Pozdravni govor dekana zagrebačkoga KBF-a prof. dr. fra Marija Cifraka

Sestre i braćo, započinje naš 59. TPT – Teološko-pastoralni tjedan u 350. ak. god. Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Stoga najprije iskrenu dobrodošlicu i srdačni pozdrav upućujem: uzoritome gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću, nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom i velikom kancelaru Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; uzoritome gospodinu kardinalu Vinku Puljiću, nadbiskupu i metropolitu vrhbosanskome, predsjedniku Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine te velikom kancelaru KBF-a Sveučilišta u Sarajevu i današnjem svečaru; Njegovoj ekselenciji Giuseppe Pintu, apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj; mons. dr. Želimiru Puljiću, nadbiskupu zadarskom i predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije; svim nazočnim nadbiskupima i biskupima Hrvatske biskupske konferencije, Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine; mons. Stanislavu Hočevaru, beogradskom nadbiskupu; svim nazočnim poglavarima i poglavaricama redovničkih zajednica; mons. prof. dr. Franji Topiću, predsjedniku HKD-a „Napredak“.

Iskrenu dobrodošlicu i srdačan pozdrav upućujem nazočnim nositeljima političke i akademske vlasti: gospodinu Milanu Bandiću, gradonačelniku grada Zagreba sa suradnicima; akademiku Velimiru Neidhardu, predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; prof. dr. sc. Damiru Borasu, rektoru Sveučilišta u Zagrebu koje slavi 350 godina; prof. dr. sc. Željku Tanjiću, rektoru Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u zajedništvu s njegovim prorektorima; gospodinu Šimi Jerčiću, ravnatelju Ureda Vlade RH za odnose s vjerskim zajednicama.

Drago nam je da su i ove godine s nama predstavnici drugih kršćanskih i vjerskih zajednica. Iskrenu dobrodošlicu i srdačan pozdrav upućujem: gosp. Ladislavu Ružički, dopredsjedniku Saveza baptističkih Crkava u RH i gosp. Željku Mrazu, glavnom tajniku SBC u RH; prodekanu Davidu Kovačeviću i asistentu Hazimu Yahyu s Visokog evanđeosko-teološkog učilišta u Osijeku; ef. Mevludi Arslaniju, izaslaniku muftije dr. Aziz Hasanovića.

Srdačan pozdrav upućujem prisutnim dekanima i profesorima drugih katoličkih bogoslovnih fakulteta i visokih teoloških škola u republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i dekanima, prodekanima i profesorima drugih sastavnica Sveučilišta u Zagrebu.

Dobrodošlica i predstavnicima sredstava društvenog priopćavanja.

Srdačan pozdrav upućujem svećenicima, đakonima i svima Vama koje je privukla tema ovoga tjedna: „Proročka dimenzija kršćanina u životu Crkve i društva“.

Govoreći 17. travnja 2018. u kapeli Doma Sv. Marte papa Franjo govorio je o potrebi proroka u Crkvi. Papa je pošao od sljedećeg teksta iz Djela apostolskih: „Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali.” Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega. Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu pa reče: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.” Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: „Gospodine Isuse, primi duh moj!” Onda se baci na koljena i povika iza glasa: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” Kada to reče, usnu. I Savao je pristao da se Stjepan smakne. U onaj dan navali velik progon na Crkvu u Jeruzalemu. Svi se osim apostola raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim” (7,51 – 8,1).

Riječ je o završetku Stjepanova govora i njegovu kamenovanju koje je tada uslijedilo kao reakcija na njegove riječi. Stjepan nije đakon nego sam sebe vidi u nizu proroka. Stjepan je predstavljen kao muž pun „vjere i Duha Svetoga” (Dj 6,5). Prorok je vjernik i čovjek Duha Božjega. Taj poseban odnos s Bogom se odražava na njegovom licu (usp. Dj 6,15), slično vidimo i kod Mojsija (usp. Izl 34,29). I Stjepanovo govor ima proročki karakter, u njemu se objašnjava povijest i optužuje Izrael za neposluh Bogu, njegovom Zakonu i njegovim posrednicima, slično kao što nam je poznato iz proročkih govora i kao što je vidljivo u dijelovima Stjepanova govora gdje citira starozavjetne proroke, npr. Amosa (Dj 7,42-43 = Am 5,25-27) i Izaiju (Dj 7,49-50 = Iz 66,1sl.). Njegov proročki nastup potvrđuje viđenje Božjega prijestolja (Dj 7,55-56), a odbacivanje i kamenovanje odgovara sudbini nasilno ubijenih proroka (usp. npr. Izl 17,4; Br 14,9-10; 2 Ljet 24,21).

Stjepan je prorok Pravednika kojega su prijašnji proroci naviještali, a suvremenici izdali i ubili. On vidi Isusa gdje stoji zdesna Bogu. To je aluzija na Ps 110,1. I jedino je mjesto gdje Gospodin Isus stoji, a ne sjedi. Ovaj stav pokazuje Isusovu aktivnost poslije uzašašća i proslave. Isus nastavlja biti Spasitelj. Ispunjava ono što je rečeno u Lk 12,8: „A kažem vam: tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim”.

Stjepan stoga zaziva: „Gospodine Isuse, primi duh moj!”. Slično umire Isus: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Lk 23,46). Slušamo riječi Ps 31(30),6. Taj psalam započinje riječima: „In te Domine speravi”. Riječi pouzdanja koje započinju zazivanjem Oca, kao u agoniji (usp. Lk 22,42) i na križu (usp. Lk 23,34). Isus ne izbjegava Očevu volju, oprašta i ne proklinje progonitelje i vjeruje pun nade. I Stjepan moli umirući: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” (Dj 7,60). Riječi spomenutog psalma „In te Domine speravi” bile su biskupsko geslo Alojzija Stepinca.

Stjepan se u molitvi baca na koljena, jednako tako Petar i Pavao. Isus moli na koljenima (usp. Lk 22,41). Anđeo ga hrabri u toj borbi s tamom i đavlom. Isus se bori za Izrael. Stjepanovo lice je bilo poput anđela. Prorok se bori za svoj narod molitvom. Molitva je u susretu sa smrti ili odlaskom, s nakanom da pobijedi povratak u život. Isus je uskrsnuo, a Petar uskrisava Tabitu. Savao je pristao da se Stjepan smakne. No, postao je Pavao, i sam progonjen zbog nade u uskrsnuće.

Kako Isus postupa tako i njegovi učenici. Prorok mora biti učenik Isusov. Progonjen. I još jedan detalj. Isus plače nad Jeruzalemom jer sveti grad nije prepoznao čas svoga pohoda (usp. Lk 19,41), onoga što je za njegov mir. Prorok pohađa da donese mir. On je mirotvorac. U koju god kuću uđe, najprije kaže: „Mir kući ovoj!” (Lk 10,5). Poslan je kao janje među vukove. Na Petrovo 1997. je kardinal Kuharić ovako rekao ređenicima: „Danas kad smo u demokraciji, u slobodi, kad Crkva ima otvorene široke prostore svoga djelovanja, ne bih vam mogao obećati da vas šaljem u krvavu kupelj, ali vam mogu obećati tešku borbu! Tešku borbu! Niti u totalitarizmu niti u demokraciji Isus Krist ne prestaje biti ‘znak osporavan’, ne prestaje biti progonjen. U jednom ateističkom totalitarizmu bio je zajedno sa svojom Crkvom krvavo progonjen. U demokraciji bit će Crkva podmuklo progonjena: s raznih bi strana razni optužitelji željeli Crkvu zarobiti u svoje interese, u svoja mišljenja, u svoje optužbe i sudove”. Jeli bio prorok? Neka nam to pokaže ovaj 59. teološko-pastoralni tjedan koji proglašavam otvorenim.