1. Donoseći pozdrave i duhovno zajedništvo zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, pozdravljam sve sudionike i sudionice ove Konferencije, a na osobit način oca Provincijala Hrvatske pokrajine Družbe Isusove i oca Dekana Fakulteta filozofije i religijskih znanosti, zatim ravnatelja međunarodnoga ureda Isusovačke službe za izbjeglice (oca Thomasa Smolicha) i ravnatelja za jugoistočnu Europu (oca Tvrtka Baruna), kao i današnje izlagatelje, uz čiju ćemo pomoć zacijelo izoštriti svoj pogled i, vjerujem, lakše nazrijeti putove na koje nas poziva i prema kojima nas usmjerava Božji Duh u vezi s bolnim pitanjem izbjeglištva.

Vjerujem da neću pogriješiti, ako ustvrdim da papa Franjo voli isticati glagole, one riječi koje – samim izgovaranjem – prekoračuju verbaliziranje stajališta i jasno pokazuju djelovanje. Glagoli su već u samome jeziku poticaj da se prijeđe prag iz razmatranja u činjenje. A prag je pak prikladna slika kako za temu kojom se danas bavimo tako i za vrijeme prijelaza iz jedne u drugu liturgijsku godinu, a ništa manje i za poneku izraženu slutnju da se nalazimo na stanovitoj kulturološkoj, ako ne i civilizacijskoj prijelomnici, na pragu razdoblja.

Koristim danu mi mogućnost obraćanja na početku ovoga zajedništva za isticanje dvaju naglasaka koji mi se čine vrijednima pozornosti u kontekstu Europe, a zatim i Hrvatske.

2. Prvi naglasak. Među četirima nosivim glagolima u naslovu Konferencije, iz Papine poruke za Svjetski dan selilaca i izbjeglica ove godine (slavljen 14. siječnja 2018.), napisane 15. kolovoza 2017., primjećujemo da su tri glagola prevedena na hrvatski: primiti, zaštititi, promicati, dok je jedan – integrirati – ostao ‘nepreveden’.
Doduše i tri prevedena glagola ušla su kao tuđice u našu redovitu uporabu, integrirani su u hrvatski jezik, jer u raznim ozračjima čujemo riječi: akceptirati (talijanski koristi accogliere), protežirati ili protektirati i promovirati. No, za četvrti nismo našli prikladnu hrvatsku riječ, kao ni drugi jezici na kojima je Poruka službeno dostupna. Svi su oni usvojili i prilagodili riječ prema latinskome izričaju (eng. integrating, fr. integrér, njem. integrieren, šp. i port. integrar, polj. integrować). To bi na prvi pogled moglo značiti da nam je svima taj glagol najjasniji, a djelovanje u skladu s njim najrazumljivije. No, očito nije tako.

Osim toga, to je, kao što vidimo, ujedno i zadnji glagol u nizu ili pak zadnji željeni cilj našega odnosa prema ljudima koji su prisiljeni napustiti svoju domovinu. I baš kao što Evanđelja, odnosno cijelo Sveto pismo razumijevamo čitajući ih ‘od završetka’, u svjetlu Kristova uskrsnuća i njegova drugog dolaska; u svjetlu koje osvjetljava i otkriva smisao povijesnih događaja, čini mi se primjerenim naznačiti taj zadnji glagol kao polazište za susret sa svim izazovima izbjegličke tematike i s poteškoćama koje se javljaju.

Ne odlazeći preširoko, samo naznačujem da integriranje upućuje na cjelovitost i ‘integrirati’ bi se (sa sadržajem koji se tiče udomljavanja) moglo prevesti glagolom ‘ucjeloviti’ ili ‘ocjeloviti’ (pri čemu je u toj hrvatskoj riječi čujna riječ ‘cjelov’), ali se misli na posebnu vrstu cjelovitosti, za koju papa Franjo, navodeći sv. Ivana Pavla II., kaže da je različita od asimilacije. Radi se o ‘dodiru’ s drugim, o otvaranju, prihvaćanju pozitivnih vrijednosti, a cilj je oblikovanje društva i kultura kao odraz mnogostrukih Božjih darova.

Posežući za latinskom etimologijom otkrivamo da se glagol in-tegrare doslovno tumači kao složenica od ‘in’ kao negacije i tá(n)gere (dodirnuti) i značio bi nedodirnut, neokrnjen, cio. Od istoga korijena dolazi i riječ ‘tactus’, odnosno takt. I s pravom se treba isticati da za integraciju ‘treba imati takta’ i dovoljno ljubavi i ono što je najvažnije – cjelinu. Nemoguće je nekoga ili nešto integrirati, ako nije jasno što je ‘integrum’.

Čini mi se da ja danas, naročito u Europi, poteškoća integracije ponajprije u tome što se ne zna što je to europski ‘integrum’, cjelina; što je nutarnji pokretač i smisao koji gradi cjelinu; što su vrjednote koje se u procesu integracije nude kao nosivi čimbenik dodira, razmjene. Europa danas ima očito poteškoću sebe izreći kao integrum i živjeti ga.
Kada bismo trebali naznačiti glavne odlike Europe, njezine sržne vrjednote, možda bi se i našao splet pojmova oko kojih bi se našlo suglasje, međutim poimanje i tih samih pojmova nailazi na ozbiljna razmimoilaženja. To pitanje o cjelovitosti tiče se i Hrvatske. Za svaku kulturu je najvažnije pitanje smisla, naročito onoga koji se odnosi na otajstvo života i na vječnost, osobito vječnost. Iz toga smisla dolazi jačina prihvaćanja, zaštite i promicanja, pri čemu iza tih glagola možemo staviti bilo koju odliku, kao što su: sloboda, mir, ljudska prava, demokracija… Naime, civilizacija koja ne uspijeva povezati, integrirati odgovore na pitanje o postanku života, o življenju na zemlji i na pitanje o smrti i vječnosti sigurno sama sebe izjeda i zatvara se u vlastiti ‘sarkofag’ (sarks+fagein), doslovno: izjedajući svoje tijelo.

3. Drugi naglasak. Dobro je, utješno i poticajno, da kao članovi Crkve u novim povijesnim okolnostima nosimo svijest o tome da dvotisućljetna povijest Crkve nudi riznicu u kojoj se mogu pronaći iskustva i izazovi slični onima koje mi danas živimo. I premda svaka usporedba ima svoje nedostatke, primjeri nam pomažu u plodonosnome uspoređivanju.

Glede raznih seoba, osvajanja, pomaka i susreta naroda koji u sebi sadrže epohalne promjene, pa i sukobe, podsjećam na dvojicu papa u iznimno burnim vremenima: sv. Lava Velikoga (oko 390.-461.) i sv. Grgura Velikoga (oko 540.-609.). Prvi se od njih u 5. stoljeću morao suočiti s upadima neprijateljski raspoloženih Vizigota i Huna, Alariha i Atile, braneći postojeći kulturu, nastojeći zaustaviti rušenja i razaranja.

Drugi, sv. Grgur Veliki, imao je mogućnosti postupiti drukčije, te je u drugoj polovini 6. stoljeća, pod navalama Langobarda, uložio puno napora u evangelizaciju i u slanje misionara u razne krajeve, što je urodilo novim plodovima. Spominjem to i zbog migracijskih gibanja kojih su u to vrijeme i Hrvati bili dionici.

Nije mi nakana tražiti izravne usporedbe, nego upozoriti na djelovanje Crkve koja je svojim misijskim djelovanjem nastojala i nastoji omogućiti ljudima da u svojim domovinama susretnu kršćansku ljubav, Radosnu vijest. I bez obzira na sva negativna iskustva u kojima je Crkva bila iskorištavana za političke ciljeve ili pak na vlastite zablude, što je prouzročilo i puno boli, i danas Crkva ima pristup kojim nastoji ljudima u njihovim zemljama pomoći da žive dostojanstvo Božje djece. Zbog toga je nadahnjujuće svjedočanstvo onih koji su svoje živote utkali u zaštitu života, u odgoj i obrazovanje, zdravstvo, gospodarstvo, kulturu općenito.

U sadašnjim gibanjima, ne zanemarujući čiste političke planove kojima se iskorištava mnoštvo, nema jasnoga odgovora na pitanje gdje je uzrok tuđih patnja, prisile da netko mora otići sa svoga; tko je razorio tuđe domove, zlostavljao, izrabljivao; čija je odgovornost za suze i vapaje ljudi koji drugdje traže sigurnost. Na ta smo pitanja i mi kao narod jako osjetljivi, a kao Crkva u Europi trebali bismo biti očito i glasniji, ako istinski želimo pomoći ljudima u potrebi.

Uostalom, papa Franjo u Poruci kaže: „Želim naglasiti poseban slučaj osoba prisiljenih napustiti zemlju imigracije zbog humanitarnih kriza. Te osobe traže da im se osigura odgovarajuća pomoć za repatrijaciju i učinkovite programe reintegracije u svijet rada u njihovim matičnim zemljama.“

4. Ljudi koji dolaze u Europu u njoj očito vide neke mogućnosti i vide ljude koji im mogu pomoći; ljude koji su izgrađeni snagom određenih vrjednota, među kojima važnu ulogu ima kršćansko milosrđe, ljubav prema bližnjima, kao i ostale vrjednote koje su s njima povezane.

Glagoli u naslovu Konferencije tiču se najprije kršćanskoga svjedočenja, življenja i kulture, njezina oblikovanja i jačanja, jer upravo takva može najviše pomoći drugima. To, očito, prepoznaju oni koji se utječu u pomoć ljudi te kršćanske kulture. A svjedoci smo neobičnih strujanja kojima se u društvenome kontekstu zaziva kršćansko milosrđe, pa i proziva kršćane ako ga ne očituju (dovoljno), dok se osporavaju vrjednote cjeline kršćanske kulture.
Istaknuti glagoli nisu poglavito usmjereni na pojedine vjernike, premda sve započinje od srca pojedinaca. Oni se tiču sustava. Sustav pak može pomoći, ako ima određenu cjelovitost, integritet. Ako se on izgubi, snaga pomoći drugima također slabi. Tada se susreće fragmentiranost koja postaje plijenom nekih drugih nakana i interesa koje također ne smijemo previdjeti.

Kršćanska kultura je uvijek vođena načelom Utjelovljenja te u svakoj kulturi prepoznaje vrjednote koje su povezive s Evanđeljem, koje vode do istinskoga susreta i razmjene koja ocjelovljuje. No, moramo biti svjesni da postoje i nakane koje nisu dobronamjerne; u kojima se dobrota može zlorabiti, a jedna kulturološka matrica vidjeti kao slabost. No, mi znamo da kršćanska ljubav nikada nije slabost, jer nije samo ljudska, nego dolazi od Božjega Duha. A on daje maštovitost ljubavi koja jednako tako prepoznaje i zlo koje ju nastoji oslabiti.

Na početku došašća molimo da nam srce ne oteža, da nam srce ne bude sporo. A ono postaje i lagano i brzo, nošeno otajstvom prisutnosti po Utjelovljenju i Uskrsnuću, da živimo ljudskost i vječnost i ne previdimo zlo koje uništava.
Hvala lijepa.