Pozdravni govor vojnog biskupa Jurja Jezerinca

Pozdravni govor vojnog biskupa Jurja Jezerinca

Vrlo poštovani i dragi prijatelji!
Slavimo 10. obljetnicu postojanja Vojne biskupije. Na prvi pogled to i nisu velike godine, ali su zato veoma bremenite. Tko da se ne sjeti vremena koje je prethodilo njezinom utemeljenju.
Godine 1990. nadvili se crni oblaci nad Hrvatskom, nagovješćujući teške dane. I dogodilo se ono što gotovo nitko nije mogao predvidjeti, poglavito ne na pragu famoznog mirnog 21. stoljeća, kako su ga najavljivali poklonici tzv. “novog doba”.
Izvršena je prava teroristička agresija na Hrvatsku. Našli su se na udaru naši gradovi i sela, bolnice i tvornice, crkve i dječji vrtići; bio je to rat u kojem se protjerivalo mirno pučanstvo s njegovog ognjišta. To je bio pravi zločinački pothvat u kojem je izvršen genocid, kulturocid, ekocid nad hrvatskim narodom i državom. Dokaz tome je i činjenica da je četvrtina teritorija Hrvatske bila okupirana.
Zato hrvatski narod nije mogao ostati skrštenih ruku. Domovina mu je bila draža od života. I kad joj čovjek ništa drugo nije mogao dati, odlučio je darovati joj sve što ima: svoj vlastiti život.
Crkva kao braniteljica ljudskih prava i slobode te čuvarica istine, progovorila je tih dana preko pokojnog kardinala Franje Kuharića: “Mi rat nismo htjeli. Mi smo na mir pozivali. Mi molimo za mir koji se izgrađuje i osigurava istinom, pravednošću, opraštanjem, pomirenjem i ljubavlju prema Bogu i čovjeku.”
Tih je dana Kardinal također naglasio: “Naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje i željom za osvetom… ne smije biti rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjeg svijeta… a mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode!”
Na Mariji Bistrici, prigodom jednoga hodočašća hrvatske vojske i policije, Kardinal je među ostalim rekao: “Ako je netko ubio mojega brata, ja neću njegova. Ako je netko spalio moju kuću, ja neću njegovu.” Kardinal je tim riječima želio dati do znanja braniteljima da ostanu na visini obrane, da, drugim riječima, ostanu veliki i časni kao branitelji. I zaista hrvatski je branitelj ostao velik. Pokazao je čudesnu snagu i uvjerio svijet u opravdanost svojega poziva. Pošao je na ratište gotovo nespreman, bez modernog oružja, s krunicom u ruci i velikim srcem. Ponio je sa sobom bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje zajedno.
Stoga će mu Hrvatska biti vječno zahvalna. Njezino priznanje je njegovo odlikovanje (D. Šimundža).
Važnost duhovne dimenzije dobro je uočio tadašnji vrhovni zapovjednik dr. Franjo Tuđman, kad je izrazio pismenu želju da se što prije imenuje nekoga tko bi vodio duhovnu skrb među braniteljima. Ta ja dužnost dopala moju malenkost, tj. da budem ravnatelj, animator, koordinator te duhovne skrbi.
U toj sam povjerenoj ulozi djelovao sve do osnivanja Vojne biskupije, kada je i službeno započela duhovna skrb među vojno-redarstvenim snagama RH, o čemu ćemo poslije više čuti od mons. Šantića.
I na kraju, mogao bi netko postaviti pitanje: Čemu Vojna biskupija?
Ona je tu prije svega da bude služenje ljudima, koji žive u specifičnim okolnostima, našim vojnicima i redarstvenicima, da u svome pozivu budu još savjesniji i uspješniji u čuvanju mira i reda. A to je moguće postići ako čovjek nastoji, ne samo oko tehničke i znanstvene izgradnje, nego i oko duhovne.
Još jednom, sve vas srdačno pozdravljam!
Dobro došli na proslavu 10. obljetnice utemeljenja Vojne biskupije u RH!