Svećenički dan Riječke nadbiskupije u Svetvinčentu i Vodnjanu

Četrdesetak dijecezanskih i redovničkih svećenika predvođenih riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem, uz prisustvo nadbiskupa u miru Ivana Devčića, okupili su se prvotno u župnoj crkvi sv. Vinka u Svetvinčentu gdje su zajednički slavili misu na oltaru u kojem se nalaze moći bl. Miroslava Bulešića.

Na početku mise okupljene svećenike i nadbiskupe, u ime porečkog i pulskog biskupa Ivana Štironje, pozdravio je kancelar Porečke i Pulske biskupije Sergije Jelenić, a osim riječkih svećenika euharistijskom slavlju su se pridružili i domaći župnik Darko Zgrablić i župnik u Funtani Ilija Jakovljević.

Nadbiskup Uzinić je u homiliji temeljenoj na naviještenim čitanjima govorio o svetačkom primjeru svećenika Miroslava Bulešića. Primijetio je da je svaki početak neke stvarnosti, tako i svećeničkog života i djelovanja, redovito obilježen zanosom. Taj prisutni zanos čini da svećenik može dobro i autentično živjeti i djelovati. Problem nastaje vremenom koje je gotovo redovito obilježeno gašenjem zanosa i gubljenjem ideala. Polazeći od te činjenice važno je uvijek truditi se i raditi na sebi.

Nadbiskup je stoga u homiliji upitao što bi bilo sa svećenikom Miroslavom da njegov život i njegovo svećeništvo nije bilo prekinuto mučeničkim činom na gotovo samom njegovom početku: „Bi li njegov zanos i dalje trajao? Bismo li mi tog čovjeka danas, u najmanju ruku, poštovali zbog njegova svećeništva i službe?“

To pitanje mons. Uzinić je sagledao u svjetlu aktualne situacije koju posljednjih mjesec dana proživljava Crkva u Rijeci, ističući da je uvjerenja da je svatko od svećenika u službu ušao sa sličnim zanosom koji se posebice uočava kod bl. Miroslava.

„Pitanje je što se vremenom dogodilo nekima? Kako to da su se neki, svojim načinom i stilom života spustili ispod granice nedovoljnog načina življenja svog svećeništva?“ Odgovor na to pitanje nadbiskup je pokušao iščitati u svećeničkom primjeru bl. Miroslava, u posebnoj odlici njegova predanja koje je duboko prožeto svećeničkim zanosom, dok je kod drugih, kod življenja svećeništva često problem „što taj zanos, pa čak i pri samom ređenju, ponekad ne uključuje potpuno predanje. Uvijek zadržimo nešto za sebe“, ustvrdio je nadbiskup, a Miroslav se potpuno predao.

O tom njegovom predanju svjedoči jedna njegova misao: „Moj Bože, sav ti se prikazujem, sav ti se darujem, sav hoću da sam tvoj, sada i uvijeke. Tebi hoću vjerno da služim!“ Dakle, ništa za sebe, sve za Boga. Tim mislima bl. Miroslav, kada su se počele događati opasnosti koje su prijetile, nadodao je: „Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Sav život ti darujem za svoje stado.“

Na taj blaženikov primjer radikalnog predanja nadbiskup Uzinić pitao je je li samo to dovoljno da svećeništvo ostane autentično cijeloga života. Ustvrdivši da samo predanje nije dovoljno i da vjeruje da su upravo pritom mnogi svećenici tijekom svog života pogriješili.

„Potrebno je biti svjestan sebe. Svojih slabosti. Svoje malenosti. Svoje nedostojnosti“, poručio je predslavitelj. I bl. Miroslav o tomu je za sebe napisao: „Još uvijek me smetaju napasti protiv čistoće. Još sam uvijek zaljubljen, barem donekle, u zemaljske stvari.“ Dodaje bl. Miroslav: „Ja sam ipak još pun sebe. To me priječi puno u apostolatu“ te zbog toga moli: „Daj mi milost da se sasvim prezrem. Da budem prezren sebi kako bi se napunio Tebe.“

Primjer bl. Miroslava nam pokazuje kako se, nakon što se dogodi to priznanje svoje slabosti, može se kroz molitvu dogoditi ispunjenje onim što je Božje. Kako je zaključio nadbiskup Uzinić, „može se dogoditi ono što se treba dogoditi svakom svećeniku, a to je suobličenje Kristu!“

Nakon mise i kratkog druženja u prostorima župe Svetvinčenat svećenici su se uputili prema Vodnjanu i tamošnjoj župnoj crkvi sv. Blaža koja čuva mnoge relikvije svetih i nekoliko svetih tjelesa. S poviješću župe, crkve i relikvija svećenike je upoznao vodnjanski župnik Damir Štifanić. Proslava Svećeničkog dana završila je zajedničkim objedom i druženjem do popodnevnih sati.