Draga braćo i sestre!

U životu se međusobno povezuju i nadopunjuju uzročno posljedični događaji koji iza sebe ostavljaju različite tragove koje pokušavamo odgonetnuti i dokučiti im smisao, iako postoje i oni za koje ne pronalazimo nikakvo objašnjenje i ne razumijemo njihov smisao.

Tako me ovih dana u svjetlu riječi Božje progoni Isusova tvrdnja: »A ja kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi« (Iv 12, 32).

Nije mi teško prihvatiti da je Isusovo uzdignuće na križ njegova proslava i pobjeda neizmjerne ljubavi Božje i da će tu ljubav spoznati svi ljudi bez iznimke i da je to privlačenje prema Kristu započelo na onaj prvi Veliki petak i da će trajati sve do konca svijeta, ali me zbunjuje sadašnji trenutak koji mi izgleda kao da će u njemu tek danas započeti onaj prvi Veliki petak.

Koliko će ih se morati još dogoditi i koliko će dugo trajati to privlačenje da se osjeti neki kvalitativni pomak u svijetu?

Sadašnji trenutak svijeta i naša nesmiljena jurnjava i utrka s vremenom kojeg nam kronično nedostaje, a kao da civilizacijski trčimo unazad, ponovno aktualiziraju pitanje:
Gospodine Isuse, ti si uzdignut sa zemlje, a kad ćemo mi početi upoznavati tvoju neizmjernu ljubav i kad ćeš nas to privući k sebi?

Kako ćeš nas privući k sebi, kad se mi ne obraćamo tebi?

Kako ćemo k tebi ovako razjedinjeni, zavađeni, posvađani, zaraćeni?

Kako će sav svijet k tebi, kad i mi koji tvrdimo da smo tvoji, radimo protiv svojih?

Ti si došao pred Oca svoga s biljezima bičevanja i razapinjanja i s vapajem: „Oče, oprosti im!“ i Otac je imao na tebi što proslaviti i što uskrsnuti!
S čime ćemo mi pred tebe doći? Koji je naš raspoznajni znak?

U što bi se to Otac nebeski, nakon našeg prijeđenog korizmenog puta i dočekanog dana Kristova uskrsnuća, danas na meni kao Isusovom učeniku mogao zagledati i proslaviti tako da to zauvijek bude moje prepoznajno obilježje i zaživi kao novo, preobraženo i uskrsnulo stanje?

Kako ćemo, draga braćo i sestre, mi stati pred Gospodina i podignuti svoje oči k njemu, nadajući se da će nam se pogledi susresti?

Žene koje u praskozorje uskrsnog jutra idu na grob mogu biti jedan od načina kako se pokrenuti s mrtve točke i uputiti na pravi put, ususret Gospodinu. Moramo se odvažiti i napraviti odlučujući korak nakon kojeg se više nećemo okretati. Moramo tražiti Gospodina onda kad ga nitko ne traži i ondje gdje ga nitko ne traži.

Bez obzira na sve, trebamo pronaći svoj put do Gospodina. Istina je da taj put nije potpuno nepoznat. Isus nam je ostavio primjer svog života, ostala je njegova riječ, svakodnevno su dostupni njegovi sakramenti kao sredstva spasenja, ima Bogu hvala još uvijek onih koji idu Kristovim stopama… Ipak, sve to neće biti od velike koristi nama ako se i mi sami ne odvažimo i ne zaputimo ususret Gospodinu, trasirajući tako svoju stazu i svoj način nasljedovanja Gospodina.

Očaravajuće je svake godine gledati prirodu kako se budi od zimskog sna. Makar isto stablo svake godine cvjetalo, svake godine donosi novi cvijet i novi plod. Isto stablo, a svake godine na njemu nešto novo. Tako i mi ljudi, iako po prirodi i naravi isti, po svojim smo plodovima toliko različiti.

Nemojmo, stoga, dopustiti da Uskrs dođe i prođe, a da nas egzistencijalno ne dohvati i zahvati.

Dopustimo da nas svjetlo Kristova uskrsnuća obasja kako bismo i mi zajedno s njim mogli Ocu nebeskom prinijeti svoje križne putove, svoje bičeve i padove, ali i svoja svakodnevna ponovna ustajanja i spremnosti da i mi svoj križ donesemo do kraja i da se i po našem križu Bog može proslaviti i očitovati sadašnjem svijetu kao neizmjerna ljubav, dobrota i milosrđe.

Draga braćo i sestre, želeći da vas ova čestitka zateče u milosti Božjoj i u dobrom duševnom i tjelesnom raspoloženju, od srca čestita

† Ivica Petanjak
biskup