Uvod

Draga subraćo svećenici, sestre redovnice, braćo i sestre, dionici Kristove nebeske slave, današnje slavlje Uznesenja Blažene Djevice Marije raduje cijelu Crkvu. Puno se vjernika nalazi u marijanskim svetištima; dolaze kao hodočasnici, ili su u svojim crkvama, obradovani istinom o prvoj vjernici koja je iskusila plod Kristova uskrsnuća. I mi smo ovdje, u našoj prvostolnici koja nosi naslov svetkovine Uznesenja, zagledani u ljepotu neba.

Ne spominjemo se samo zaključka zemaljskoga života Isusove i naše majke, nego ulazimo u otajstvo obećanja naše budućnosti. U dubini svoga bića osjećamo blizinu s Marijom po kojoj je Bog očitovao da sve želi podijeliti s nama. Utjelovljenjem Isusa Krista, tim njegovim odricanjem od božanske udaljenosti, Bog nam se objavljuje i s nama surađuje; po ljudima i s nama ljudima čini velika djela; govori nam da je naša ljudskost vrijedna i da se u potpunosti razumije samo, ako se promatra iz vječnosti.

U zahvalnosti za dar života koji nema svoju konačnost u raspadljivosti zemlje, zastanimo pred Bogom; pogledajmo obzor svoga života; priznajmo svoj grijeh, ali istodobno podignimo pogled tako da ne vidimo samo grijeh, nego Božje obećanje i vječnost u koju nas uvodi ova svetkovina.

Homilija 

Liturgijska čitanja:

Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; Ps 45,10b-12b.16;

1Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56

1. Puno prije svečanoga proglašenja istine vjere o Marijinu uznesenju u nebo (1950.), umjetnici su od starine izražavali tu istinu koju su vjernici u Crkvi osjećali i živjeli.

Gledajući slikarstvo, osobito od razdoblja renesanse, preuzeta je tipologija iz gotike i ponovno interpretirana novom osjetljivošću. Tako se redovito nalazimo pred djelima pred kojima nam je pogled privučen prizorom Marijina odlaska; stanovitoga putovanja prema gore, uvis, ali i Marijom kao poveznicom između zemlje i neba. Takva je oltarna slika u 19. stoljeću bila na glavnome oltaru i u ovoj prvostolnici. Danas se nalazi u Pregradi, a o njoj svjedoči replika u sjevernoj lađi.

Na tim prizorima dohvaćamo divljenje onih koji tomu događaju svjedoče sa zemlje te svečanu radost Neba koje prihvaća Mariju u njezinoj ljepoti ljudskosti, nerijetko praćenu anđelima koji ju podupiru i nose bez imalo napora.

Postoji velika prisnost, blizina između Marije i Neba, shvaćenoga kao Božji prostor, stvarnost božanske zbilje koja dodiruje zemlju, a da se pritom s njome ne pomiješa. Marija ne ostavlja ništa od svoje ljudskosti, od svoje ženstvenosti i majčinstva, da bi ušla u Nebo. Uostalom, Bog je zahvatio upravo tu ljudskost, da bi u Isusu prihvatio naše tijelo i da bi nas mogao susresti srcem i tijelom čovjeka.

2. Marija o tome početnom trenutku pjeva kao o pogledu koji joj je upućen, koji je na nju svrnut i koji na njoj počiva. Ona veliča Gospodina „koji je pogledao njezinu neznatnost“. Na početku vječne proslave koju danas razmatramo i slavimo nalazi se milost Božjega pogleda. Ispunjenje Marijina života plod je Božjega pogleda koji se zaustavio na malenosti i otvorenosti, koju Isus u Blaženstvima zove „siromaštvom duha“.

Marija nije imala društveni, kulturalni ili religijski položaj koji bi joj omogućio vidljivost i viđenost. Pripadala je onomu sloju ljudi koji su smatrani nevažnima, nerijetko i nevrijednima; ljudi koji su se pouzdavali u Gospodina, u Boga vjernosti i obećanja, Boga koji sluša molitvu siromašnih i ne zaboravlja vapaj nevoljnih.

Jednostavnošću svoga srca vidjela je Božji pogled kojim je pogledan njezin život i prepoznala je dobrotu. Osjetila je taj pogled koji poštuje slobodu, koji nosi u sebi Božju čežnju da postane malen među malenima i da uspostaviti novi Savez sa svojim narodom i vrati ljudima radost koja ne prolazi. U svjetlu toga pogleda Marija se predaje Gospodinu.

3. Braćo i sestre, svaki se ljudski naraštaj, i u njemu pojedinac, mora suočiti sa sumnjom koju je Božji neprijatelj, u liku zmije, posijao u dušu prvih ljudi: sa sumnjom u Božju dobrotu. Ta je sumnja stvorila stav da je bolje sakriti se od Boga; da je bolje udaljiti se od Boga, a pokušati Boga i ukloniti. I ta sumnja danas pokazuje obilje plodova.

Marija je – tomu nasuprot – povjerovala Riječi, povjerovala je Božjemu pogledu, izvoru blagoslova. Taj je pogled susrela u poznatoj joj molitvi koju je Bog predao Mojsiju, Aronu i njegovim sinovima, da njome blagoslivljaju narod. I nama je dobro poznata: „Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!“ (Br 6, 25-26)

Kao vjernica, Marija je slutila da najveća tama čovjeku dolazi od prijevare da više ne može osjetiti pogled dobrote nebeskoga Oca, kada životni put postane težak. Naučila je s pobožnim moliteljima svoga naroda pouzdanje položiti u Gospodina koji vidi naše korake i u najvećoj tjeskobi; u bijedi u kojoj ne preostaje ništa osim ostati u tišini u podnožju križa. Poznate su joj riječi psalma koje mole: „Jer ti vidiš, gledaš jad i nevolju, u ruci je mjeriš. Siromah se tebi predaje, ubogu ti si pomoć!“ (Ps 10, 14)

4. Put prema Uznesenju u nebo započinje od toga nutarnjeg raspoloženja i otvorenosti koja izlaže svoje siromaštvo u Božjemu svjetlu te slobodnim, čistim srcem koje čezne za Bogom, prepoznaje Spasitelja. Zato valja već u samome imenu ove svetkovine primijetiti dvije ključne stvarnosti koje očito nedostaju našoj suvremenosti: uznesenje i nebo.

Naime, Marija ne uznosi sebe, ne vidi svoje snage kao dostatne za ispunjenost. Nju uznosi Bog. Ona je uznesena. Koliko je to različito od onoga što susrećemo u svakidašnjici, prepunoj ljudi koji sebe uzdižu, što stvara ozračje sukoba, nepovjerenja i neistine.

Drugo, Marija je uznesena u nebo. Ta je stvarnost ključna. Danas će se u medijskim prilozima o hodočašćima, u pokušaju da se prikaže razlog, zbog kojega toliko ljudi, među kojima neki pješice i uz velika odricanja, dolazi u marijanska svetišta, zacijelo čuti pitanja hodočasnicima što ih je potaknulo, što ih vodi. Odgovori na to pitanje često zvuče jako jednostavno, ali svi u sebi otkrivaju čežnju za nebom. Osjeća se da narod, da čovjek čezne za nebom, za Bogom. To ostaje neizrecivim; to ne stane ni u kakve reportaže; to je susret s vječnošću.

Bilo bi puno primjerenije ne pitati ništa i ne govoriti ništa, nego prikazati poglede ljudi u susretu s Marijinim likom, u susretu ljudi koji slave Gospodina, koji vide svoju bijedu i osjećaju bijedu bližnjih, i čuvaju pouzdanje u Gospodina i ne gase čežnju za vječnošću.

5. Onaj koji je pogledao neznatnost Blažene Djevice Marije, da bi učinio velika djela, nastavlja svojim pogledom ljubavi gledati naše živote. Ohološću i umišljenim veličinama bježimo od neba koje započinje na zemlji; koje može započeti za svakoga čovjeka koji iskreno zaziva Marijin zagovor, prepoznajući snagu njezinih riječi: rasprši oholice umišljene, silne zbaci s prijestolja, gladne napuni dobrima. Ali, ako neba i vječnosti nema, tada su te riječi neistinite, jer se lako vidi okupljanje oholih, silni su i dalje na prijestolju, a gladni i dalje trpe glad.

Naš Spasitelj nas oslobađa od strepnje da sebe shvaćamo većima, boljima od drugih; da nam je potrebna viđenost. Oslobađa nas nastojanja za osvajanjem položaja moći, većih ili manjih, koje svatko u svome životu susreće; oslobađa nas od zabrinutosti da želimo posjedovati stvari koje netko nameće kao nužne.

Tko se izlaže Božjemu pogledu, uvijek otkriva Ljubav; dopušta se osloboditi od sebičnosti koja guši život i koja – ugniježđena u srcima ljudi – iskrivljuje i kvari, korumpira odnose u cijelome društvenom tkivu. Naša ponizna stvarnost, sa svim životnim opterećenjima, istina je koja nas oslobađa; to su vrata koja pred nama otvaraju nebo.

Na nama je učiniti korak pouzdanja, da bi se prekoračilo prag, da bismo osjetili Božji pogled. On je preduvjet za pjevanje hvalospjeva, i kada je najteže.

6. Starica Elizabeta izvrsno ističe korijen radosti: Blažena ti što povjerova! (Lk 1, 45) Marijino blaženstvo je obećanje svima koji vjeruju u ispunjenje Božje riječi; koji prepoznaju Božju svemoć njegova kraljevstva koje ima neobična, a tako lijepa prijestolja.

Jer njegovo najuzvišenije prijestolje nalazi se: u utrobi, u krilu Djevice-Majke; u jaslama betlehemske noći; u osmijehu koji se razlijeva na licima siromaha, u milosti koja oprašta i grješnike vraća u novi život; u razlomljenome kruhu koji se dijeli; u dvjema gredama spojenima u križ koje nose njegovo tijelo. Na takvim je mjestima „iskazao snagu svoje mišice“, ljubavlju pobijedivši zlo i umiranje.

Dakle, jezgra Uznesenja nalazi se u Isusovu vazmu i u vjeri u njegovu smrt i uskrsnuće. Vjera koja nas ujedinjuje s Isusom u zemaljskome životu, već je dio neba.

Danas razmatramo našu Majku, čiji zagovor molimo, kao ženu vjere. Umjetnici su u slici putovanja i lebdenja nad zemljom nastojali izraziti stvarnost ljudskosti predane Bogu koja u konačnici ne pripada zemlji, nego nebu koje se rastvara da bude boravište Bogorodici, po čijemu je tijelu Božji Sin preobrazio prolaznost u neprolaznost i smrtnost u besmrtnost.

Zato je i umjetničke prikaze naših kršćanskih otajstava potrebno promatrati zajedno: od Navještenja do Uznesenja. U ovoj našoj prvostolnici, bilo da ulazimo i gledamo prema oltaru, bilo da izlazimo, uvijek nas negdje dohvaća Isusov i Marijin pogled. Zanimljivo je da u našoj katedrali ne postoji mjesto na kojemu bismo mogli biti, a da ne vidimo neki Marijin lik, da nas ne prati Marijin pogled!

U oltarnome je prostoru lik Majke Božje Bistričke, u apsidi čak dva prikaza Uznesenja (na zidu gore lijevo i na vitraju), a u desnoj lađi je oltar posvećen Bogorodici. U donjemu dijelu također njezin oltar iz starine, zatim Raspeće (prikaz Dvanaeste postaje križnoga puta). Između Marijina pogleda prema Raspetomu u dnu južne lađe i prikaza Uznesenja na zidu u dnu sjeverne lađe nalazi se luk iznad kojega su orgulje i mjesto za zbor, te time upućuju na životni hvalospjev kao na most u trenutku najveće tame i nejasnoća. Ispod toga luka na trgu ispred Katedrale naslućuje se lik Bezgrješne, ovjenčan zvjezdanom krunom koja je ostala živjeti na zastavi država Europe…

U tim smo koordinatama; stajemo na os između stvaranja svijeta i proslave, između Bezgrješnoga začeća i Uznesenja. No, ostaje pitanje, što ćemo s Božjim pogledom; što ćemo sa sebičnošću i vječnošću. I nije teško zaključiti; za to ne treba biti prorok. Svaki odmak od Boga i od vječnosti onemogućuje nam povezati našu ograničenost smrću i čežnju koju je Bog posijao u naša srca, čežnju za radošću, za vječnom ljubavlju. Bez vječnosti, život na zemlji ne vodi u zajedništvo, u pravdenost, u poštivanje, u radost, nego u nadmetanje, u strah, nepovjerenje i tugu.

7. Draga braćo i sestre, da bi se mogao izviti luk između trpljenja i proslave; napraviti i učvrstiti most na kojemu se čuje pjesma i hvala, srce trebamo usmjeriti prema oltaru, gdje susrećemo najljepši pogled neba zemlji, gdje se hranimo Božjom prisutnošću i ljubavlju; gdje učimo i živimo nesebičnost i darivanje.

Hrvatski će vjernici danas u marijanskim svetištima zahvaliti, ali i potražiti ono što osjećaju da nedostaje; što osjećaju temeljem svoje radosti koju smo živjeli svaki put, kada smo prepoznali dar i vječnost. Osjećamo da ima previše uznositosti i prolaznih interesa.

Pitanje je: Usuđujemo li se unijeti vječnost u naše međusobne odnose, u zakone i propise koji uređuju društvo; usuđujemo li se izložiti Božjemu pogledu? Molimo za to, ali svakako zahvalimo Bogu što je pogledao na našu neznatnost i tim pogledom pogledajmo danas one koji su nam darovani, noseći jedni drugima vjerničku sigurnu nadu. U vjeri znamo da nas čeka vječna radost, ne zbog toga jer bismo bili pobjednici u logici ovoga svijeta, nego zbog toga jer Bog gleda na našu neznatnost koju je on učinio velikom.

Molimo Gospodina i za naše živote i za našu domovinu dva dara, spojena u jedno: nesebičnost u kojoj se zrcali vječnost. Jer, ne zaboravimo: vječnost započinje na zemlji…

Amen.