i ako je strpljivost ono po čemu nas on spašava, onda je doista potrebno, želimo li ga vjerno nasljedovati, vježbati se u strpljivosti i sa sobom i s drugima, posebno s onima koji su slabi ili kolebljivi u vjeri. Sve su to nužne pretpostavke svake pastoralne kulture.
4. Osim toga, kultura pastorala očituje se i u ozbiljnoj pripremi za propovijed i katehezu, za slavljenje sakramenata i drugih pobožnosti, za urednost svetoga prostora, ruha, posuđa i sl. Takvo ponašanje svećenika izraz je odgovornosti prema svećeničkoj službi, kao i poštivanja prema vjernicima kojima služi. Onaj pastir koji je u tom smislu kulturan, izbjegavat će svaku improvizaciju, žurbu, rutinu, rastresenost i sl. Istovremeno će, ugledajući se u Gospodina Isusa Krista, koji je ljudima govorio jezikom koji su razumjeli i uzimao u obzir situacije u kojima su se nalazili, „inkulturirati“ Božju riječ u životnu stvarnost svojih slušatelja. Dakako, sve to može postići samo tako što će Božju poruku spasenja sâm razmatrati i zatim tumačiti i naviještati ljudima jezikom koji im je razumljiv. Tako će ju, pokazujući im što ona za njih konkretno znači i kako je trebaju prihvatiti, usađivati u njihovu životnu stvarnost s nakanom da bi im bude svjetlo na životnoj stazi. Na taj će način Božja riječ postati kultivirajućim čimbenikom u životima ljudi kojima je upućena i koji je otvorena srca prihvaćaju.
5. A kad je riječ o pastoralu kulture, tu se prije svega postavlja pitanje koje kulture i što bi trebao biti cilj takvog pastorala. Naime, pojam ‘kultura’ izveden je od glagola colere, koji znači obrađivati zemlju, saditi, gojiti, odgajati, štovati. U tom je smislu pojam kultura povezan i s kultom, tj. sa štovanjem Boga. Danas se, međutim, ovo posljednje, možemo reći transcendentno, značenje glagola colere zanemaruje, a prihvaćaju se njegova imanentna značenja, kao što su obrađivanje zemlje, sađenje, gojenje i odgajanje. Zbog toga u naše vrijeme i prevladava imanentističko poimanje kulture, tj. kulture bez kulta.

Iz tog razloga pojavljuje se kao prvi i najteži problem pastorala kulture pitanje kako takvu u imanenciju zatvorenu kulturu otvoriti za transcendentnu iliti onostranu stvarnost, a da se pritom ne izgubi njezina ukorijenjenost u imanenciji, tj. u ovostranosti. Takva istodobna ukorijenjenost kulture i u ovostranost i u onostranost bila je svojstvena kulturi kršćanskoga srednjega vijeka, o čemu svjedoče veličanstvene katedrale i nebrojena umjetnička remek-djela, kao i cjelokupan tadašnji svjetonazor. U usporedbi s kulturom toga vremena, današnja je kultura pretežito jednodimenzionalna. Kako dakle u tu kulturu, koja je gotovo hermetički zatvorena u imanenciju, otvoriti prema transcendenciji, kako u nju posijati sjemenke Božje riječi i što činiti da posijano sjeme, usprkos tvrdoći i suhoći tla u koje je bačeno, izraste i donese višestruk plod?

Drugim riječima, kako današnju duboko u imanenciju ukopanu kulturu otvoriti transcendenciji, to je nesumnjivo prvi i najteži zadatak pastorala kulture. Ali njegova nas težina ne bi  smjela obeshrabriti nego nam, umjesto toga, biti pravi izazov. Nisu li nam, u tom smislu, nominiranje Rijeke, središnjega grada u Riječkoj nadbiskupiji, Europskom prijestolnicom kulture i kulturni događaji koji će 2020. godine tim povodom biti upriličeni, upravo poticaj i izazov da se i mi kao kršćani u sva ta zbivanja aktivno uključimo i pokušamo ih obasjati zrakama koje dolaze iz onostranosti!?